U travnju smo, a to znači u jeku proljeća. Proslavili smo Veliki tjedan i Uskrs, naš najsnažniji blagdan. No, život ide dalje. I mi s njime. Pred nama je nova devetnica, nova pisma i uspomene na o. Antu Gabrića. Drago nam je kad možemo nešto o njemu pročitati u „Radosnoj vijesti“ ili „Glasniku Srca Isusova i Marijina“ u kojemu u svakom broju mjesečno redovito izlaze članci. Također nam je drago čuti kad se na nekoj radio postaji nešto kaže o njemu. Sve su to male kapi koje čine prekrasni slap o ovome Božjem ugodniku.
Napose nam je bilo drago čuti da je iskopan arteški bunar ili zdenac od vaših darova tako da ljudi mogu imati zdravu i pitku vodu što je još uvijek rijetkost u Sunderbansu gdje je o. Ante misionario. U jednom svojem pismu, pisanom nešto poslije Uskrsa, piše kako temperatura počinje rasti i da je prilično vruće: „Nekakva me influenca držala ovaj zadnji mjesec dana, no baš pred Uskrs ode netragom... Moja vitka linija postala je još malo vitkija, što neće biti loše sada, kad će temperatura opet nad 40 stupnjeva. No ipak moram priznati da je bilo dosta teško okolo putovati. Zadnje nedjelje sam imao obići tri sela. Ustao sam oko tri sata poslije ponoći. Prvo selo, ispovijedi, misa krštenja... Onda naprijed u drugo. Ne sjećam se da sam ikada toliko zmija sreo na putu. Vrućina je počela, pa su se i one izvukle iz svojih rupa. Za vrijeme svete mise počelo se sve oko mene vrtjeti i morao sam prekinuti misu, odmoriti se u kolibi katehiste Nikole, i kasnije nastaviti misu. Hvala Bogu, sve je sretno svršilo i ja sam nastavio u treće selo, dobro se napješačio i napostio, jer kako sam bio slab, nisam mogao ništa jesti. Navečer sam se sretno vratio u Morapai i živ, i zdrav, i sretan i malo mršaviji...“
U travnju se priroda budi i sve oživljava. Neka i ova devetnica u nama razbudi i ražari spremnost na molitvu i djela koja pomažu u kauzi za proglašenjem blaženim i svetim o. Ante i podržavaju njegovo djelo koje je započeo i koje traje.
Neka vas sve prati njegov zagovor i Božji blagoslov,
Vicepostulator, p. Mirko Nikolić, D.I.
PRVI DAN
DIJELIM KRUH ZEMALJSKI I NEBESKI
Baš sam sjeo da založim nešto riže i »dala», kad li sav zapuhan dođe Rafael iz sela Mithini-Čandpur. Otac mu umire. Valja ga posjetiti. Stari moj prijatelj Dolmoni potpuno je slijep i već dugo vremena ne može nikamo iz kolibe.
Preko Doričoka i Dajidija stigosmo do Mithinskog kanala. Nasip je na mnogim mjestima sasvim srušen. To je ostatak zadnjih poplava. Idemo kroz vodu i blato i molimo krunicu. Ribari nas pozdravljaju. S malim mrežama hvataju ribu.
Sad je i dosta zmija, jer voda s polja silazi u kanal, pa su i one izašle na nasipe. Jedna je ubola Rafaelova brata. Srećom su ga na vrijeme prenijeli u bolnicu, pa je ostao na životu. No dosta je ljudi umrlo. Mnogi od njih puno više vjeruju u svoje vračarije nego u lijekove, pa kad im te ne pomognu, onda lete k nama.
Stari Dolmoni nas je čekao. Baš pred kolibom put je bio najgori: valjalo je sve do pasa kroz vodu.
Imali smo zajedničku pripravnu molitvu i za dolazak Isusov i za Dolmonijev odlazak u lijepo nebo. Onako od srca k srcu. U onoj maloj siromašnoj kolibi mora da je Isusu bilo drago boraviti. Ta Dolmonijeva koliba podsjećala ga je na Njegovo prvo boravište u štalici u Betlehemu. Prozora nema, tek su mala vratašca. Tamno je. Donijeli su malu svjećicu. I Isus dolazi u srce Dolmonia, u svoj živi hram. Kako je krasan izgledao taj slijepi starac! Suhe oči kao da su se opet zacaklile. Pa onaj smiješak: nešto rajsko je bilo u njemu.
Svi klečimo oko njega. Sin Rafael podržava starca. Moli ga za blagoslov i za sebe i za svoju dječicu. Osobito za najmlađega sina, mezimca djeda Dolmonia. Bio je mališ teško bolestan. Kušali su sve i sva da ga ozdrave, no nije išlo na bolje. Onda su napravili zavjet dragoj Gospi. Oprali su joj noge (na kipu u morapajskoj crkvici) i pomoću te vode i njihove žive vjere mali je posve ozdravio. Nakon toga svi su zajedno išli u Morapai da ispune svoj zavjet: dali su nebeskoj Majci jedan lijepi »sari« odijelo i nešto slatkiša za siromašnu djecu. Sretni su i ponosni da su taj svoj zavjet uza sve svoje siromaštvo mogli ispuniti. Imali su jednu kokicu. Nju su prodali na sajmu u Magrahatu i time nabavili sari, odijelo, slatkiše i nekoliko voštanih svijeća. Zadovoljni su bili oni, a bila je zadovoljna i draga Gospa.
Na povratku kući prošao sam kroz selo Doričok. I tu je jedna teška bolesnica hinduske vjere, starica Hemangini. Mnogo je puta ona, opirući se o štap, došla do naše male bolnice u Morapaju da dobije lijekove od sestre Monike. Onda bi i k meni došla do dobije nešto pomoći. No sada ona više ne može iz kolibe. Sva je otekla.
I starost i bijeda sasvim su je skrhali. Kćer Mridula jučer je bila kod mene i kazala mi da joj je majci zima, pa moli jedan gunj i kakvo staro toplo odijelo. Baš sam iz Australije dobio paket odijela. Bilo je tu i toplo odijelo, baš kao naručeno za staricu Hemangini. Gunj sam morao kupiti. Mridula je bila zahvalna za primljen dar. Ona je udata i ima svoju obitelj, no svoje majke ne zaboravlja. S darom u ruci duboko se do zemlje poklonila i po bengalskom običaju uzela prašinu sa svećeničkih nogu i time se blagoslovila. I to ne samo sebe nego i svojega malog sinčića. Na rastanku mi još reče kako se je majka zaželjela jedne naranče. I ja se sjetih svojih putovanja, svoje bolesti, kad sam i ja sam samcat, tresući se od groznice u onoj maloj kapelici zaželio jednu naranču. I eto, baš toga dana neki mladić donio je dvije naranče iz grada Kalkute. Dobio je službu i u zahvalu dao je odslužiti svetu misu i donio te dvije naranče za mene. Baš kao naručene za staricu Hemangini. Kako je bila sretna!
Kod kuće me je čekao vjerni Đhoro iz Sodasibpura. I kod njega su djeca bolesna. On lovi ribu po tim rižištima i barama. Zbog poplave ribe je malo, no uz Božju pomoć nekako ide. On lovi po noći, a žena to rano ujutro nosi čak u grad Kalkutu. Odanle se vraća tek navečer. I tako iz dana u dan. Skoro nikakva odmora. A u krilu još nosi malo dijete. Sebe i sav svoj posao stavili su oni pod okrilje nebeske Majke, i Ona kao prava majka na njih pazi. I na njih i na njihovu dječicu: i Nomitu i Dilipa i Martu i Rupali (Ljepoticu) i Anđelu i Ređinu-Rinu i Patrika i njihovo mezimče Komola, dok je Dipika-Svjetlana otišla već u nebo da se za sve moli.
Školovanje dječice velika im je briga, no oni si i od usta otkidaju samo da im mogu nabaviti knjige, pločice i olovke. Posebno se mole za svoga Dilipa, koji je sada u šestom razredu, da bi ga Isus privukao svome oltaru. Pa se eto i vi sjetite u molitvama te vruće želje dobrog Dhoro Josipa i žene mu Rite.
Došla je i Koće Makhalova žena. Ona je skoro sasvim slijepa. Mala kćerkica Rani (Kraljica i jest joj kraljica!) vodi je za ruku. Mala je kao patuljak, tek su joj dvije do tri godine, no prava je mala vjeverica. Kako sve lijepo majci tumači, kako krasno pozdravlja sa »Đoe Đišu - Hvaljen Isus« podigavši ručice k čelu. Pa onaj smiješak donekle bolan. »Fadar, khide laghće! Oče, gladni smo!« Ćuti to iz dječjih usta... Onda samilosno gledajući na svoju majku: »Amar make kićhu din! Pomozite mojoj majci!« Baš sam dobio na dar jednu kutiju keksa, biskvita, i dao sam to i njezinoj majci i dakako maloj Rani. Teško je opisati tu sreću: i njihovu, a i moju. Bili i vi dionici te sreće i male Rani i njezine dobre majke, utješenih vašom ljubavlju i velikodušnošću.
Vaš otac Ante
»Tamo gdje palme cvatu«, br, 58.
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
DRUGI DAN
OPASNOSTI SA SVIH STRANA
Dragi prijatelji!
Još sam živ i zdrav... no poteškoća je i problema mnogo. Kao da ide iz zla na gore. Bezbožnici rovare posvuda. Počeli su se i nama prijetiti. Hoće da zastraše sve. A ionako je silna bijeda kao posljedica poplave i vihora. Jadna Bengalija! Žetva nam je opet uništena, a srušeno nam je i na stotine koliba. Također su srušene i neke naše seoske kapelice. Baš sam zadnje nedjelje imao misu u selu Išoripuru na razvalinama kapelice. A sunce je bilo pripeklo. Tu sam imao misu, pouku, krštenja, pa mi se glava vrtjela ... Poslije mise odnio sam svetu pričest bolesnoj majci našeg katehiste Barnabasa. Koliba samo da se ne sruši. Krov je otišao. Morao sam ići u maloj lađici gurajući je kroz travu i hijacinte. Zmija ima na sve strane. Baš je toga časa jedna velika ptica grabljivica nosila u pandžama zmiju, a dva crna gavrana jurnuli su za njom i oteli joj zmiju. Da ste vidjeli tu bitku ...
Pohod sela sada je jako težak. A i mene dosta često trese groznica. Sva je sreća da nema što tresti... Dođe i ode ...
Preko devet milijuna izbjeglica iz Istočnog Pakistana ogroman je problem za Indiju. A Pakistan se prijeti čak i ratom. Bijeda tih ljudi je neopisiva. A još i novi neprestano dolaze. Daj, Bože, mira! I tu i na čitavom svijetu.
Mi pomažemo i radimo koliko god možemo, pa je Indijska vlada silno zahvalna Crkvi za toliku pomoć. Majka Terezija je otvorila i dosta veliku bolnicu sjeverno od Kalkute, gdje samo u jednom logoru ima oko 200.000 izbjeglica.
Prilike u obližnjem Pakistanu veoma su slabe. Vojska nemilosrdno ubija na sve strane. Već je i nekoliko svećenika ubijeno. Borba je to na život i smrt. Vojska Zapadnog Pakistana bori se protiv 75 milijuna Bengalaca. U tom dijelu Pakistana bili su izbori i pobijedila je »Avami Liga«, stranka Bengalaca, i to potpunom većinom. No ti iz Zapadnog Pakistana nisu htjeli dati vladu vođi te stranke, Mujib Rahmanu, nego su doveli vojsku, pa ubijaj. A svijet šuti i tzv. Ujedinjeni Narodi. Neka plemena po Africi i Oceaniji, nekoliko stotina tisuća ljudi, dobila su slobodu, a tu 75 milijuna ljudi izabralo je na izborima slobodu, i njima se ta sloboda ne daje. To ti je politika ovog svijeta. Koliko je licemjerstva u tome! I nije Istočni Pakistan jedini slučaj... I tolike druge zemlje i narodi sa stoljetnim pravima slobode i kulture traže slobodu, no međunarodna politika to sve prekrije raznim frazama i mirna Bosna ponosna...
Ne zaboravite na nas i tolike bijednike, kojima je toliko potrebna pomoć! Prikažite svoje molitve i žrtve na tu nakanu!
To je tek nekoliko redaka danas. Puno je posla, pa se na sve ne stiže.
Uz pozdrave i blagoslov, odani Vam svima u Isusu
o. Ante
Morapai, Misijska nedjelja, 24. 10. 1971. (Poslano za Glasnik Srca Isusova i Marijina.)
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
TREĆI DAN
NADA NAS NE OSTAVLJA
Ovogodišnji Uskrs lijepo smo proslavili. Iz Kalkute su mi došla dva patra pomagati. Ljudi su došli uz udaljenih sela. Ispovijedi, pričesti, krštenja, pohodi bolesnika, pa sam mrvičak i umoran. Ujutro smo dijelili svetu pričest: dva svećenika, jedan bogoslov i jedna časna sestra. A moja je vruća želja da bi to uskrsno veselje i milost ostali u njihovim srcima.
Mladići su se dobro pokazali: došli su zajednički, s bubnjevima i malim harmonijem. Krasno su pjevali u crkvi.
Te seoske zborove oni zovu »namer dol«, što doslovce znači »zbor imena«. Zazivlju oni ime Božje, i to jedan pjeva, a drugi odgovaraju. Idu od kolibe do kolibe do kasno u noć. Ili kroz devet dana ili čak kroz čitav mjesec dana. Zadnjeg dana svaka im obitelj dade nešto od svoga siromaštva: ili malo riže ili koji drugi dar. Od toga se dade služiti sveta misa, kupi se jedan sari odijelo i dade se nešto hrane siromasima. Ako se sjećate naše gubavke Meline, ona je dobila takvo »odijelo Blažene Gospe«. Ove godine baš pred Uskrs selo Cokitola imalo je takav zavjet. Vladale su u selu ospice. Pa da ih Majka spasi od te velike pogibelji, uzeli su naš kip iz Morapaja i kroz devet dana svake večeri išli su od kolibe do kolibe i kršćanske i poganske. Kad se radi o ovakvom seoskom zavjetu, svi su jedna duša, jedno srce. Za vrijeme njihove devetnice ja sam se baš vraćao kasno navečer iz Kharia kroz njihovo selo. Kako je bilo lijepo već izdaleka čuti onaj »Pronam Maria - Zdravo Marijo« i pjesmu »Tumi de ameri ma -Ta ti si Majko naša majka« ... I draga Gospa je spasila selo. Iz zahvalnosti oni su došli u procesiji u Morapai, imali su veliku misu, dali svoje zavjetne darove. To i treba, da nam vjera bude dio naših dana, naših radosti i žalosti.
Ja sam, hvala Bogu, još živ i zdrav i sretan i mršav. Nekakva me influenca držala ovaj zadnji mjesec dana, no baš pred Uskrs ode netragom... Moja vitka linija postala je još malo vitkija, što neće biti loše sada, kad će temperatura opet nad 40 stupnjeva. No ipak moram priznati da je bilo dosta teško okolo putovati. Zadnje nedjelje sam imao obići tri sela. Ustao sam oko tri sata poslije ponoći. Prvo selo bilo je Išoripur. Ispovijedi, misa, krštenja... Onda naprijed u Mithiny. Ne sjećam se da sam ikada toliko zmija sreo na putu. Vrućina je počela, pa su se i one izvukle iz svojih rupa.
Za vrijeme svete mise počelo se sve oko mene vrtjeti i morao sam prekinuti misu, odmoriti se u kolibi katehiste Nikole, i kasnije nastaviti misu. Hvala Bogu, sve je sretno svršilo i ja sam nastavio u treće selo, dobro se napješačio i napostio, jer kako sam bio slab, nisam mogao ništa jesti. Navečer sam se sretno vratio u Morapai i živ, i zdrav, i sretan i malo mršaviji...
Vaš otac Ante
Morapai, 16. travnja 1971.
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
ČETVRTI DAN
VJERA MOJIH ŽUPLJANA
Baš je ovih zadnjih dana pripalilo. Oko podne sam prispio pred Kokhonovu kolibu. On je bio u našoj školi. A bio je i vjeran ministrant. U selu je velika bijeda, pa je Kokhon otišao tražiti posla, i već ga duge dane nema kod kuće. Majka mu je žalosna i plače. Uznojen i izmoren kleknuo sam pred kolibicom. Zajedno smo se pomolili za Kokhona, da bi se naskoro vratio i majku razveselio.
Obilazio sam od kolibe do kolibe. Svagdje kratka molitva i blagoslov. Osobito djeci. To se nikada ne smije ispustiti. I dajući blagoslov tim Isusovim najdražima, koliko smo i mi blagoslovljeni!
Ljudi zamišljeno sjede pred kolibama i s čežnjom gledaju prema zapadu i oblacima. Gledaju i mole se. Sprema se oluja.
U Okhilovoj kolibi sjeo sam na rogožinu i lijevao si vodu na glavu. Tijelo mi je jednostavno gorjelo. Ne znam da li ste to ikada iskusili: kao da vam iskre iz tijela izlaze. A oči su kao dva plamena. Izmore ova putovanja, ali ipak nisi umoran. Tajna našeg svećeničkog života, tajna i sreća!
Valjalo je blagosloviti nekoliko novih koliba. Katehiste Piusa još nije gotova, no kako je svećenik u selu, želi on to danas srediti. Čitava grupa dječice. Rogožine prostrte i u kolibi i pred kolibom. Počeli smo s lijepom pjesmom i krunicom. Sve u sreću Piusove obitelji, čitavog sela, osobito za kišu, za sjetvu riže. Za sutrašnju misu skupili su između sebe milostinju. To je zavjetna misa za kišu. Dok smo molili krunicu, tamni oblaci se nadvili i izli se prva tropska kiša razblaživši i nesnosnu vrućinu i utješivši srca siromašnih seljaka. Djeca su od veselja zapjevala lijepu bengalsku pjesmu. Svi smo pokisli, jer je koliba tek privremeno bila pokrivena suhim palminim listovima.
Nakon toga preostalo je još nekoliko koliba. Valjalo je kroz blato, mrak, a i klisko je, pa smo svi nekoliko puta sjeli u blato ...
Večera je bila kod Okhila: riža i ispržena tikva, i uz to nešto malih račića. Malo, no od srca. Zajedno smo izmolili večernju molitvu. Od kiše čitava je veranda bila mokra, pa smo iz nekoliko rascijepljenih bambusa napravili krevet, metnuli na to rogožinu, pa si mekšaj rebra na tom »Dunlopilu«. A komaraca na tisuće i s krava, i s koza, i iz okolnih bara. Krave samo udaraju nogama i mašu repom da se oslobode te krilate nevolje. Mašu repom nad sobom, a mašu repom i nada mnom, jer je moj »krevet« bio baš na kraju verande uz štalu. I dođe mi misao: Vidiš, koji put ni rep ne bi loše došao ! ! ! Te noći sanjao sam čudan san: o smokvama metkovskim... No ostale smokve na smokvama, a Ante izgrižen od komaraca u Okhilovoj kolibi. Izgrižen, no živ i zdrav s glavom na ramenu.
Ujutro je kapelica bila puna puncata. Zavjetna misa za kišu ujedno je bila i zahvalna. Počivao blagoslov Božji nad našim poljima i nad našim obiteljima! Pripravio sam u dvije velike zemljane posude svetu vodu, pa će oni time blagosloviti svoja polja.
Kad je tu sve svršilo, krenuo sam niz rijeku prema kapelici Gospe Fatimske. Dug je to put. Preko Boro Molakhalija i Šurdjuberija. Ljudi su čekali pred kapelicom. Imat ćemo danas Križni put kroz selo. Bidhu nosi veliki križ. Prva je postaja pred njegovom kućicom. Mnogi su se hindu pridružili. Pjevajući i moleći, obiđosmo selo uz kanal. Dosta je protestanata u tom selu. Molili su nas da se zaustavimo pred njihovim kolibama. Trinaesta postaja bila je u dvorištu starice Paramanik, udovice pokojnog Padria Baptista. Sagnuta i godinama i bolešću, kleči u prašini pred svojom kućicom. Kod svake postaje imali smo posebne nakane. Trinaesta postaja: Gospa prima Isusa u krilo: »Za starce i starice u selu i na cijelom svijetu«. Ja sam se posebno molio za tolike moje duhovne majke, koje su svojom ljubavlju i dobrotom preuzele brigu moje pokojne majke. I ova dobra starica Paramanik. Kad god sam došao u to selo, ona bi uvijek pripravila jednu čašu mlijeka i dala mi to na spomen moje drage pokojne majke. Mene je to uvijek veoma dirnulo. I dok sam joj davao blagoslov na rastanku, uvijek sam zamolio i njezin blagoslov.
Vaš otac Ante
Morapai, pred Uskrs 1971.
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
PETI DAN
NA JEDNOJ SVADBI
Danas je svadba obraćenika Pavla u selu Mitiny. Zaručnica mu je Jozefina. Ona je siroče. Roditelje jedva da i pozna. Odnijela ih je kolera. Njezin stric u svome siromaštvu pripremio je koliko je mogao da ovaj dan bude sretan.
Koliba im je do kapelice. Mali »gong« dao je znak za svetu misu. U crvenom »sariju« (bengalsko žensko odijelo), s vijencem oko vrata. Stara njezina baka dovela je do oltara. Lice joj se jedva vidi: sari je duboko spušten nad čelo. To je sveti bengalski običaj. Dječica promatraju mladenku... i opet po »bengalskom običaju« govore: »Baur mukh dekbo! - Hoćemo vidjeti mladenkino lice!«
Sve je bilo tako lijepo, priprosto, obiteljski. Lijepo u crkvi, lijepo kasnije u maloj kolibi. Svi su primili Isusa u svetoj pričesti, svi su bili oko oltara. Zajednička molitva, zajednički blagoslov. U kolibi razni lijepi bengalski običaji: pranje nogu, poklon ovomu, poklon onomu, i onda sjedni da te počaste prženom rižom i čajem.
Bože moj, kojeg li siromaštva! No usred tog siromaštva kolikog li bogatstva: onaj osmijeh, ona sreća duše u Božjoj milosti. Jozefina već nosi vodu i priprema stvari za kuhanje. Kako ću ja morati još u jedno selo, za mene je ona već pripremila prije »posebno« jelo na spomen ovog sretnog dana: rižu »dal«, jedno jaje i pržene ribe. Stola i stolica tu dakako nema. Podvij noge, sjedi na rogožinu. Žlica i noževa isto tako tu nema, operi ruke, prekriži se i počni sa svojih pet prstiju jesti. U početku ćeš zagristi i u prst, no ubrzo se čovjek nauči.
»Svečani ručak« je svršen. Blagoslovio sam sve prisutne, pa s misnom torbom na leđima uputim se preko suhih polja prema Dakhin Barasat, odakle ću u naše najudaljenije selo Bonmogra.
Vaš otac Ante
»Ministrant«, god. 1966., br. 1.
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
ŠESTI DAN
MELINA
Naša junakinja Melina, Ona se jedva može micati. Strašna bolest gube polako joj izjeda noge. Već više od 10 godina ta Božja junakinja kao kandioce pred oltarom polako izgara žrtvujući se u ovom malom hramu, slamnatoj kolibi.
Kolibica joj je tako niska, da sam se jedva u nju mogao uvući. Kad god sam pohodio selo Utor Para, uvijek bih se navratio k Melini, da je blagoslovim i da ja primim njezin blagoslov: onaj. njezin osmijeh, malo kao tugaljiv, no tako divan, pun pouzdanja, pun vjere, pun vječnosti.
Leži na slami. Uz nju je njezino blago: jedna koza, u kutu mačka i dvije kokice. Na slamnatom krovu visi križ, njezino najveće blago. Desna joj je noga jedna golema rana, zavezana dronjcima. Kad se malo bolje osjeća, dogura se do kapelice. A kad ni to ne može, njezin vjerni muž Gupo uzme je na ruke, pa je kao malo dijete donese u crkvu. Ona ne bi nikad htjela ostati bez svete pričesti. Ona Isusa treba, ona Isusa voli. I Isus voli nju, a ja sam siguran, da i Isus nju treba, da preko njezine žrtve dade milosti svoje kalvarijske žrtve onima koji Ga još ne poznaju.
Danas Melinu uz gubu muči i groznica. Stoga me zamolila da bih poslije svete mise Isusa donio u njezinu kolibu. Ona će na slami pripraviti oltar,, kao što je ono u Betlehemu učinila, draga Gospa. I uz to, dakako, i još jedan ljepši oltar, oltar svoga srca. Pod misom svi smo se molili za Melinu. Cijelo je selo voli. Poslije mise svi smo moleći i pjevajući otpratili euharistijskog Isusa do Melinine kolibe. Krasna tijelovska procesija uz Kultoski kanal, pokraj malog seoskog groblja, dolje preko rižišta do slamnate Melinine kolibe, crkvice ove žive mučenice. Kako je krov nizak, klečeći sam obavio svete obrede. I koza, i kokice, i mačka, sve je mirno na slami. Melina sklopljenim rukama pozdravlja svoga Boga, koji eto iz ljubavi prema njoj ponavlja opet betlehemsko čudo. Obukla je novu haljinu. Netko je tu haljinu darovao za naš veliki kip Blažene Gospe u crkvi, da se po bengalskom običaju Gospa, u, to »obuče«. A kako ja znam, da draga Gospa jako voli Melinu, to sam haljinu dao Melini. Siguran sam da se Nebeska Majka u nebu obradovala, kad je svoju dragu kćerku Melinu vidjela u tom lijepom odijelu, pripravnu da primi Njezina Sina. Izgledala je Melina kao Božji anđeo, puna svrhunaravne radosti, s ona dva oka, u kojima je titrao uskrsni Aleluja.
»Evo Jaganjca Božjega...« I ova božanska Žrtva postaje jedno s ovom ljudskom žrtvom, da bi ova ljudska žrtva mogla postati dionicom božanskih milosti ove božanske Žrtve. Klanjajmo se smjerno toj velikoj tajni. .. Danas mi je ta vječna ljubav i tajna izgledala još divnija i značajnija u ovoj maloj slamnatoj »katedrali« na domaku Sunderbanskih džungla.
Ljudi su klečali vani pred kolibom. Izmolili smo zajedno zahvalne molitve, koje je predvodila Melina. Ne iz molitvenika, jer ona ne zna čitati; bila je to zahvala srca, bio je to hvalospjev »Veličaj, dušo moja, Gospodina!« koji je izvirao iz srca, koje je postalo jedno s Božanskim Srcem. Nikoga nije zaboravila. Spomenula je svetog Oca u Rimu, svećenike, sestru Antoniju, koja joj je poslala lijek; seoske djevojke, koje su joj donijele vode; malu Sarolu, koja je donijela travu za kozicu; sve one koji su je danas došli pohoditi; sve one, koji na svijetu trpe; i onda s osmijehom, gledajući na svoje novo odijelo, drage Nebeske Majke, koja joj je posudila ovaj lijepi »sari«.
Dobra Melino, moli se za nas i uči nas tajni križa, tajni trpljenja!
Vaš otac Ante
»Tamo gdje palme cvatu«, Split 1969.
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
SEDMI DAN
OLUJA
Ovih zadnjih mjeseci posao me upravo utukao. A da iskreno kažem, ni zdravlje nije bilo baš najbolje. Imao sam nekakvu čudnu groznicu kroz dulje vremena, no posla je bilo toliko, osobito pohodi u udaljena sela, da sam iz dana u dan odgađao odmor.
Prije dva-tri dana bio sam zbog zavjetne mise u selu Dhanghatti. Sparina je bila upravo nesnosna. Tako je skoro cijeli mjesec: temperatura oko 105 stupnjeva po F. Poslije mise otišao sam još blagosloviti jednu kuću i jednu staricu, pa kad sam se s nekoliko dječice vraćao preko rižinih polja u Morapai; baš negdje u sredini puta prolomila se strašna tropska oluja. Mi smo se jedva držali na nogama, dok su oko nas i nad nama bjesnili vjetar, kiša i gromovi. Bili smo znojni, a onda je nenadano pala temperatura, pa smo od studeni drhtali. Nakon nekog vremena jednostavno nismo mogli naprijed. Mali se Pulin hvata za moju košulju i misnu torbu, što sam je nosio na leđima. Nekako smo se dovukli do suhog kanala, pa smo se bacili iza nasipa, da se barem donekle zaštitimo od vihora. U kanalu se počela skupljati voda, noć se spustila, mi se preporučili dobrim Anđelima Čuvarima i krenuli prema Morapaju. Nekoliko puta počeo sam se već bojati, jer od strašnog, vihora u toj tamnoj noći nismo ništa mogli vidjeti. Čekali bismo na bljesak oluje i onda trčali naprijed, a djeca se tresla i od studeni i od straha.
Tropske oluje znadu biti, uistinu, strašne. No, hvala dragom Bogu, izbili smo sretno pred kolibu našeg učitelja Jatina. Preko zadnja dva mala nasipa jednostavno smo se skotrljali, sve je bilo tako blatno i klisko. Tu smo susreli i naše dobre sestre svete Ane. Ja sam mislio da su one Već ranije stigle, no i. njih je nevrijeme negdje u polju zaustavilo. Sva sreća da je bio mrak, jer smo zbilja izgledali kao strašila. Djeci sam pripravio nešto toploga čaja, pa je bilo veselja.
I gle čuda: mene ona groznica ostavila, tropska oluja ju je oprala i utukla... Sreća u nesreći. Bio sam umoran, no sutradan sam morao u sela, pa sam zaboravio na umor...
Vaš otac Ante
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
OSMI DAN
MOJA SJETVA U MORAPAJU
Oprostite mi što sam se tako rijetko javljao ove godine! Vjerujte mi, da me to najviše boli, što se ne mogu javljati, kako bih želio. I ovo nekoliko redaka tipkam, dok mi se oči od umora sklapaju ... »Palme« kao da su se osušile. Ne, to se neće dogoditi.. dugih 18 godina cvale su one, zalijevane ljubavlju i dobrotom vašom, po Sunderbanskim džunglama dragog mi Bošontija, cvale žrtvama i poteškoćama uz obale rijeke Gangesa, po nepreglednim bengalskim rižištima, po malim selima, uz kolibe mojih sirotana, cvale neopisivom srećom svećeničkog života.
I sada ih je dragi Isus presadio, kako sam vam već javio, u jedno drugo lijepo mjesto, mjesto meni tako drago, u Morapai, gdje sam pred 18 godina proveo prvu godinu svog svećeničkog života. I gle čuda! Presađene Palme procvale odmah istim onim žrtvama, poteškoćama i križevima. Udaljen donekle od rijeke Gangesa, no uvijek po malim bengalskim selima, uz kolibe mojih sirotana, procvale opet neopisivom srećom svećeničkog života. Odakle ovo čudo? Sigurno ste pogodili: zalijevane su one istom onom, nepresahljivom vašom ljubavlju i dobrotom.
Pa vam se, dragi moji prijatelji i dobročinitelji, od sveg srca zahvaljujem prigodom svetih božičnih blagdana, želeći vama i svima vašima, osobito onima, koje vi toliko ljubite, vašoj djeci, obilje blagoslova od Malog Isusa i drage nam Gospe.
O Morapaju sam kratko pisao u Glasniku. Nalazi se kojih 40 km zapadno od Bošontija, u unutrašnjosti, udaljen od rijeke Gangesa. No, i tu su samo ravnice, presijecane malim kanalima, i tu je sva pokrajina pod vodom za vrijeme tropskih kiša, i tu je isti narod, isti jezik, isti običaji. Pohađanja sela su lakša, pa nije nemoguće da će se Ante malo potkožiti, pa ćete me možda jedva i prepoznati na budućim fotografijama. No tko zna: Bračka srdjela ostaje uvijek srdjela. Bilo kako bilo, posla je do preko glava. Oko 4.000 katolika u 20 sela. U Morapaju su dva samostana, lorentinke i sestre svete Ane s novicijatom. Tu su i dvije Junior High Schools. Tkalačka škola, Dispanzer... A tek smo dvojica tu. Sa mnom je jedan urođenički svećenik, o. Maurice Rozario, duša od čovjeka. Obojica smo sretni i zadovoljni u radu, pa se eto vi molite da bismo mogli radosno i veselo naprijed.
Završavam posebnim hvalama svim plemenitim dobrotvorima, koji su poslali darove preko »Hrv. Kat. Glasnika«. Hvala njima i hvala dobrim ocima franjevcima, koji mi sve to redovito šalju.
Pozdrav i blagoslov od vašeg
o. Ante.
»Tamo gdje palme cvatu« br. 45
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
DEVETI DAN
PUTOVANJA
Iza Nazambhumia iznenada opazim pred sobom našeg bošontskog slugu Dhirena. Kao da je pao s mjeseca. Već se hvatao sumrak.
»Koja li te sreća nanijela, Dhiren?« upitam ga začuđen.
»Dva dana vas tražim. Otac Hebbelynck je teško bolestan u Bošontiju. Još će noćas morati na put«.
A ja baš sanjao kako ću se malo odmoriti, jer me putovanje u strašnoj sparini jednostavno utuklo. No, moj brat svećenik je bolestan, pa se o umoru ne smije ni misliti.
Vijest se pronijela po selu da se neću moći do sutra zaustaviti. Ali oni su željeli svetu misu, i da prime Isusa, i da se svi skupa pomole za dobrog oca Hebbelyncka, koji je u školi toliko učinio za odgoj njihove dječice.
Predvečer je kapelica bila dupkom puna. Iza teškog dnevnog posla skoro su svi došli. I stari moj slijepi Jiten. Njegov sin Ronojit doveo ga u crkvu. Ronojit je svršio četiri razreda u Bošontiju, zna lijepo čitati i pisati, pa kada koji put zbog nevremena ne može doći katehista, Ronojit izmoli molitve za selo. Školu je morao ostaviti da pomaže svome ocu. On i Badol su ministrirali. Imaju oni svoje latinske odgovore, no glavno je da ih dragi Isus razumije.
Svi su pristupili k stolu Gospodnjem. Na koncu smo se svi zajedno pomolili za našeg dragog bolesnika. I ujedno smo se sjetili svih onih, koji trpe.
Tamna je noć. Put dalek. No, što ne može bratska ljubav? Moj katehista Chitto pripravio je čašicu američke kave. Uz krasan miris kave bio je i miris ulja, ribe i paprike, jer su vodu skuhali u loncu za papreni »torkari«. Ja sam mislio na vitamine B i C, pa je kava ipak bila slatka. To će biti naša večera, jer nema vremena da čekamo. Katehista i ja ćemo na biciklu po tim kozjim stazama preko kanala... Ne pitajte me koliko smo se puta skotrljali niz nasip i očešali rebra. Čovjek ne zna da li bi se smijao ili bi plakao. Sreća u nesreći, da nas prije nitko nije vidio, pa smo se sami sebi smijali. A Chitto htio voditi putem, jer da su njegove oči bolje. No, tamno je kao u rogu, pa sam ja napokon šapnuo Anđelu Čuvaru svome i Chittovom da nas oni oslobode od rupa i kanala!
Rano ujutro rekoh svetu misu u maloj kapelici, pa onda opet na put. Sunce me uhvatilo u Atarobhanki. Već sam duge dane na biciklu, pa obilja više ne mogu. A i bicikl se pokvario. Nekoliko minuta Vozi, onda siđi, pa pumpaj i pumpaj kotač. Stari bicikl... iz doba Matuzalema, pa ne znaš s koje bi strane počeo popravljati. Oko mene sve kao da gori. Prve vrućine bengalskog ljeta.
Kod Das Numbera valjalo je preko bambusovog mosta. Sve se klima ko babin zub... i most, a i jadni Ante. Koljena se samo tresu od umora. Baš je bio tamo moj vjerni Paul. On će mi pomoći.
Uzeo bicikl na rame, pa se junački uputio. No kud će ruka nego u pekmez! Zapeo jedan pedal o bambus. Paul je izgubio ravnotežu i onda ah, i bolje da vam sve ne kažem... Ode moj bicikl, moja roba, moje misne stvari... sve, sve ... izuzevši moje metkovske glave, koja je još bila na mojim ramenima! Sve, ama baš sve ode u ono slasno i masno bengalsko blato. Za bicikl dakako nisam se mnogo bojao, jer je već i tako klimav, da se jedva ima što na njemu pokvariti. No moje misne stvari! Otpjevat će mi lijepu pjesmicu dobra sestra Antonija, kad se vratim u Bošonti! Sva sreća, da se Paulu nije ništa dogodilo.
Iz daljine sam opazio toranj crkvice svete Male Terezije. Samo da mi je još pola sata ostati živ. I meni i biciklu, jer su oba kotača bila bez zraka, lanac samo pada, a prednji dio tako se klima, kao da će puknuti u deset komada.
No glavno je da sam mogao utješiti bolesnog oca, pa sam onda zaboravio na sve muke i nevolje. Dati svećenički blagoslov bratu svećeniku. Koje li radosti, koje li utjehe. Uistinu je divan naš svećenički život, život žrtve, život vječne radosti. Naš je to, no ujedno i vaš život vaša žrtva, vaša radost.
Molite, braćo, da moja i vaša žrtva bude ugodna Bogu, Ocu Svemogućemu!
Vaš otac Ante
Bošonti, kolovoz 1961.
»Hrvatski Kat. Glasnik«, Chicago
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
ZAVRŠNA RIJEČ
Dragi molitelji, štovatelji o. Ante Gabrića i prijatelji misija,
prošli smo zajedno ovih devet dana, čitajući riječi i svjedočanstva života sluge Božjega oca Ante. Nisu to bile velike riječi ovoga svijeta, nego male, jednostavne slike: kolibe, blato, bolesnici, gladna djeca, oluje i umor… ali upravo u toj jednostavnosti zasjala je veličina njegova srca.
U njegovim pismima vidjeli smo što znači živjeti Evanđelje: dijeliti kruh s gladnima i donositi Isusa umirućima, ostati vjeran usred opasnosti i nepravdi, nositi nadu i kad sve izgleda izgubljeno, prepoznati veliku vjeru u siromašnima, radovati se malenim stvarima i jednostavnim ljudima, prihvatiti križ i pretvoriti ga u ljubav.
Otac Ante nije tražio lagan put. Njegov put bio je put darivanja – do kraja. U blatu bengalskih sela, među bolesnima, zaboravljenima i siromašnima, pronašao je ono najvrjednije: živoga Krista u čovjeku.
I zato nas njegova riječ i danas pita:
Gdje je moj Morapai?
Tko je moj Dolmoni, moja Melina, moja mala Rani?
Kome sam ja danas poslan donijeti kruh, riječ utjehe, osmijeh, vjeru?
Završavajući ovu travanjsku devetnicu, ne želimo samo diviti se njegovu životu – želimo ga nastaviti. U našim obiteljima, na našim radnim mjestima, u susretima s ljudima koje nam Bog stavlja na put.
Molimo zato Gospodina da u nama zapali istu vatru: da budemo ljudi molitve i djelatne ljubavi, da ne prolazimo pokraj potrebitih, da imamo hrabro srce u teškoćama
i radosnu vjeru u svakodnevici.
Neka nas zagovor sluge Božjega oca Ante Gabrića prati, da i mi poput njega budemo mali misionari svakog dana.
I neka nas sve vodi prema onom cilju kojem je on težio cijelim životom:
od zemaljskog rođendana – prema nebeskom.
Slugo Božji, oče Ante Gabriću, moli za nas!
Vicepostulatura sluge Božjega o. Ante Gabrića i Zaklada Otac Ante Gabrić
Zahvaljujemo svima koji su sudjelovali u ovoj devetnici.
Slijedeću devetnicu započinjemo 20. svibnja
Svako vam dobro i Božji blagoslov!
©Autor devetnice: Zaklada Otac Ante Gabrić (© ZOAG)
Zabranjeno kopiranje sadržaja bez suglasnosti autora
