Započet ću zahvaljujući Michael Mattu i Ericu Frankovitchu što su me pozvali da održim govor i predstavljam "Catholic Family News" na ovom važnom događaju. Preuzeti mjesto koje je dugo držao naš dragi pokojni prijatelj i brat John Vennari je odgovornost koju shvaćam ozbiljno, "sa strahom i drhtanjem" (Fil 2,12) i nadam se da će moje riječi ovdje danas, koje posvećujem njemu u čast, barem donekle opravdati njegovo moćno nasljedstvo.
Dok sam se pripremao za ovaj govor, razmišljao sam o Johnu i sjetio sam se nečega što je on rekao Michaelu kratko prije svoje smrti (što je Michael podijelio na websitu "The Remnant"-a). John je rekao Michaelu preko telefona, dok je ležao na svom bolničkom krevetu: "Molim te, nemoj odustati. Moraš se i dalje boriti za istinu."
To su riječi pravog vojnika Krista Kralja i naše Bezgrješne Kraljice, čovjeka koji je na puno načina oživotvorio temu ovogodišnje konferencije "Obitelj i tradicija: sačuvati staru vjeru u Novom Svjetskom Poretku", štoviše čovjeka koji je posebno utjelovio temu kojom ću se ja danas baviti "Očinstvo i kućna crkva". John je znao da je vjera vrijedna borbe i razumio je bolje od većine da borba da vjeru predamo "cijelom u njezinu sadržaju" (Atanazijevo vjerovanje) počinje kod kuće, odnosno u obitelji.
Bitka s kojom se suočavamo
Sveti Pavao nam kaže jasno u svojoj poslanici Efežanima o toj bitci u kojoj se nalazimo, koja nije "protiv krvi i tijela, nego protiv Poglavarstava, protiv Vlasti, protiv Vrhovnika ovoga mračnog svijeta: protiv zlih duhova koji borave u nebeskim prostorima" (Ef 6,12), drugim riječima protiv demona i njihovih podanika. "Zbog toga", on nastavlja, "posegnite za svom opremom Božjom da uzmognete odoljeti u dan zli i održati se kada sve nadvladate. Držite se dakle! Opašite bedra istinom, obucite oklop pravednosti, potpašite noge spremnošću za evanđelje mira! U svemu imajte uza se štit vjere: njime ćete moći ugasiti ognjene strijele Zloga. Uzmite i kacigu spasenja i mač Duha, to jest Riječ Božju. Svakovrsnom se molitvom i prošnjom u svakoj prigodi u Duhu molite." (Ef 6,13-18)
Oklop Božji: istina, pravednost, mir, vjera, spasenje, riječ Božja i molitva. To su neka od "oružja našeg ratovanja", naših borbenih oružja koja nisu tjelesna. "Naprotiv, ono je božanski jako za rušenje utvrda. Mi obaramo mudrovanja i svaku oholost koja se diže protiv priznanja Boga" (2Kor 10, 4-5). Kako zadobiti takvo oružje? Od koga možemo naučiti kako rukovati njime? Na kraju ono dolazi od Boga, ali Bog je u svojoj beskrajnoj mudrosti i providnosti, odredio da ga duše dobivaju preko Crkve i da ga nauče koristiti u obitelji.
Ta dva društva - Crkva i obitelj - je oba utemeljio Bog i po Njegovoj želji su blisko povezana. Stoga zdravlje jednog utječe na zdravlje i vitalnost drugoga. Crkva kao nadnaravno i savršeno društvo ("savršeno" u smislu da u sebi sadrži sva sredstva za postizanje svog cilja") je po naravi superiornija od obitelji i nije, strogo govoreći, ovisna o njoj (nasuprot tome, obitelj očajnički treba Svetu Majku Crkvu, njezine sakramente i njezin nezabludiv nauk za podršku). Međutim, budući da se univerzalna Crkva sastoji od pojedinačnih obitelji, jasno je da ako je većina tih obitelji duhovno i moralno slaba, da će i Crkva (u svom ljudskom elementu) biti također oslabljena i puno manje efikasna u ispunjavanju svoje božanske misije da obraća sve narode.
Obitelj je, kao što znamo, u stanju ozbiljne krize, posebno u onim zemljama koje su nekoć tvorile kršćanski Zapad, ali su otada otpale od vjere - znate one koje su iskočile s jedne božanski sagrađene Arke (Crkve) radi propuštajućih čamaca za spasavanje vlastite izrade. Obitelj, zajedno sa svojim kamenom temeljcem braka, je napadnuta izvana pa čak i iz same unutrašnjosti Crkve! Kao što je sestra Lucija iz Fatime napisala pokojnom kardinalu Carlu Caffarri ranih osamdesetih - "Konačna bitka između Gospodina i Sotonina kraljevstva bit će oko braka i obitelji." Pa opet se moramo zapitati: Kako je obitelj - pa čak i katolička obitelj - postala tako ranjiva na napade zloga? Kako je njezina obrana bila tako radikalno iskvarena da je dopustila ulazak i slobodnu vladavinu svijetu, tijelu i đavlu? Odgovor možemo naći postavljajući ovo pitanje: Tko je zadužen za obranu obitelji? - Otac. I u obiteljskom domu i u Crkvi, očevi - bilo biološki, posvojitelji ili svećenički - su od Boga postavljeni čuvari, a prema statistikama posljednjih nekoliko desetljeća, očigledno je da postoji duboka kriza očinstva koja onesposobljava i Crkvu i obitelj.
Kriza u Crkvi - poznati uzroci
Kriza očinstva u Crkvi je otkrivena u zastrašujućim detaljima u ljeto 2018. Nakon što sam pročitao koliko sam mogao podnijeti od Izvješća Velike Porote iz Pennsylvanije, jedno od pitanja koje mi je vrištalo u glavi je bilo: Kako se moglo dogoditi da se ti ljudi toliko izopače?
Nekoliko tjedana kasnije, nakon što sam pročitao hrabro svjedočanstvo nadbiskupa Vigana o "homoseksualnoj struji" unutar hijerarhije koja ima namjeru "potkopati katolički nauk o homoseksualnosti", opet sam se upitao: Kako se ovo moglo dogoditi? Kako je crkvena hijerarhija postala toliko poplavljena sodomitima? Vjerujem da odgovor na ta pitanje ima dva dijela ili dva uzorka, ako dopuštate, strateški uzrok (smišljeni ili namjerni) i obiteljski (spontani, ne toliko namjeravani) koji su međusobno povezani.
Strateški uzrok: Infiltracija komunista
Počnimo sa strateškim uzrokom. Znamo iz svjedočanstva upućenih osoba poput Belle Dodd (1904-1969) da su redovi klera u Americi i drugdje uspješno infiltrirali komunistički agenti. John Vennari je o tome pisao u svojoj knjižici "The Revelations of the Holy Face" ovako:
"Dr. Bella V. Dodd je bila visoko rangirana komunistkinja u Sjedinjenim Državama. Ona je bila glavna odvjetnica Komunističke Partije. Naposljetku se vratila katoličkoj vjeri koju je napustila u ranije u životu. Pedesetih je godina prošlog stoljeća, međutim, nakon svojeg obraćenja, održala mnoga predavanja o uspješnoj komunističkoj infiltraciji u vjerske institucije, osobito u Katoličku Crkvu.
Objasnila je da su tridesetih i četrdesetih godina dvadesetog stoljeća došle naredbe iz glavnog sjedišta da pošalju radikale u bogoslovije da bi srušile Crkvu iznutra. Komunistički agenti su počeli raditi to po čitavom svijetu. Bella Dodd je rekla da je osobno regrutirala preko tisuću mladih radikala da uđu u katoličke bogoslovije. A ona je bila samo jedna komunistkinja." (str. 40-41)
John također prepričava u svojoj knjizi nešto što je jedan njegov poznanik čuo izravno od Belle Dodd za vrijeme jednog predavanja ranih pedesetih: "U deset, petnaest godina, nećete prepoznati Katoličku Crkvu." A ona je aludirala na više načina nego što mislimo - ne samo na promjene u Misi, već na promjene u teologiji i u duši Crkve i u svećeništvu.
Kakve veze ima komunizam s homoseksualnim svećenicima? Začuđujuću poveznicu je otkrila dr. Alice von Hildebrand, koja se sprijateljila s Bellom Dodd nakon njezina obraćenja. Za vrijeme intervuja 2015. s Michaelom Vorisom iz Church Militanta, dr. Von Hildebrand je podijelila sljedeću informaciju koju je njoj i njezinom mužu, dr. Dietrichu von Hildebrandu, osobno rekla Bella Dodd 1965.:
"Staljin je ubrzo nakon što je došao na vlast, svojim bliskim prijateljima naredio da upadnu u katoličke bogoslovije... mladićima koji nisu imali ni vjeru ni moral. Dakle... u najboljem slučaju - homoseksualcima..." A znamo također, iz knjige "The Naked Communist" W. Cleaona Skousena (bivšeg FBI specijalnog agenta) koja navodi 45 "trenutačnih ciljeva komunista" (tj. 1958. kada je knjiga prvi puta objavljena) da je jedan od komunističkih strateških ciljeva bio: "predstaviti homoseksualnost, izopaćenost i promiskuitetnost kao 'normalno, prirodno i zdravo'" (br. 26) kao sredstvo za uništavanje braka i obitelji, koji oboje smetaju komunizmu. Zanimljivo je, taj je cilj naveden odmah nakon onoga o promoviranju seksualnog nemorala: "Infiltrirajte crkve i zamijenite otkrivenu religiju sa 'socijalnom' religijom. Diskreditirajte Bibliju i naglasite potrebu za intelektualnom zrelošću kojoj nije potrebna 'religiozna štaka'" (br. 27). Tako vidimo da apostazija (gubitak vjere i otpad od nje) ide ruku pod ruku s moralnom izopaćenošću. Kvarenje morala počinje s gubitkom vjere. Ono počinje s intelektom, jer intelekt (gdje počiva vjera) upravlja voljom. Ako se intelekt iskvari, konačno će se iskvariti i volja (moć po kojoj djelujemo).
Obiteljski uzrok: Loše očinstvo u domu
S obzirom na te izvore, očigledno je kako je svećenstvo postalo zaraženo takvom "prljavštinom" kako je to nazvao kardinal Joseph Ratzinger (kasnije Benedikt XVI.) još 2005. Ali dublje i još temeljnije pitanje ostaje: Što uzrokuje homoseksualnost? Zbog čega su mladi komunisti koji su infiltrirali Crkvu, npr. razvili poremećaj istospolne privlačnosti i uopće prihvatili takav stil života? Ili kao što sam se ja zapitao nakon što sam pročitao Izvještaj Velike Porote Pennsylvanije: Kako su se ti ljudi mogli toliko pokvariti?
Da bih odgovorio na to mnogo kompleksnije pitanje - što sam prije spomenuo kao "obiteljski uzrok" krize - sada ćemo se obratiti dr. Richardu Fitzgibbonsu, poznatom katoličkom psihijatru i direktoru Instituta za bračno iscjeljenje blizu Philadephije. Predstavljajući Katoličku Medicinsku Udrugu (CMA), dr. Fitzgibbons je napisao sljedeće otvoreno pismo biskupima Sjedinjenih Država u svibnju 2002. nakon takozvane 'duge korizme' za vrijeme koje je skandal o seksualnom zlostavljanju svećenika bio razotkriven u Boston Globu: "Kao katolički psihijatar i psiholog koji je tretirao značajan broj svećenika iz raznih biskupija i redovničkih zajednica kroz dvadeset i pet godina zbog istospolne privlačnosti (homoseksualnosti ili na eng. SSA), zbog pedofilije i zbog efebofilije (homoseksualne privlačnosti prema adolescentima), vjerujemo da naša posebna ekspertiza i ona naših kolega u CMA može pomoći američkim biskupima u potrazi za stvaranjem efikasnih dugoročnih strategija za sprječavanje ponovnog javljanja problema u koje je trenutno zapletena Katolička Crkva u Americi.
Mnogi su ukazali na to da će rješavanje problema seksualnog zlostavljanja nužno uključivati suočavanje s problemima homoseksualnosti među svećenicima. Biskup Wilton D. Gregory, predsjednik Američke konferencije katoličkih biskupa, je priznao na press-konferenciji u Rimu 23. travnja postojanje sadašnje bitke da bi se osiguralo da katoličkim svećenstvom ne dominiraju homoseksualni muškarci. Kako su otkrića o zlostavljanjima postala javna tako je postalo sve jasnije da su gotovo sve žrtve muški adolescenti, a ne pretpubertetski dječaci. Problemom homoseksualnih svećenika koji zlostavljaju adolescente ili djecu treba se pozabaviti ako se žele izbjeći skandali u budućnosti. U tretiranju svećenika koji su se upuštali u pedofiliju ili efebofiliju primijetili smo da su ti muškarci gotovo bez iznimke patili od nijekanja grijeha u svojim životima. Nisu bili spremni priznati i suočiti se s dubokom emocionalnom boli koju su iskusili u djetinjstvu zbog usamljenosti, često u odnosu s ocem, zbog odbacivanja vršnjaka, nedostatka muškog samopouzdanja, slabe predodžbe o svom tijelu, tuge i ljutnje. Ta ljutnja, koja je najčešće potekla od razočaranja i povreda s vršnjacima i/ili očevima, često je bila usmjerena prema Crkvi, Svetom Ocu i drugim vjerskim autoritetima."
Zbog ključne uloge očeva u razvoju djeteta u ranom djetinjstvu, dr. Fitzgibbons pruža slično svjedočanstvo, zajedno s dvojicom kolega iz CMA pod naslovom "Homoseksualnost i nada":
"Oni koji shvaćaju istospolnu privlačnost kao poremećaj davno su prepoznali dio koji slaba identifikacija s ocem igra u razvoju te privlačnosti kod muškaraca. Irving Bieber, koji je proveo intenzivnu studiju s muškarcima s istospolnom privlačnošču u terapiji je napisao: 'Došli smo do zaključka da konstruktivan, zaštitnički, bodreći i prisan otac unaprijed isključuje mogućnost homoseksualnog sina..."
I konačno, u svojem prilogu u knjizi "Istina o homoseksualnosti: vapaj vjernika" (knjizi oca Johna Harveya, utemeljitelja udruge "Courage") dr. Fitzgibbons piše:
"Kada potreba za toplinom, fizičkom nježnošću i pohvalom od oca nije ispunjena razvija se unutarnja praznina, koja se danas često naziva 'glađu za ocem'. U pokušaju da se nadiđe ta bol neki adolescenti i mladići traže utjehu u tome da ih drži neki drugi muškarac."
Budući da sam otac dvoje male djece, te riječi paraju moje srce. One su snažan podsjetnik o mojoj vitalnoj ulozi u njihovim životima. Kako razgovaram s njima, kako se bavim s njima, kako ih ljubim ili ih ne uspijem ljubiti čini svu razliku na svijetu. To će doslovce utjecati na njih čitav njihov život, a potencijalno i za čitavu vječnost. Očinstvo poput majčinstva vrlo je ozbiljan posao, a ako se nadamo obnovi crkvene hijerarhije u njezino zakonito stanje, uvjeren sam da obnova istinskog očinstva u domu mora igrati temeljnu ulogu jednostavno zato što današnji očevi formiraju sutrašnje svećenike i biskupe.
Obnavljanje Crkve kroz autentično očinstvo
Hajdemo nekoliko trenutaka posvetiti toj temi obnove Crkve obnavljajući istinsko očinstvo. Ranije ove godine naišao sam na knjigu po imenu "Tri oznake muževnosti" dr. G.C. Dilsavera, katoličkog psihologa koji poziva muškarce da prigrle od Boga dodijeljenu im ulogu kao glave i vođe njihove obitelji. On piše u uvodu te knjige:
"Kršćanska obitelj je patrijarhalna hijerarhija. Tako nas uči Katolička Crkva u Svetom Pismu, u Rimskom Katekizmu, u enciklikama. Kao patrijarhalna hijerarhija ona odražava hijerarhiju Crkve. Ona također odražava hijerarhiju same božanske vlade, koja se manifestira ne samo u Božjoj vladavini nad njegovim stvorenjima, već i u odnosu Presvetog Trojstva čije apsolutno jedinstvo proizlazi iz podložnosti Sina Ocu."
Dr. Dilsaver nastavlja pitanjem zašto je "taj nauk toliko težak govor za moderne uši", navodeći hiperegalitarijanizam i feminizam kao dva glavna faktora. Zatim nudi jedan vrlo oštrouman i prigodan komentar:
"Karakteristično je za katolike laike sklone tradiciji ili koji su konzervativniji da uvijek budu u potrazi za analizom koja će objasniti što je pošlo po zlu u društvu i Crkvi. Većina objašnjenja koja nalaze, koliko god bila valjana, su u područjima nad kojima oni nemaju utjecaj niti kompetenciju, poput liturgijskih i eklezijastičkih problema. Stoga je također karakteristično za takve katolike da se osjećaju jako frustrirano. Ali postoji jedno područje za koje laici imaju potpunu kompetenciju da reformiraju i da ga učine koliko god žele katoličkim, a to područje je ključ za sve druge probleme koji ih muče. A to je obitelj. Uredi dom, a sve ostalo će slijediti." Nekoliko stranica kasnije, u 1. poglavlju postaje određeniji:
"Ako želimo da budućnost Zapada bude zdrava i cjelovita, ako se kršćanstvo još jednom treba probiti u poganski svijet, onda se kršćanska obitelj treba čudesno obnoviti jer obitelj je ta koja će stvoriti svece sutrašnjice, bili oni biskupi, svećenici, redovnici, očevi ili majke. I kršćanska obitelj je ta koja je danas na prvim linijama fronte borbe između dobra i zla; ona je izložena silnim napadima u toj borbi ('konačnoj borbi', da upotrijebim riječi naše Gospe) kao posljednja obrana protiv potpune dominacije sekularizma i poganstva... Iako su mnogi faktori doprinijeli uništenju obitelji, konačni i izravan uzrok može se naći u odbacivanju njezinog bitnog strukturalnog poretka; odnosno u odbacivanju patrijarhalne hijerarhije obitelji u ime emancipacije i egalitarijanizma. Stoga, obnova obitelji, pa i obnova crkvenog vodstva i samog kršćanstva je jedino moguća s pojavom novog kršćanskog patrijarhalnog uređenja - obitelji, zajednice i Crkve."
Obitelj je kućna crkva
Ranije ove godine (2018.) na konferenciji "Catholic Family News", održao sam govor o tome kako je obitelj ecclesia domestica ('kućna crkva'), citirajući Sveto Pismo, Rimski Katekizam i crkvene oce. Nažalost, ja nemam to danas kod sebe da mogu s vama podijeliti sve te materijale, ali da brzo sažmem glavnu misao - Katolička Crkva je Božja obitelj; katolička obitelj je stoga kućna crkva, vrsta mikrosvemira ili produžetak univerzalne Crkve.
To ne znači da obitelj nekako može zamijeniti ili biti bez Crkve (kao što sam rekao na početku, obitelj ovisi o Crkvi zbog sakramenata, zdravog nauka i općenite potpore). To znači, međutim, da je obitelj kao hijerarhijsko društvo krštenih osoba (otac, majka i djeca) pozvana odražavati hijerarhijsku strukturu i život Crkve u kući, uključujući ulogu oca kao glave i vođe.
Čovjek po Božjem srcu
Da bismo mi očevi bili "hrabri i pokazali se ljudima" kao što je kralj David opominjao svog sina Salomona, moramo prvo imati jasnu viziju kako to izgleda biti "čovjek po Božjem srce" (Djela 13,22). Na sreću, Sveto Pismo je prepuno primjera i opomena. Muškarci ih jednostavno trebaju naučiti i slijediti.
Za početak, svaki muškarac mora priznati da je Bog Otac izvor "svakog očinstva na nebu i na zemlji" i stoga, referentna točka za svo autentično očinstvo. Kako On manifestira svoje očinsko srce i karakter svojoj djeci? Kao prvo, On se pokazuje kao skrbnik pun ljubavi. "Svaki dobar dar, svaki savršen poklon odozgor je, silazi od Oca svjetlila, u kome nema promjene ni sjene od mijene." (Jakov 1,17) Od samog početka, kada je Bog stvorio Adama i Evu, On se skrbio o svim njihovim duhovnim, emocionalnim i tjelesnim potrebama na preobilan način. Čak i kada su prekršili Njegovu zapovijed i sagriješili protiv Njega, Gospodin je obećao našim prvim roditeljima da će jednog dana poslati Otkupitelja i da će Žena satrti glavu zmiji (Post 3,15). Također nam je rečeno u Postanku da je nakon pada "Bog, čovjeku i njegovoj ženi načinio odjeću od krzna pa ih odjenuo" (Post 3,21), pokazujući tako da ih, usprkos njihovom prekršaju, njihov nebeski Otac još ljubi i želi brinuti o njima. Time ne želim reći da ih nije kaznio za njihov zločin. Upravo suprotno, Bog je dosudio određene vremenite kazne (Post 3,16-19) uz gubitak posvećujuće milosti da bi pomogao Adamu i Evi i ostatku čovječanstva kroz stoljeća shvatiti zlo i razarajuću narav grijeha. Bog ne kažnjava svoje dijete iz okrutnosti li nekontroliranog bijesa, već radije iz ljubavi radi popravljanja, kao što sam naš Gospodin svjedoći: "Ja korim i odgajam one koje ljubim. Revan budi i obrati se!" (Otkr 3,19).
Očevi moraju oponašati strpljivost, ustrajnost i Božje milosrđe u svojem odnosu s djecom, dok u isto vrijeme koriste "šibu pouke" (Mudre izreke 22,15) ako je potrebno da bi se postigao isti brižni cilj. "A vi, očevi, ne srdite djece svoje, nego ih odgajajte stegom i urazumljivanjem Gospodnjim" (Ef 6,4). Takva disciplina i korekcija s očinskom ljubavi, znatno će doprinijeti djetetovom rastu u kreposti i svetosti.
Uz dobru disciplinu, koja je primarna očeva odgovornost, djeca također očajnički trebaju primiti blagoslov i prihvaćanje od oca. Sjetite se kada je naš Gospodin kršten, da je Bog Otac javno izjavio: "Ovo je Sin moj ljubljeni! U njemu mi sva milina" (Mat 3,17). Za vrijeme preobraženja prije muke našeg Gospodina rekao je istu stvar (Mat 17,1-9). Sin Božji, u svojoj svetoj čovječnosti je zasigurno bio ojačan tim potvrdnim riječima svog Oca i potaknut da ispuni svoju spasonosnu misiju. Takva je moć riječi, kao što knjiga Mudrih Izreka kaže: "Smrt i život u vlasti su jezika" (Mudre Izreke 18,21). Djeca trebaju čuti i znati da njihov otac uživa u njima, kao što "Gospodin ljubi narod svoj" (Psal 149,4). Takva potvrda koja dolazi od predstavnika Božjeg autoriteta u kući, isto će ojačati djecu i učiniti ih sigurnima u njihovom identitetu kao voljenih sinova i kćeri, konačno, Boga našeg nebeskog Oca.
S obzirom na podučavanje vjere roditelji su primarni učitelji svojoj djeci, a otac, kao božanski određeni vođa, ima posebnu odgovornost da bude "glavni kateheta" u svojoj obitelji. Sveti Ivan Zlatousti (u. 407.) koji je jedno vrijeme služio kao Patrijarh Konstantinopola i štuje se kao jedan od tri sveta hijerarha kod istočne katoličke braće opisuje kako bi trebala izgledati obiteljska kateheza u svojoj "Drugoj propovijedi o postanku": "... kada odavde odete kući (misleći na božansku liturgiju ili svetu Misu za rimski obred), pripremi uz vaš obrok i duhovni obrok. Otac obitelji može ponoviti nešto što je ranije (na Misi) spomenuto (primijetite ulogu oca kao učitelja); tako žena može čuti, a i djeca mogu nešto naučiti, pa čak i sluge mogu biti podučeni. Ukratko, kućanstvo može postati crkva, tako da đavao može biti otjeran i da zli duh, neprijatelj našeg spasenja pobjegne; tada bi tamo pribivao radije Duh Sveti i sav mir i sklad bi okruživao ukućane."
Sveti Augustin (u.430.), možda najpoznatiji katolički obraćenik nakon svetog Pavla, koji je dugo služio kao biskup Hippa u Sjevernoj Africi, također je naglašavao ulogu oca kao duhovnog vođu u svojoj Propovijedi br. 94 (o odabranim poukama Novog Zavjeta, ponekad se može naći kao Propovijed br. 44) sveti Augustin piše:
"Izvršite našu službu u svojim vlastitim domovima. Biskup se zove zbog toga, jer on upravlja i nadzire, jer se on brine za i njeguje druge. Svakom čovjeku, stoga, ako je on glava svoje kuće treba pripadati služba biskupskog dostojanstva, da se brine kako njegovo kućanstvo vjeruje, da nitko od njegovih ne upadne u krivovjerje, niti žena, niti kćer, niti sin... ne zanemarujte, stoga, ni onoga najmanjega koji vam pripada. Pazite na spasenje svih u vašem kućanstvu sa svakim oprezom!"
Važnost brige o svojem vlastitom duhovnom životu
Pa, očevi, kako živimo ovu opomenu? Kao prvo, mi ne možemo dati ono što nemamo. Ako mi kao muškarci ne uzimamo za ozbiljno svoje duhovne živote, onda nemamo ništa vrijedno za dati svojim ženama i djeci.
Moramo vjerno i revno živjeti sakramentalan život Crkve. Sveta Misa mora biti sunce oko kojeg se vrti obiteljski život. Kao što je Padre Pio obićavao reći: "Bilo bi lakše zemlji opstati bez sunca negoli bez svete misne žrtve!" To je istina i za duhovni život naših obitelji.
U vezi sa svetom Misom i sakramentima, još ću spomenuti tri ključna sredstva koja svaki od nas mora koristiti:
1. svakodnevnu molitvu (posebno svetu krunicu i mentalnu molitvu/razmatranje),
2. žrtvu (posebno vjernost svojim svakodnevnim dužnostima) i
3. pravu pobožnost prema Mariji.
To su jednostavna, ali moćna sredstva koja su tako brzo posvetila tri mala pastira u Fatimi. Zatim moramo naučiti svoju djecu čitavu poruku iz Fatime i voditi ih kako da to i žive u praksi (npr. svakodnevnom molitvom krunice, davanjem zadovoljštine, pobožnosti prvih pet subota, molitvom za Svetog Oca da posveti Rusiju).
Jedan od izvora koji bi jako preporučio odraslima da im pomogne rasti u molitvi, žrtvi i pravoj pobožnosti prema Mariji je knjiga "Divine Intimacy" (objavljena originalno 1953.) oca Gabriela od svete Marije Magdalene, O.C.D., svećenika karmeličanina i poznatog duhovnika. Podnaslov knjige sve objašnjava - "Razmatranja o unutrašnjem životu za svaki dan liturgijske godine". Prijatelj mi je dao jedan primjerak prije kojih godinu i pol i zauvijek ću mu biti zahvalan. Ne mogu vam reći koliko puta mi je razmatranje na određeni dan upravo poručilo nešto važno za ono što se događalo u mom životu. Garantiram vam da nećete požaliti ako počnete koristiti tu knjigu.
Zaključak - molitva sv. Josipu
Zaključimo predavanje zazivajući svetog Josipa, slavnog poglavara svete obitelji, terora đavla i zaštitnika svete Crkve:
"
K tebi se, o sveti Josipe, utječemo u svojoj nevolji (pošto smo tvoju presvetu zaručnicu za pomoć zamolili, molimo pouzdano i za tvoju pomoć). Za ljubav, koja te je s neoskvrnjenom Djevicom i Bogorodicom vezala, za očinsku ljubav kojom si grlio Dijete Isusa, smjerno te molimo, da baštinu, koju je Isus Krist svojom krvlju otkupio, milostivo pogledaš, te u pomoć pritečeš našoj nevolji. Svojom moći, o brižni čuvaru božanske obitelji, brani odabrano potomstvo Isusa Krista. Ne daj, predragi oče, da nas okuže zabluda i pokvarenost. Budi nam s neba milostivo u pomoći, o naš jaki zaštitniče, u borbi s vlašću tmine. Pa kao što si nekad izbavio Dijete Isusa iz najveće pogibli života, tako i sada brani Svetu Crkvu Božju od svih zasjeda neprijateljskih, te nas svakog pojedinog trajno uzmi pod svoje okrilje, da uzmognemo po tvojem primjeru i tvojom pomoću sveto živjeti, blaženo preminuti i u nebu vječno blaženstvo zadobiti. Amen."
Matt Gaspers/Imitatio Mariae
