Dvije velike katastrofe koje su posljednjih dana pogodile sjevernu Afriku – prvo potres u Maroku, a zatim uragan zbog kojega su urušene dvije brane u Libiji – uzrokovale su tisuće žrtava i razaranje svih vrsta. Na zapadnim televizijskim i internetskim kanalima izmjenjivali su se prizori tuge s komentarima stručnjaka: meteorologa, geologa, klimatologa. Nije se, međutim, čulo ime Božje. Bog je bio odsutan s ovog dramatičnog horizonta, za moderniste bi bilo bogohuljenje spominjati ga, suprotstavljati njegovo ime ovim nesrećama.
Dominantna kultura na Zapadu više nije kršćanska, a ova trenutna nije zainteresirana za Boga. Ipak, ako je Bog stvoritelj svemira, temeljni uzrok svega što postoji, ništa ne može pobjeći njegovoj vladavini. Oni smatraju ako Bog i postoji, onda nije zainteresiran za svoja stvorenja. Ali postoji Božji interes za stvoreno, jer je onaj koji daje red svemiru i zna ono što je ispravno – Božanska providnost. Bog s ljubavlju i snagom brine za svaku sferu stvaranja, do najsitnijih detalja. Evanđelje to potvrđuje kada kaže da su nam sve vlasi na glavi izbrojane (usp. Lk 12, 1-7).
Ovo ne umanjuje (reducira) Boga, već predstavlja dokaz Njegove veličine. Upravo zato što je Bog beskonačan, može se posvetiti najnižim detaljima stvaranja, a pri tome neće doći do Njegova umanjenja. Kada bi išta moglo izbjeći njegovu kreativnom i djelovanju, Bog ne bi bio Bog.
Oni koji niječu Boga, militantni ateisti i sekularisti, ali i oni koji, iako ne ispovijedaju ateizam, žive u praktičnom ateizmu, ne mogu zamisliti ideju Providnosti, koju zamjenjuju idejom o znanstvenom objašnjenju svijeta. Prirodne nesreće bi bile rezultat kobnih sila jer njima upravljaju zakoni prirode. Tumačenje događaja povjerava se znanstvenicima: liječnicima i virolozima u slučaju pandemija, geolozima i klimatolozima u slučaju potresa i uragana, zaboravljajući ili zanemarujući da je Bog taj koji uređuje mehanizam sila i zakona prirode stvarajući fenomene prema zahtjevima svoje pravde ili milosrđa. Poremećaji, poput pandemija, slijede zakone prirode, koje znanstvenik mora istražiti, ali autor prirode i njezinih zakona je Bog, koji održava savršenu ravnotežu prirodnog fizičkog poretka i ponekad želi da se ta ravnoteža prekine zbog njegovih tajanstvenih planova, ali uvijek s razlogom.
Sve što se događa u svemiru je po volji Boga, osim moralnog zla, koje je jedino pravo zlo, a koje je Bog dopustio jer je čovjek stvoren slobodan činiti dobro ili zlo, voljeti Boga ili Ga odbaciti. Moralno zlo, koje nazivamo grijehom, nije ništa drugo nego naše odbijanje priznanja Boga kao svog početka i svog konačnog kraja. A moralno zlo nije ništa drugo nego misterij stvorenja koje se pobunilo protiv svog stvoritelja, proklamiralo svoju samodostatnost, svoju neovisnost, a da u sebi nema mogućnosti išta učiniti, jer sve što jesmo ovisi o Bogu i bez Njega ne možemo učiniti ništa.
Potresi i kataklizme svih vrsta, koja su fizička, a ne moralna zla, jer su neovisni o ljudskoj volji, ovise o Božjoj volji, a budući da Bog želi samo dobro svojih stvorenja, oni imaju značenje koje čovjek mora pokušati razumjeti.
Značenje koje su Crkva i kršćanski narodi uvijek pridavali prirodnim katastrofama bilo je upozorenje. Što Bog ovim događajima govori čovjeku? Bog želi podsjetiti čovjeka da sve može dramatično završiti u trenutku, jer krajnji cilj našeg života nije zemaljski, nego nebeski – besmrtni. Zemlja je mjesto egzila, a mi olako zaboravljamo da je naša prava domovina nebo. Zlo, bol, patnja, često ljudima otvaraju oči i vode ih Bogu. Njihov krajnji razlog je sažet u rečenici svetog Tome Akvinskog: „Zla koja nas snalaze u ovom svijetu usmjeravaju nas da idemo Bogu“. (Summa Theologiae, I, q. 21, a. 4).
To se odnosi na fizičko zlo, koje je neovisno o ljudskoj volji, ali i na moralno zlo koje oni slobodno čine. Kada Bog kažnjava ljude na zemlji, za njihove pojedinačne ili kolektivne grijehe, on to čini da ih vrati sebi. To je smisao velikih božanskih kazni koje su kroz povijest pratile ljude. Iza potresa, bolesti i ratova, moramo nastojati shvatiti Božji plan skriven ispod slijepe sile prirode.
Lud je onaj tko ne spoznaje glas Božji u svemu što ne ovisi o našoj volji, počevši od prirodnih katastrofa koje nas okružuju. A tko ne vjeruje u Božje kazne, ili ih se ne boji, taj je varalica i budala, jer je lišen tog straha Božjeg koji je početak mudrosti.
Katastrofe koje su u rujnu pogodile sjevernu Afriku slijede nakon strašnog potresa koji je pogodio Tursku u veljači 2023. godine. Sve se to događa s druge strane Mediterana, na granicama Europe, a baš kao i na njezinim sjeveroistočnim granicama traje razorni rat između Rusije i Ukrajine. Čini se da krug tuge gotovo steže nevjernu Europu. Čini se da je to jedno od posljednjih Božjih upozorenja usprkos uvredama koje svakodnevno prima širom svijeta. Vrijeme je za razmišljanje. Kazna nije samo rat, koji bi se mogao proširiti na cijelu Europu, nego i niz razornih prirodnih kataklizmi, koje bi bile dramatičan rasplet preduge ljudske tvrdoglavosti koju je predugo podnosio Vladar neba i zemlje, beskrajno strpljiv i milosrdan, ali i nepogrešivo pravedan.
Roberto de Mattei
