Ni, slutio nije kako će mu se baš taj dan život zauvijek promijeniti. Naime, Josipu je odjednom stalo srce i u komi je proveo punih 67 dana.
Dogodilo se to prije pet godina. Zdrav tinejdžer od 17,5 godina koji je u teretani na benchu dizao utege od 100 kilograma, doručkovao je i pješice otišao u školu unatoč tome što mu je otac ponudio prijevoz. Upravo kada je sa zanimanjem bilježio gradivo, dogodilo se ono nezamislivo kod inače zdravog mladića koji se bavi sportom.U jednom trenu spustio je olovku. Naslonio se rukama na klupu i pogledao preko razreda. Tada se srušio na klupu. Dogodilo se to 16. studenog 2010. u 10.22 sata. Hitna medicinska pomoć stigla je u roku od sedam minuta. Josip je bio bez svijesti. Liječnički tim počeo ga je oživljavati, intubiran je i zrak su mu upuhivali preko balona, uz vanjsku masažu srca i defibrilaciju.
Ubrzo je u školu stigao otac koji je promatrao kako se djelatnici Hitne pomoći bore za život njegova sina. Kada su ga uspjeli stabilizirati, krenuli su su prema bolnici na Firulama. Drugi put je Josipovo srce stalo na putu do bolnice. I tada su ga liječnici uspjeli vratiti.
U Jedinici intenzivnog liječenja djece u KBC-u Split na rendgenu pluća uočeno je uvećanje srčane sjene. Odmah nakon prijema Josip je bio pod sedativima, u induciranoj komi.
Otac je plakao, majka dolazila sa smiješkom
Trećeg dana Josipu je napravljen CT glave, koji je pokazao uredne vrijednosti mozga. Izvadili su mu cjevčicu iz dušnika preko koje je do tada disao. Liječnici su ga nakratko skinuli sa sedativa. No, imao je kontrakcije, grčile su mu se ruke i noge, podizao se u sjedeći položaj, a zatim glavom udarao u jastuk. Doktori su ga vratili u sedaciju. Josip je ponovno bio u induciranoj komi izazvanoj lijekovima. Otac Ivan često je plakao, a majka je dolazila sa smiješkom. “Ja sam ulazila u sobu kao da je on tu, kao da samo spava. Iako smo znali da uopće nije svjestan”, prisjeća se majka Anita.
Josip je bio omiljen u cijelom kvartu. Kada je Josip završio u bolnici u obiteljskom stanu na Baćama skupljali se u se prijatelji, rodbina i kumovi. Tako su spontano počeli moliti za Josipovo ozdravljenje. Stvorili su molitvenu zajednicu koja je započela šest dana nakon nesreće u obiteljskom stanu. Ubrzo su se okupljali dvaput tjedno u crkvi svetog Dominika. Dolazilo je po 65 Josipovih prijatelja srednjoškolaca. Molitvena zajednica Virom do zdravlja postoji i danas.Profesor Vedran Deletis iz KBC-a Zagreb, Josipovim roditeljima prezentirao metodu ugradnje neurostimulatora u mozak kojom bi ga pokušali probuditi iz vegetativnog stanja. Premda nisu točno znali o čemu se radi, željeli su pokušati sve i dali svoj pristanak.
16. dana magnetna rezonanca mozga pokazala je uredne rezultate. Toga dana njegovoj majci Aniti bio je rođendan. “Ja sam zaželjela da on otvori oči. Toga ja dana prvi put i otvorio oči”, prepričava majka. Josip i dalje je bio pod sedativima, izvijenih udova jer su mu se tetive skraćivale. Hranio se samo na sondu, tako da je brzo gubio na težini.
Iako je liječnik bio je skeptičan oko mogućeg oporavka, nadu je pružala je činjenica da je izvršena vrlo učinkovita i brza reanimacija nakon zatajenja srca. No Josip nije reagirao na jednostavne liječničke naredbe da pomakne ruku ili otvori oči, piše Telegram.
“Rekla sam mu: ‘Sine moj, postat ćeš medicinsko čudo. Pit ćeš nes od vanilije i čitati svoje omiljene novine’. I on se na to nasmijao od uha do uha”, prisjeća se majka. No, više nije ponovio reakciju. Ipak, roditelji su nastavili sa sinom komunicirati, a tata mu je redovito na uši stavljao slušalice i puštao omiljenu glazbu.
Ugradnja neurostimulatora
35. dana Josip je prevezen u KB Dubrava kako bi mu ugradili neurostimulator u mozak. No, tada se utvrdilo da se zahvat ne može napraviti jer je Josip bio zaražen bakterijama MRSA, stafilokokom i pseudomonasom. Tijekom liječenja, Josip je znatno izgubio na težini, pa je bilo upitno hoće li podnijeti operaciju. Moralo se pričekati da ojača.
Naposlijetku se operacija ugradnje neurostimulatora odvila 65. dan i to u dvije faze. Nakon dva dana, Josip je opet otvorio oči, ali je ovoga dana počeo izvršavati liječničke naredbe poput onih da otvori oči ili pokaže jezik.
67. dan, prvi put od zastoja srca u školi Josip je došao u stanje budnosti. Brzina kojom je reagirao na podražaje oko sebe začudila je sve, i liječnike i roditelje. Fizički je bio jako loše, nije mogao sam držati glavu, noge i ruke su mu visjele jer mu je sva mišićna masa bila propala.
“Zadnje čega se sjećam bio sam u Splitu. Kad sam se probudio, bio sam u Zagrebu u bolnici. Nisam znao gdje sam i što mi se dogodilo. Ničega se ne sjećam”, kazao je Josip. Nije imao snage, jedva se pomicao, a nije mogao ni govoriti. Sjeća se da je bio gladan i žedan te je uspio zatražiti vode.Oporavak se nastavio pod budnim okom nutricionistice i svakodnevnim fizikalnim terapijama. Na svoj 18. rođendan prvi se put vratio u Split.
“Upao sam u svit koji mi nije bio jasan. Bio sam u sobi, a nisam bio u sobi. Kao san koji dugo traje, detalja se ne mogu sjetiti”, prisjeća se nakon četiri i pol godine Josip.
Opet ide u teretanu, zimi trči po Marjanu, a ljeti se kupa na Bačvicama.
