Prošle su dvije godine kako ne prestaje interes za korona krizu, od njezine pojave i uzroka, znanstvenog i inog suočavanja s njom, dijagnoza, načina liječenja, lijekova, cijepljenja, provođenja zdravstvenih državnih mjera prema pučanstvu, posljedica. Pače, tema je sve aktualnija tim više kako odgovori na njeno obuzdavanje i liječenje postaju u mnogim područjima kontroverzni, diskutabilni i upitni. Vladajuće medicinske – zdravstvene, farmaceutske te državne vlasti diljem svijeta nameću uniformnu sliku i poruke dok se problematični aspekti i drugačija znanstvena mišljenja o njenom ublažavanju i sprječavanju zaobilaze i ignoriraju.
Ova sjajna knjiga don dr.sc. Josipa Mužića (po meni knjiga godine) glas je vapijućega koji s kršćanskog motrišta svojim znanjima želi doprinijeti što cjelovitijem sagledavanju ove bolesti, njezinom prevladavanju i zamkama koronajednoumlja. Pruža ruku, no za uzvrat, kako kaže, dobiva uvrjede, omalovažavanja, prijezir, mržnju, cenzuru.
Na jednom mjestu kaže: Tajna ovoga brzoga uspjeha koronajednoumlja nije samo u usklađenom djelovanju raznih moćnih čimbenika, nego i strahu za zdravlje i život koji je utjeran ljudima, a u čemu je najveća odgovornost medija i stožera, koji s državnim ustanovama provode agresivnu promidžbu uz obilnu cenzuru, uvjetovanja i ucjenjivanja ljudi što otežava dolaženje do istine i snošljivu društvenu klimu. U takvom ozračju teško je uopće postavljati pitanja i nepoželjno misliti svojom glavom. No, autor je čvrsto na zemlji kada kaže: Ustvari, nitko razuman nije protiv cijepljenja kao takvog. Oni koji se sada nisu spremni podvrgnuti cijepljenju, uglavnom su ljudi koji se zalažu za pravo da sami mogu odlučivati o svojem zdravlju i traže uvjerljive razloge da mogu odvagnuti za i protiv te onda donijeti sud. U tome će im pomoći slobodno i kritičko znanstveno propitkivanje, osjećaj razuma i kritičkog duha. Usprkos različitim stavovima koji kolaju u javnosti Mužić ističe da istinujući u ljubavi čuvamo jedinstvo u Kristu priznavajući i popravljajući eventualne pogrješke.
Autor je knjigu podijelio u tri dijela: I. dio: Cjepiva i pobačaj, II. Drugi dio: Sloboda i odgovornost i III. dio: Odbijanje cijepljenja. Uz Priloge autor je dao iscrpnu relevantnu domaću i svjetsku bibliografiju knjiga, studija i članaka na 40 stranica – što već samo po sebi govori kako je knjiga utemeljena na znanosti i samo znanosti. Ne na teorijama urota ili zavjera, šamanizmu, ravnim pločama i sličnim pogrdama kojima se često časte neistomišljenici pravovjernih – kako od medicinskih tako i političkih stručnjaka i stručnjaka. U uvodnom dijelu spomenuo bih poticajne misli jednog od recenzenata dr.sc. Damira Šehića (druga recenzentica je dr. sc. Ana Jeličić): „Izniman bioetički doprinos autor donosi konfuznoj i nekritički divergentnoj javnoj diskusiji o kovidkrizi, uvijek polazeći od dostojanstva i integriteta ljudske osobe i njezinih fundamentalnih prava, slobode i savjesti. Sloboda i moralna odgovornost svakog pojedinca, zdrav razum i autonomija, savjest i sloboda izbora, čiji je govor autor ukorijenio u Kristovom moralnom zakonu i učiteljstvu Crkve, čine bedem kršćanskog stava neuništivog ni pred naletom novog totalitarizma ili puzajuće diktature kako ju autor argumentirano naziva“…
MORAL I CJEPIVA
Na početku knjige autor nas upućuje na dokumente Katoličke crkve koji tretiraju pitanja morala i cijepljenja, proizvođača i upitnosti cjepiva dobivenih na neetičan način, crkvenim uvjetima uzimanja cjepiva i alternativama, nekim posljedicama cijepljenja za ljudsko zdravlje, dobrovoljnosti ili prisili cijepljenja, istini o smrtnosti ili uz smrtnost od kovida.
Autor polazi od neupitne činjenice kako su se u pripravi nekih cjepiva protiv kovida koristile stanice pobačene djece. Od cjepiva koja je naručila naša zemlja protiv korona-virusa AstraZeneca/Oxford University i Johnson&Johnson koriste se stanične linije koje potječu od pobačene djece u pripravnoj i proizvodnoj fazi pa su kao takva s kršćanskog nauka neprihvatljiva. Cjepiva proizvođača Pfizer/BioNTecha i Moderne stanične su linije koje potječu od odbačene djece korištena su samo u fazi testiranja. Postojeća cjepiva ne nude nikakvu alternativu. Može se izabrati između većega ili manjeg zla. Etički prihvatljiva cjepiva, poput Sanofi-GSK i Cure Vac naručena su u manjim količinama i ona će od svih cjepiva najkasnije biti ponuđena za uporabu. Na Zapadu su sva dostupna protukovidna cjepiva više ili manje povezana s pobačajima. Mužić pokazuje da su proizvođači imali na raspolaganju etički prihvatljive alternative koje nisu htjeli iskoristiti. Temeljem brojnih izjava stručnjaka različitih struka, a napose teologa i biskupa, razvidno je da prihvaćanje cjepiva okaljanog pobačajem predstavlja suradnju s grješnom strukturom u kojoj je čin pobačaja neodvojivi dio. Ako je u svijetu, od korone, uz koronu ili slična tumačenja, do sada umrlo oko 5 milijuna ljudi, od pobačaja godišnje biva usmrćeno oko 75 milijuna?! Kako interpretirati tu činjenicu? Argumentirajući svoj stav o moralnosti cijepljenja ovim cjepivima Mužić polazi od izjava Kongregacije za nauk vjere Donum vitae (1987.): „Leševe zametaka ili ljudskih plodova, bilo da su namjerno ili pak nenamjerno pobačeni, treba poštivati jednako kao i smrtne ostatke drugih ljudskih bića“; izjave Kongregacije (1980.) u kojoj stoji: „Nitko i ništa ne može ovlastiti ubijanje nevinoga ljudskog bića, bilo fetusa ili embrija, djeteta ili odraslog, starog, neizlječivog bolesnika ili umirućeg“; Dokumenta Kongregacije za nauk vjere (2009.) Dignitas personae u kojoj se ističe kako se za proizvodnju cjepiva „kadšto upotrebljavaju stanične linije dobivene nedopuštenim zahvatima protiv ljudskog života“. Papinska akademija za život je još 2005. osudila praksu ovako dobivenih cjepiva kao neetičnu, pri čemu ukazuje da su priprava, distribucija i trgovanje takvim cjepivima „moralno nedopuštena jer bi mogla doprinijeti poticanju vršenja novih hotimičnih pobačaja“. Kongregacija za nauk vjere iz 2021. pak dopušta korištenje i ovakvih cjepiva, jedino ukoliko ne postoji alternativa! Autor ističe da se alternative ne propitkuju i ne traže, a ignoriraju se ona cjepiva koja odstupaju od danas nametnutih silom i moći utjecajnih velikih farmaceutskih divova koji dominiraju svjetovnim ali i sve više (pomalo zbunjenim!) crkvenim vlastima. No, ipak crkvena nauka propovijeda da svaki čin (pa tako i cijepljenje) da bi bio moralan, mora biti slobodan i tada čovjek snosi odgovornost za njega. Ako je izvršen pod prisilom nije valjan ni moralan. Ovogodišnja izjava Kongregacije u svom dokumentu navodi: „Praktični razum čini očitim to da cijepljenje u pravilu nije moralna obveza i da zato mora biti dobrovoljno“. I naposljetku Vijeće Europe u Rezoluciji br. 2361. (siječnja 2021.) određuje da sve države članice „osiguraju da su građani informirani o tomu da cijepljenje nije obvezno i da nitko ne vrši politički, socijalni ili drugi pritisak da se cijepe, ako to sami ne žele, te da osiguraju da nitko ne bude diskriminiran zbog toga što nije cijepljen zbog mogućih zdravstvenih rizika ili ne želi biti cijepljen“. Na što upućuju ovi dokumenti: dostupnost nužnih informacija, traženje i davanje alternativa za cijepljenje, cijepljenje ne smije biti čin prisile – nije obvezno, nitko ne smije biti diskriminiran zbog vlastitog čina necjepljenja. No, kakva je uistinu praksa? U daljnjem tekstu.
ČINJENICE – PRAVO NA ISTINU
Za potvrdu svojih stavova autor polazi od brojnih činjenica i istraživanja u svijetu koja protuslove službenim, tzv. neupitnim istinama, kojima se svakodnevno bombardira javnost i vrši pritisak na slobodu savjesti i prava izbora. Takve izjave plod su medicinskih stručnjaka napose povezanih s državnim političkim strukturama i moćnom farmaceutskom industrijom. U svojoj simbiozi ti krugovi najčešće nikome ne daju za pravo niti imaju nakanu raspraviti ili saslušati drugačija mišljenja, rezultate istraživanja, prijedloge, sugestije, argumente… Čak ni onda kada njihova nametnuta rješenja ne daju nikakve ili čak štetne učinke. Zabrinjavajuće je da u vremenu ove svjetske pošasti dominiraju ovakvi monstruozni sveznadari koji sve znaju, koji na sve imaju pravo, koji bahato omalovažavaju druge stručnjake i njihova znanja i dobrohotnost u nakani zajedničkog traženja rješenja. Stoga je važno navesti neka pitanja koja Mužić postavlja tim sveznadarima ali i široj javnosti:
1) Budući je virus za djecu praktično neopasan nametanje nošenja maski i cijepljenje djece (eksperimentalnim cjepivima?!) štetne su mjere koje se nameću?!,
2) Kako se statistike umrlih ne temelje na obdukcijama kako se može točno prikazati broj umrlih od korone, a ne primjerice, od zgrušavanja krvi ili drugih bolesti?!,
3) Kako se i zašto prešućuju statistički podatci o broju umrlih od posljedica cijepljenja, brojnost zaraza kod više puta cijepljenih osoba (pa i smrtnih slučajeva!), ali i broj samoubojstava,
4) Kako objasniti pučanstvu da se cijepljenjem virus ne može držati pod kontrolom, ili ako cjepivo nije apsolutno učinkovito, što kako ističe autor priznaju i sami proizvođači, onda se pod uvjetom da se svi cijepe ne osigurava potpuna zaštita!,
5) Ne stvara li se sustavno iluzija da cijepljenje štiti od zaraze?!
6) Kako objasniti izvješće ravnatelja bolnice Herzog iz Jeruzalema da je 95 posto teško bolesnih pacijenata od kovida cijepljeno, a 85 do 90 posto ukupnih hospitalizacija povezanih s kovidom čine potpuno cijepljeni ljudi,
7) Nije li nepovjerenje među necijepljenima uvjetovano i što se proizvođači bore da budu izuzeti od odgovornosti za posljedice učinaka cjepiva?!,
8) Kako objasniti da se na ljudima prvi put koristi mRNK metodologija koja za sobom nosi brojne nepoznanice a nije prošla zadnju fazu testiranja koja se očekuje tek za nekoliko godina?!,
9) Jesu li u pravu znanstvenici koji tvrde da bi genetske promjene izazvane mRNK tehnologijom, prenesene na slijedeće naraštaje, mogle imati nesagledive posljedice,
10) Kako objasniti javnosti da značajni pripadnici globalističkog svjetonazora, napose iz masonskih krugova, ističu da sadašnja pandemija nije izuzetak, već pravilo razvoja globalizacije, kojoj cilj nije uništavanje bolesti nego njena instrumentalizacija za druge svrhe – ukidanje ljudskih prava, uspostavu novog političkog sustava i potpunog nadzora nad ljudima?!,
11) Jedan od moćnika novoga vrlog svijeta Bill Gates u svom govoru 27. travnja 2018. je rekao kako vjeruje „da se svijet treba pripremiti za pandemiju na isti ozbiljan način kako se priprema za rat“. Taj bogati homo novus značajni je poslovni partner farmaceutske industrije, Svjetske zdravstvene organizacije i vrlog novog globalističkog svijeta?!
Posebice znakovita pitanja glede moralnosti istraživanja i proizvodnje cjepiva kod proizvođača, autor prikazuje na primjeru djelovanja jednog od najvećeg svjetskog proizvođača lijekova američke tvrtke Pfizer. Podsjeća javnost na događaj iz 1996. godine koji se dogodio u Nigeriji za vrijeme epidemije bakterijskog meningitisa. Tada je 200 djece u dogovoru s nigerijskim državnim službenicima na prijevaru podvrgnuto testiranju eksperimentalnog lijeka Trohan. Umrlo je jedanaestero djece, a mnoga su ostala slijepa, gluha, paralizirana ili s oštećenjima mozga. Pfizer je osuđen i platio odštetu od 75 milijuna dolara. Autor nadalje ističe da je ta tvrtka više puta osuđivana zbog nemoralnog poslovanja, a 2009. platila je najveću kaznu u povijesti zdravstva, čak 2,3 milijarde dolara – zbog učestale prakse prijevara. Pfizer je udružen s njemačkom tvrtkom BioNTech, koja je razvila mRNK tehnologiju i koja je potpisala sporazum s Zakladom Melinde i Billa Gatesa, u rujnu prošle godine – neposredno prije pojave pandemije?! Godine, 2012. otkriveno je da je ta tvrtka godinama podmićivala liječnike i u Hrvatskoj i zato je nagodbom platila odštetu od 60 milijuna dolara?! Nije samo u pitanju Pfizer. Naime, zadnjih desetljeća moćne farmaceutske industrije preuzimaju glavnu ulogu u brojnim nemoralnim eksperimentima, posebno na štetu najranjivijih – djece i najsiromašnijih. No zato je tvrtka Pfizer samo za prvih devet mjeseci 2020. godine, od prodaje lijeka protiv kovida prijavila prihod od 36 milijardi dolara! I gdje je kraj?!
SUPROTSTAVITI SE KULTURI SMRTI
Mužić napose upozorava na agresivnu praksu stigmatizacije necijepljenih, diskriminaciju kovid potvrdama, idolatriju cjepivima, zdravstvenu diktaturu i (ne)snalaženje crkvenih pastira u korona krizi, odnosno podilaženju svjetovnim vlastima i njihovim stožerima.
Glede stigmatizacije necijepljenih ukazuje na Dokument izraelskog javnog hitnog vijeća za kovid krizu, u kojemu se ukazuje na tri lažne pretpostavke:
1) necijepljeni nisu više zarazni od cijepljenih nego podjednako, 2) nije točno da necijepljeni lakše prenose zarazu nego cijepljeni, 3) asimptomatski prijenos nije uobičajen, nego je stopa prijenosa asimptomatskih osoba 20 puta niža od one kod simptomatskih pacijenata.
Kovid potvrde ne sprječavaju širenje zaraze i stoga ne ispunjavaju svoju svrhu. Njima se jedino vrši pritisak na dodatna cijepljenja. Brojne znanstvene studije dokazuju da je prirodni imunitet snažniji i dugotrajniji od zaštite cijepljenjem.
Međutim svjedoci smo idolatrije koja pretvara cjepivo u idola kojemu se iskazuje slijepa vjera i štovanje.
Na djelu je zdravstvena diktatura koju je najbolje prikazao benediktinac Giulio Meattini: Potpuna medikalizacija društva, u ime prava na zdravlje ili općega dobra javnoga zdravstva, vrh je dijamanta novog imperijalizma koji želi dovršiti djelo preobrazbe građana u robu i u robove, nakon što je preobrazio u robu fetuse djece. Osim već spomenutih doktrinarnih stavova Katoličke Crkve prema kovid krizi po prvi put u povijesti ukinute su globalno svete mise što predstavlja ključno pitanje elementarne pravednosti i ravnopravnosti vjernika i nevjernika pred zakonom. Otkazuju se svete mise, zabranjuje se ulazak u crkve bez kovid potvrda, vjernici ostaju bez crkvenih sakramenata, vjernici se sve više osjećaju ostavljenima, kao ovce od svojih pastira. To je tim žalosnije s obzirom na činjenicu s kojom se bezobzirnošću i silovitošću nameće kultura smrti (pobačaj i eutanazija), ideologija roda i medijsko jednoumlje. Kada se usto vjernici suoče s poklonstvom svojih pastira prema različitim mjerama vlasti koje su protivne kršćanskom nauku, ali i pravu pojedinaca na poštivanje savjesti, slobodu izbora, morala i ljudskih prava, sve teže se suočavaju s takvim nepravdama. U razgovoru za Hrvatski tjednik, 9. prosinca 2021. g. Mužić je među inim izjavio: „Crkva mora zaštititi vjernike od Stožerova nasilja. Nije Stožer iznad Crkve, pape i Svetoga pisma, zato vjernici moralno okaljana cjepiva moraju odbiti i kad papa priča o činu milosrđa jer je to suradnja sa zlom“. Na samu Novu godinu naišao sam na ilustrativan razgovor s kardinalom Gerhardom Müllerom, prefektom emeritusom Kongregacije za nauk vjere, za National Catholic Register, koji je tim povodom izrekao znakovitu misao: Ograničenje pristupa sakramentima Covid-potvrdama težak je grijeh. No, neki naši biskupi, poput Mate Uzinića tako ne misle, pa bi se prema njima mogla promijeniti ona Isusova: Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, ja ću vas okrijepiti, u novo crkveno pravilo: “Dođite k meni samo ako ste cijepljeni.”
Mužićevu briljantnu studiju o koroni i pandemiji, cijepljenju da ili ne?! mogli bi nazvati: Na braniku slobode i ljudskih prava, s podnaslovom: Vapaj za ljudsko dostojanstvo i istinu.
Na kraju knjige Mužić poručuje kako nitko nema monopol na istinu, ni znanstvenu, ni društvenu, ni moralnu…, a načelo kršćanskog razlučivanja glasi: In necessariis unitas, in omnibus caritas – U bitnome jedinstvo, u dvojbama sloboda, a u svemu ljubav! POSLUŠAJMO GA. Cijepljeni i necijepljeni. A napose oni koji donose odluke!
Mijo Ivurek – Izvor: Hrvatski fokus, 4.2.2022. (Članak je izišao i u Hrvatskom listu, prije tjedan dana)
Preuzeto sa magnifikat.hr
