Iako je ova priča ranije objavljivana, nisam je čuo ranije. Ali na ovotjednom svjetskom samitu za obranu progonjenih kršćana, čiji je domaćin bila Billy Graham Evanđeoska Asocijacija, gdje sam imao privilegiju biti prisutan, koptski vođa je podijelio ovu priču. Priča je nevjerojatna i predstavlja još jedan doprinos vjeri mučenih Kopta.
Svaka od 21 osobe je radila u Libiji kada ih je ISIS kidnapirao. Ali kao što se može vidjeti na slikama gdje su poredani pored plaže čekajući na pogubljenje, jedan od njih je imao tamniju kožu i drugačije crte lica. Ovaj čovjek je bio iz Čada.
Koptskim kršćanima je ponuđen izbor da se odreknu Isusa ili umru. Odbili su ga se odreći, znajući da će zbog toga umrijeti.
Kada su teroristi naredili čovjeku iz Čada da se odrekne Isusa ili umre, odgovorio je: “Njihov Bog je i moj Bog”, i tako je zapečatio svoju vjeru.
Toliko je bio dotaknut vjerom ovih kršćana. Njihovo odbijanje da se odreknu svog Spasitelja, čak i u trenutku smrti – doslovno, u trenutku dok im je nož bio pred grlom – je učinilo u njemu objavu vjere, onu koja će i njega koštati glave. Možemo li shvatiti intenzitet ove priče?
Čovjek nije bio vjernik. Sve što je trebalo je reći: “Ne vjerujem u Isusa”, ili “Isus nije Sin Božji”, i otišao bi kao slobodan čovjek.
Opet bi bio sa svojom obitelji. Ne bi umro brutalnom smrću. Doživio bi sljedeći dan.
Koliko će kršćana biti teško kušano takvim okolnostima? Koliko će njih pokleknuti, za tren se odreći svog Gospodina, samo da bi izbjegli pogubljenje?
A opet, ovaj čovjek, koji prije toga nije bio sljedbenik Isusa, je bio toliko dotaknut posvećenjem ovih kršćana da je postao vjernik na licu mjesta.
“Slobodno me obezglavi”, govorio je. “Vaš bog nije moj Bog. Njihov Bog je moj Bog.”
To je sila Evanđelja, i tako pobjeđujemo Sotonu, tako što ne marimo za svoj život sve do smrti (Otkrivenje 12,11).
Zato ova priča treba biti iznova ispričana, dok vjera tih mučenika ne postane naša, dok ljudi ne pogledaju u naše živote i kažu: “Tvoj Bog je i moj Bog, što god se dogodilo.”
I evo nečeg šokantnog. Dok sam slušao izvještaje ove nedjelje o progonjenim kršćanima, čak slušajući i svjedočanstva članova obitelji mučenika, nisam čuo ni riječ samosažaljenja. Ni riječi.
Čuo sam riječi ohrabrenja i posvećenja. Čuo sam riječi velike ljubavi za Isusa. Čuo sam molitvene potrebe i poziv za pomoć. Ali nisam čuo nikakvo samosažaljenje.
Kći iranskog pastora koji je bio mučen prije 20 godina je govorila o svom životnom iskustvu i odbijanju njenog oca da se povuče. Sada, 20 godina nakon što je njezin otac sahranjen u neobilježenom grobu, mogla je svjedočiti o dolasku vjeri na stotine tisuća muslimana. Krv njenog oca nije uzalud prolivena.
Eto kako sjeme posađeno u zemlju mora prvo umrijeti, jer onda donosi dosta ploda (Ivan 12,24-25).
Sirijski kršćanski vođa je podijelio kako mu je radikalna islamistička grupa ponudila naoružanje da se bori protiv druge radikalno-islamističke skupine. Odgovorio je: “Mi već imamo dva oružja, ljubav i oproštenje. Ne želimo postati još jedna militantna skupina. ”
Tako zlo nadvladava dobrim (Rimljanima 12,21). Neki kršćani su čak rekli ISIS-u: “Hvala što ste pomogli da se ujedinimo!”
Opet bi bilo pogrešno da o ovim vjernicima mislimo kao o super svecima, što je još jedna lekcija za sve nas.
Većina njih su obični kršćani, ne propovjednici ili pastori, i sigurno ne evanđelisti poznatog imena. To su majke i očevi, mladi i stari ljudi, radnici i domaćice, obrazovani i neobrazovani. A ipak su ostali vjerni usred paklene kušnje, prolazeći kroz neizrecivu patnju.
Umjesto da prokunu Boga, oni ga blagoslivljaju, a umjesto da se osvete neprijateljima mržnjom i osvetom, oni nude oproštenje i ljubav.
Ranije ove godine, par mi je govorio o svom putu u Etiopiju gdje su se sreli s članovima obitelji etiopskih kršćana koje je pogubio ISIS. Govorili su sa udovicom jednog od mučenika koja je bila trudna kada je on bio ubijen, zbog čega je njegova smrt bila još bolnija.
Ali kada su razgovarali s ovom mladom ženom, umjesto da žali zbog svog gubitka, rekla im je: “Kako to da sam ja imala privilegiju biti udana za Isusovog mučenika?” Bila je neobrazovana žena, bez ikakvog društvenog položaja, te ponizna izvan svih riječi što je bila odabrana biti ženom mučenika.
Zato će radikalni islam na kraju pasti pred imenom Isusa i zato će svi koji žele uništiti Crkvu propasti na kraju. Zato i trebamo prestati sažaljevati sebe, kada stvari postanu malo teže. Nismo li više nego pobjednici u Onome koji nas je ljubio (Rimljanima 8,37)?
Izvor: Christian Today
