Probudio se, pomolio i krenuo na utakmicu. Naoko obična utakmica u Prugovcu, u općini Kloštar Podravski. No, Tomislav Sabađija (33) znao je da je to njegova posljednja utakmica, da će zadnji put navući golmanske rukavice i krenuti potpuno drugim putem...
- Kako sam sklon šalama, prijatelji su bili uvjereni da se i ovaj put šalim, da je to neka navlakuša, da ih zezam... No nisam se zezao - odlučio sam pristupiti samostanu - počeo je Tomislav svoju priču o najvećoj životnoj odluci.
- Osjetio sam u sebi, dugo me mučio taj poziv. Javilo se u meni i više nije bilo povratka. Uz nogomet sam išao i u crkvu, zahvaljivao sam Bogu na svemu, i na lošem i dobrom. U početku nisam htio odgovoriti na taj poziv, no jednog dana sam jednostavno odlučio i rekao: "Što me košta? Idem probati”. I odlučio sam slijediti poziv koji se rodio u meni. Došao sam ovdje i na početku sam nečega novoga, ostavio sam siguran posao, prijatelje, sve. Praktički sam nigdje, no siguran sam da će se Bog pobrinuti za mene.
Tomislav je u samostanu sv. Franje, gdje se priprema za redovništvo.
- Kod franjevaca trećoredaca glagoljaša sam, provincija sv. Jeronima na Ksaveru u Zagrebu. S njima živim, molim se s njima, prilagođavam se na fratarski život. No, ništa mi nije zabranjeno, ni mediji ni Facebook ni mobitel, komuniciram s prijateljima i nisam odvojen od svijeta. Čini mi se jako lijepo, znate onaj osjećaj kao da ste došli doma nakon dugo lutanja - kaže Tomislav.
Roditelji su ostali zatečeni odlukom
Dan u samostanu počinje mu ranim ustajanjem, već oko 5 sati, potom slijedi misa zornica, molitva, doručak, pa molitva, ručak pa lagani odmor... Iako je često odlazio na mise, roditelji su ostali zatečeni odlukom.
- Roditelji su čudno reagirali, znate ona pitanja, ‘pa zašto, kako, otkud’... Nije im bilo jasno. Imao sam odličan posao, radio sam na benzinskoj pumpi sedam godina, plaća solidna, redovita. Sve sam to ostavio, ali tako je valjda moralo biti. Bog valjda ima plan. Zapravo, upravo mi je taj posao pomogao. Radio sam noćne smjene i čitao dosta teoloških knjiga. I kako sam čitao, tako se plamen pojačao. I dao sam otkaz.
Do prije dvije godine Tomislav je imao druge planove, nije se vidio u samostanu. Prijatelji, šale, druženja, djevojke.
Nastavak videa za 10 sekundi
- Imao sam relativno dobar život, plaću dobru... Gledajte, da mi je netko prije tri godine rekao da ću završiti u samostanu, rekao bih mu da je lud, majke mi... Ali, eto me. Djevojke? Sad više nema cura, što je bilo, bilo je, što sam imao, imao - kaže kroz smijeh Tomislav.
Ima nogometa, nema psovanja
Dok je igrao nogomet, nije bio praznovjeran, no znala mu se omaknuti koja sitna psovka.
- Znao sam opsovati, ali nikad nisam isključen zbog psovke. Jednom sam dobio crveni karton zbog grube igre, ali sam se odmah ispričao sucu. Sad planiram igrati katoličku ligu, znam da tamo nema psovanja, jer se za svaku psovku ide dvije minute van terena.
Tomislavu je 2016. godina promijenila život. Ako ćemo gledati neku koincidenciju, simboliku ili nešto treće, Tomislavu su 33 godine, godine u kojima je Isus razapet da bi potom uskrsnuo.
- Siguran sam da tu ima simbolike, da me u 33. godini pozvao Bog. Siguran sam da je to jedan znak dobrodošlice na mom putu, na kojem Bog ima za mene plan. Ako me Bog pozvao, znat će me i usmjeriti dalje - zaključio je Tomislav.
