U prvom dijelu programa sestre Zaninović govorile su o svom privatnom životu, o međusobnim odnosima i anegdotama koje su ga obilježile, o taekwondou kao sportskom izboru i uspjesima koje su ostvarile. Drugi dio bio je posvećen razgovoru o važnosti vjere za njihov osobni život. Objasnile su zašto je vjera dio njihovog identiteta – ono bez čega one više ne bi bile one. Upitane zar ih nije strah da će zbog svoga javnog svjedočenja vjere biti ismijane, sestre su odgovorile da je vjera nešto o čemu ne mogu i ne žele šutjeti.
„Ako je Gospodin svome Sinu namijenio put kojim je prošao, kako se mi možemo bojati nečijih komentara. Kad bismo prestale govoriti o tome što Bog u našem životu znači, prestale bismo biti mi", ustvrdile su. Podijelile su s nazočnima neke trenutke u kojima su snažno osjetile Božju prisutnost, posebno opisujući događaj kada je Bog naizgled nemoguću i završenu situaciju okrenuo na dobro. Zanimljiva je bila i činjenica da nikad ne mole da pobjede nego da pobjedi bolji, da pobjeda bude pravedna jer, kako su rekle, „možda je protivnik trenirao i bolje i više".
Mlade je zanimalo kako se nose s neuspjesima i nepravdama, tko im je najveća potpora u životu, kada su i gdje osvojile prve trofeje, što misle o važnosti obrazovanja sportaša, kakva sjećanja nose na dane kada su ministrirale u svojoj župi. Kako susret ne bi protekao samo u razgovoru, napravljena je jedna sportska stanka. Mladima je omogućeno da iskušaju spretnost naših gošća u drugim vještinama i izazovu ih u stolnom tenisu. Tribina je završila blagoslovom biskupa Rogića i kratkim osobnim susretima sa sestrama Zaninović.
