Misom je predsjedao kardinal Angelo Amato, prefekt Kongregacije za kauze svetih, kao Papin delegat, a nazočilo je 15 000 vjernika.
„Sve doprinosi na dobro onima koji vole Boga“, središte je prve homilije koju je Janos Brenner izrekao nedugo nakon što je zaređen za svećenika i ovo je misao koja ga je vodila u njegovom kratkom svećeničkom životu, u kojem je sve doprinosio na dobro, uključujući i svoju smrt, zato što njegova krv doprinosi rastu sjemena kršćanstva u Mađarskoj.
Česti trenutci intenzivne molitve, koja je činila dio njegova obiteljskog života, učinili su da procvate njegov poziv, njegove braće i na kraju nećaka, ali osmijeh i iskrenost Janosa su bili vanjski znak unutarnje veličine, koju pronalazimo u njegovim dnevnicima, u kojima je pisao: „Ovo je vrhunac mojih želja, biti svet, biti blažen i blagoslivljati također druge!“
Proročka interpretacija mladog Tarcizija
Rođen je 1931., a njegova obitelj bila je pobožna u kojoj se molila krunica. Pohod na misu bio je svakodnevan, zbog toga je bio poslan u Osnovnu biskupsku školu u svom gradu, Szombathely.
U njoj, u jednom kazališnom komadu, glumio je Tarcizija, rimskog mladića adolescenta koji je 257. godine prije Krista umro kako bi zaštitio euharistiju koju je nosio zatvorenim kršćanima.
Janosa, 20 godina kasnije, dočekala je ista smrt, ona mučenička, iz mržnje prema vjeri (in odium fidei).
Nakon srednje škole studira kod cistercita i premonstranata, kod kojih, poslije diplomiranja, postaje novak imenom fra Atanazije, ali kako se situacija u Mađarskoj pogoršala i svi su redovi bili zabranjeni, zbog toga u početku uspijeva nastaviti svoj novicijat u skrovitosti, ali se prebacuje i studira u biskupskom sjemeništu.
Mladi: cilj režima prepreka Crkve
Nije bilo potrebno mnogo da don Janosa zavole svi: njegov osmijeh i ljubav, koje je pokazivao, njegov cijeli lik ostaje neizbrisivo utisnuti u svakome koga je susretao. Znao je govoriti iz srca mladima i starima, ne odbijajući ni slabe, ni siromašne ni Rome, i uspijevajući približiti Crkvi desetke osoba: zbog ovoga se njegova popularnost stvorila i ubrzo zasmetala komunističkom režimu, koji je postao još nemilosrdniji poslije pobune 1956.
U večeri 15. prosinca 1957., don Janosa je posjetio jedan dječak, koji ga je molio da obiđe njegova strica, koji je bio na umoru i želio se ispovjediti. Mladi svećenik nije oklijevao ni trenutka: obukao je kolar, uzeo posude sa svetim uljem i čestičnjak sa sv. euharistijom pošao prema Zsidi, malom zabačenom i udaljenom selu. Za vrijeme puta, na jednom usamljenom mjestu, na kojem se danas nalazi kapelica Dobrog Pastira na uspomenu žrtve njegova života, dogodio se napad iz zasjede: ubijen je s 32 uboda noža, ali kako to nije bilo dovoljno njegovo tijelo je udarano dok mu nije slomljen vrat. Ubijen je nakon samo dvije i pol godine svećeništva.
Pronađen je sa zatvorenom lijevom rukom kako bi zaštitio čestičnjak koji je nosio sa sobom. Iako je istraga o njegovom ubojstvu više puta zataškavana, sjećanje na ovog mladog svećenik se stvorilo i pojačalo u srcima naroda koji je, iako je njegov sprovod odgađan iz sata u sat, uspio odati posljednju počast koja se dodjeljuje mučenicima.
„Don Janos je učio mlade dobrom životu evanđelja, poštivanju bližnjega, pomaganju potrebitih, promoviranju zajedništva obitelji», rekao je kardinal Amato u propovijedi i zaključio da su ga svi su ga voljeli, veliki i mali, zbog providnosti njegova pogleda i veselosti njegovih čina. «To je bilo ono što je iritiralo stranku moći, koja je željela monopol ateističkog i antikršćanskog obrazovanja“», ustvrdio je prefekt Kongregacije za kauze svetih.
KT|Nedjelja.ba
