Draga braćo provincijalni ministri i kustosi,
draga braćo franjevci u Europi,
braćo i sestre.
Naša Unija – UFME OFM već dva desetljeća govori o svojemu projektu Europa. Mnogo je pothvata u svim vidovima u našim provincijama i kustodijama po Europi. A tako je bilo stoljećima prije nas. Zapravo, od samih milosnih početaka otkad nam je Evanđelje postalo forma vitae u bratskome poslanju. Prisjetimo se franjevačke prošlosti Europe. Kako su se brzo Cis i Transmontanija razvile u respektabilne franjevačke zajednice još za života našega Serafskog oca, pokazujući radost i međusobno ohrabrenje (usp. PPr, 6). Već od ranoga 13. stoljeća znameniti su franjevci bilježili Europu svojim duhom, radom, intelektom, svojim prokušanim i čistim riječima, na korist i izgradnju naroda (usp. PPr, 9). Braća su odmah prepoznala Franjinu izvanrednu ljubav za „pisane božanske riječi“, a iz te ljubavi rođena su brojna slavna sveučilišta diljem Europe, obilježena imenima kao što su Aleksandar Haleški, Bonaventura iz Bagnoregija, Pietro di Giovanni Olivi, Duns Scot, William Ockham, i toliki drugi.
U našoj franjevačkoj tradiciji teologija je mudrost. I to ona mudrost koja nam pomaže da iskustvo milosti postane snaga za život i preobrazbu svijeta osobito u njegovim nedaćama. Stoga, kada je Europa bivala pred svojim litostratosima, kada je bila vezana uza stup i bičevana, kada je ustrajavala na tolikim svojim križnim putovima i kalvarijama, uvijek je tu bio i Manji brat. Na koljenima klečao i molio za svoju Europu. Franjevci su svojom žrtvom proživljavali kataklizme, davali nebrojene živote, zbrajali onaj proročki broj od stotinu četrdeset i četiri tisuće, koji su svoje haljine bijelili u krvi svoga Spasitelja.
Jesmo li posustali?! Ideali?! Samo Pravilo ili Pravilo i život?! Možda smo se odviše prepustili i pomislili da sve što se u povijesti rađa u nekomu trenutku i umire?! Znam da je mnoge od nas životno ranio koronavirus. Naše zajednice, obitelji i prijatelje. Teško je. Strah od nepoznatoga i neizvjesnog, strah od osamljenosti, strah od smrti, strah od sebe samih. Ne znati kada ćemo ponovno vidjeti svoje bližnje, pa čak i kada ćemo se ponovno moći bezbrižno rukovati s poznanikom kojeg nismo odavno vidjeli. Sjetimo se da u maloj Sijenskoj oporuci Franjo piše ondašnjoj braći Reda, ali i braći koja će doći do svršetka svijeta. On nam i danas nudi svoj blagoslov.
Povijest naše karizme i Franjin blagoslov uče nas ovomu: kleknemo li pozorno pred Svetohranište ili križ Gospodinov, vidjet ćemo da u nama ima mnogo snage. Jer je to Njegov dar (usp. 2Tim 1,7). S tom se snagom možemo dignuti poslije svakoga pada i ponovno krenuti.
Nikad, možda, kao u ovome vremenu pandemije nismo stajali ujedinjeni – zajedno s čitavim svijetom – u molitvi. Neka ovo postane naš najvažniji projekt i putokaz. Kleknimo pred križ Gospodinov, iskažimo štovanje i čast euharistijskomu Sakramentu, poklonimo se i molimo. Stari i mladi. Oni narušenoga zdravlja i oni zdravi. Usmjerimo sve ovo vremenito na duh svete molitve i pobožnosti.
Bio je petak i jedan je čovjek molio sam na Trgu svetoga Petra na kojemu nikada nitko u povijesti sam ne bijaše. A u njega su bile uprte oči cijeloga svijeta. Iza svakoga osvijetljenog prozorskog okna nazirali su se obrisi obitelji, stisnutih jedni uz druge i očiju i misli uprtih na taj trg, u toga čovjeka, u taj tračak nade koji nam je pružao. Naš papa Franjo! Svi odvojeni jedni od drugih, a nikada u većemu zajedništvu. Svi braća, svi ljudi svijeta, svi Božja djeca. Svi ponizni i ustrajni u istoj misli. Kao goruščino zrno kada bi vjere imali, rečeno nam je davno. Zbrajamo sada i množimo sva naša sitna, životna, goruščina zrna, sve naše tihe i male molitve i sva naša htijenja i želje. Pomozi nam, Gospodine, napokon cijeli svijet zajedno moli. Usliši nas, Gospodine…
Koliko smo samo puta ovih dana čuli riječ izolacija…? Kako to može biti teško, mnogima neizdrživo… obitelji, prijatelji, bližnji, naše redovničke zajednice… Naš život satkan je od susreta, a znamo i uviđamo da taj isti susret može biti smrtonosan i nama i drugomu, veli ovih dana jedan redovnik… A proljeće buja. Život raste. Bez obzira na to što je naš naoko stao. Prazne crkve, mjesta molitve, ulice i trgovi, tolika posebna mjesta koja nam mnogo znače. Tek sada vidimo koliko nam to nedostaje.
No izolacija ima još jedan naboj: koliko smo god više izolirani, to smo i još više bliže onima koje volimo, onomu što nam je sveto. Možda nam je mnogima i jedina prigoda u ovo vrijeme spoznati što znači osamiti se, povući se iz svijeta, što znači izolirati se. Toliko smo ponavljali o tome „izlasku iz svijeta“ o „osami“ o „samotništu“. Pravili smo planove i oni su propadali i prije nego što su zaživjeli. Zašto?! Možda i zato jer nismo iskreno i dušom otišli iz svijeta. Ostavili ga. Izolirali se. U toj se izolaciji na koljenima i pred križem spojili i jedno postali s Gospodinom. I preko Njega jedno sa svima koje imamo u srcu i duši, sa svim što čovječnije želimo, što smo zavjetovali.
Sjetimo se samo La Verne i svetoga Franje – danima je sam na rubu ambisa, ostavljen pustoj želji da oćuti „dio one boli koju je On imao na križu“. Ta njegova osama, ta žarka molitva i to danonoćno klečanje na koljenima donosilo je spajanje s Bogom, spoj s cijelim svijetom, spoj sa svakim bratom i svakom sestrom, što mu podaruje onaj božanski atribut alter Christus. Naš se utemeljitelj toliko sjedinio s Kristovom mukom da je, predajući se Kristu potpuno, sam postao Kristovo djelo, ne svoje.
Koliko god moglo zvučati oporo, i u prvi mah neshvatljivo, Isus je bio prepušten izolaciji, odvojenosti, osamljenosti, ostavljenosti i smrti. I tu se dogodio život! Novi život. Uskrsli! Osjetio je sveti Franjo da je ono Djetešce iz Betlehema – Greccia, i onaj Patnik na Kalvariji – La Verni bio izoliran, „odijeljen“. Koliko se Isus na križu osjetio izoliranim i ostavljenim da je čak kriknuo: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?!“ On, Spasitelj svijeta, bez ikakva kontakta, u socijalnoj distanci, prikovan na križu!
Koliki i danas vape i viču sa svojih križeva. Sigurno ih i vi poznajete. Osamljeni, prepadnuti, lišeni od svih. Nadahnuće nam moraju biti baš ti patnici na respiratorima, koji u dubokoj tjeskobi i svjesni da umiru, svom dušom grle svoga Oca, mole Ga da ih ne ostavi. Puni straha žele posljednjim atomom snage u duhu zagrliti svoju majku, oca, suprugu, dijete, djevojku, mladića, prijatelja. Oni su nam, poštovana braćo, iskrena i aktualna prigoda pokrenuti projekt koji će sličiti na sv. našega oca Franju. Pa njegovo se obraćenje dogodilo baš iz toga susreta s čovjekom koji pati, ostavljenim čovjekom, čovjekom punim tjeskobe, straha i gledanja smrti u oči – gubavcem. Sv. je Franjo sa svojom braćom išao u njihova naselja i donosio im hranu, njegovao ih, progovarao riječ utjehe, s njima se u zadnjim časovima njihove tjeskobe družio. Životno je htio biti u Isusovu poistovjećenju s njima jer „oboljeh i pohodili ste me“ (Mt 25, 36).
U ovo vrijeme svoju samoću, u svekoliku izolacionizmu, nastajuće suzbijanje i nemogućnost kontakta prikaži Isusu! Vijesti prenose da je u jednoj našoj europskoj pokrajini starac svećenik došao na intenzivni odjel s Biblijom u ruci. Znao je da je teško i nasmrt bolestan. Išao je od umirućega do umirućeg, dokle je god mogao, i čitao mu retke Biblije držeći ga za ruku. Liječnici, koji su već zaboravili na svoja krštenja, prve pričesti i sv. krizme zavoljeli su svoga bolesnog starog duhovnika. I kažu, kada je umro uzeli su njegovu i našu Knjigu nad knjigama i nastavili čitati umirućima, sve kako ne bi na odjelu intenzivne njege zamuknuo glas nade.
Jer, u ovome vremenu strahota, ova bogoslovna krepost nade prosijeva posebnim snopovima svjetla. Nadati se da će se na naše trgove vratiti život. Da će zveckati potplati cipela po vrelim ulicama i da će smijeh ponovno dopirati s uglova i parkova. I naše će crkve ponovno biti pune. I s ushitom i uzbuđenjem odgovarat ćemo „… i s duhom tvojim“ i stisnuti ruku osobe pored sebe i zahvaliti Gospodinu što smo živi i što smo tu.
Isus se prije svoje muke povukao u osamu, ostavio sve da bi bio s Ocem nebeskim. I, ako je igdje osim u Očenašu svoga Oca nazvao Abba – Tatom, onda je to učinio u Getsemaniju, znojeći se te noći krvavim znojem, uz romon potoka Cedrona. Petar, Ivan i Jakov su spavali. Bili su u nekoj svojoj izolaciji. Pozivao ih je da mole i budni budu. Ta ga je izolacija u Getsemaniju okrijepila za sve ono što se toga petka dogodilo.
Molimo i Mariju, Odvjetnicu i Zagovornicu našega Reda, Žalosnu Majku, koja je u suzama gledala svoga Sina izdvojenog od sviju, neka svrne svoj majčinski pogled na toliku svoju izoliranu djecu koja trpe. A povijest bilježi tolike tužne i ucviljene majke na nedužnu putu, prateći krvave tragove svoje djece. U Zagrebu, Hrvatska, gdje je gotovo urušena središnja crkva i samostan naše zagrebačke provincije, u rano jutro četvrte korizmene nedjelje (22. 3. 2020.) gledali smo nezaboravan prizor majki koje su istrčale iz zagrebačke bolnice na ulicu sa svojom tek novorođenom dječicom u naručju. Potres! Uplakane i uplašene! Marija je uvijek s onima koji pate, posebno s majkama. Pridružimo se Blaženoj Djevici i s njom susretnimo na križnomu putu sve koji nesnosno pate pod svojim križevima. Do uspona prema vrhu. Kristu Spasitelju.
Krist iz naših umiranja je i Krist naših uskrsnuća! Slijedimo stope Njegova života, muke, smrti i uskrsnuća. Ne neke druge. Neka se uskrsni pjev „Aleluja“ dogodi s puno svjetlosti, u svoj snazi uskrsnuća, usred svih boli, bijeda i tragedija našega svijeta!
Braćo, vama, našim franjevačkim obiteljima i svima onima s kojima dijelimo prostor i vrijeme, sretan Uskrs!
Fra Miljenko Šteko, predsjednik UFME
