Molimo i nastojmo pomoći koliko možemo onima koji su nastradali. Ne mogu u ovim trenutcima a da ne pomislim na slugu Božjega oca Antu Gabrića koji se trajno borio s poplavama i s njima živio. Kad sam prvi put čitao jednu njegovu molitvu, čiji je naslov „Molitva u oluji“, ostala mi je neizbrisivo u srcu, a ne samo u memoriji.
Češće posegnem za njom. Napose mi je u mislima ovih dana. Samo svetac može i u takvim situacijama prepoznavati Božje pohode i moliti. Mi se u sličnim situacijama ljutimo, prigovaramo Bogu ili Ga pitamo zašto nam to čini i čime smo to zaslužili? Ta molitva mene ostavlja bez daha.
Ona je tako snažna i poticajna da je donosim u cijelosti. O njoj možemo meditirati, s njom moliti i propitivati sebe kakvi smo u sličnim situacijama.
Molitvu je napisao u Maria Polliu 1982. To je njegova zadnja misijska postaja i još je šest godina pred njim prije nego će se preseliti u vječnost. On je već iskusni misionar, puno toga je doživio i upravo iz takvog srca izlazi ova molitva. Nije to molitva nekog sanjara ili kakvog pjesnika koji piše negdje u tišini svoje sobe, miran i spokojan, uostalom, kao što ovo i ja činim za svojim stolom. To je molitva upućena Bogu iz konkretnog života i iz stvarne situacije koju je otac Gabrić proživljavao. To je krik koji izlazi iz srca i ide Onomu u kojega otac Gabrić poštuje i voli i nadasve kojemu bezuvjetno vjeruje i povjerava svoj život i živote svojih sirotana. Mislim da sam je negdje u nekoj devetnici susreo, ali ona je u ovom trenutku vrlo aktualna.
Molitva u oluji
Pohodio si nas, o vječni Bože, svojom kušnjom: ovom strašnom olujom, ovim valovima Bengalskog mora. Usred zimske noći, dok smo spavali. Kolibe su se tresle od orkanskog vjetra, zemljani zidovi popustiše, sve se ruši. Na sve smo strane bježali da bismo spasili svoje živote. Zazivamo tebe sada. Bili smo te zaboravili. Živjeli smo previše za sebe, za ovaj svijet, daleko od tebe.
I evo ti si nas pohodio. Odnio si nam ono na što smo se toliko oslanjali. Ostadosmo sami. Ljudski govoreći: siromašni da se s tobom obogatimo, da se tebi približimo, da na tebe mislimo, da mislimo na druge, na braću i sestre. I evo, u ovoj nevolji obogatismo se ovom ljubavlju: ljubavlju prema tebi, ljubavlju prema bratu čovjeku. Misleći na njihovu bijedu, zaboravismo na svoju.
Hvala ti, o vječni Bože na ovoj kušnji! Hvala ti na ovome daru, na ovom pohodu! Ostani s nama da bismo mi mogli ostati s tobom, da bismo mi mogli ostati jedni s drugima – ljubeći se, pomažući i služeći jedni druge.
Ova oluja, ovi morski valovi, ova opustošenost oko nas tvoj je dar. Obogatismo se i za ovaj život – i za vječni život.
Marija Poli, 1982.
Kolovoz je mjesec u kojemu se kao možda ni u jednom drugom mjesecu ljudi, vjernici pokrenu i pođu na hodočašća pred Veliku Gospu. Rijetko kad ljudi toliko propješače, bosonogi, znojni i gladni, posteći i moleći krunicu. Naša svetišta Gospi su brojna i vrlo posjećena. Dok budemo hodočastili u neko svetište, sjetimo se i oca Gabrića koji je bio veliki hodočasnik i prošao je sva naša velika Gospina svetišta. Bio je veliki i posebni Gospin štovatelj. Neka i nebeska Majka bude zagovornicom u njegovu procesu kauze za proglašenjem blaženim i svetim.
VELIKA DEVETNICA u čast sluge Božjega oca Ante Gabrića
PRVI DAN
Misli su mi danas na Veliku Gospu u Sinju. U duhu vidim ono mnoštvo i u crkvi i oko crkve i po čitavu Sinju, jer Sinj je Gospin, Sinj Velike Gospe.
Sjedim u maloj kapelici pred slikom drage Sinjske Gospe. Ovo je njezin mali Sinj u Bengaliji. I kapelica i slika dar su Sinja, dar dobrog i revnog mojeg rođaka fra Nikole.
Bio je težak dan. Nedjelja je i Velika Gospa i službeni narodni blagdan nezavisnosti Indije. Prije 15 godina, upravo na blagdan Velike Gospe Indija je dobila nezavisnost.
Danas je trebalo pohoditi nekoliko sela, i to uz sunčanicu i groznicu. Jedva sam se držao na nogama.
Zadnja misa bilo je u ovoj maloj »bazilici« Gospinoj. Nakon mise imao sam sijelo s glavarima sela i s katehistom da uredimo pouku katekumena i da se pobrinemo za neke bolesnike. Sijelo je završilo oko deset sati navečer. Katekist Upen pripravio je nešto riže, no tako me je tresla jaka groznica i glavobolja da sam uzeo tek malo riže i pržena povrća. Slijedila je večernja molitva i ljudi se raziđoše svojim kolibama. A ja sjedim na hasuri pred slikom Sinjske Gospe. Bdijenje pred majčinim likom. O spavanju noćas nema ni govora. Glavobolja (migrena) toliko je jaka da mi se, ako spustim glavu, krv slije u glavu, pa je onda još gore. Mislim na tolike bolesnike i po bolnicama i po ovim malim vlažnim kolibama, koji trpe i više od mene, koji nemaju ni lijeka ni bilo koga da ih posluži i pruži im čašu vode.
Dođoše mi na pamet krasni stihovi mladog katoličkog, na žalost, tako malo poznatog pjesnika Ðure Sudete:
»... tihim hodom proću danas
da se molim tiho dobrog Boga molim
nad samotnom vodom:
za nju, za vas
i za onu malu braću
što uz žuti tihi krevet
u bolnici plaču.
Da im ova tiha noćca bude dobra, da im sklopi tihe oči i izljubi u samoći usta puna snova.«
I molio sam se dragoj Gospi za sve tu našu bolesnu braću i sestre, osobito za dječicu. A tih je toliko. I bilo mi je lakše. Bio sam tako sretan što mogu s njima dijeliti svoje boli u zajednici s molitvama i s uzdignutim rukama i srcima tolikih hodočasnika u dragome Sinju. I od teška umora zakunjah pred Gospom ...
MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega p. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…Po Kristu Gospodinu našemu. Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
VELIKA DEVETNICA u čast sluge Božjega oca Ante Gabrića
DRUGI DAN
Živa živcata istina: Marija je došla rodu u pohode ravno iz Pariza gdje studira. U Metkoviću nam je kuća do kuće. Na to putovanje dugo se ona spremala, i dobrotom prijatelja u Parizu napokon joj se ispunila želja.
Nije došla na »piknik« ili da promatra čudesa čarne Indije, nego da pomaže sestrama Majke Terezije njegujući bolesnike i bijednike. Stoga smo u gradu Kalkuti ostali tek pola dana i odmah se poslije podne uputili u Maria Polli. Ni to pola dana nismo upotrijebili za razgledavanje grada. Bila je misa zahvalnica za sretno putovanje, zatim sat klanjanja sa sestrama Majke Terezije, pa onda pohod njezinu glasovitom sirotištu »Sišu Bhaban« i kući za umiruće. Tu je bio radostan susret sa sestrom Amalijom, u svijetu Ankica Radačić. Ta sestra rođena je u Hrvatskoj, odgojena je u Australiji, gdje je i stupila u družbu Misionarki Ljubavi Majke Terezije. U Australiji u gradu Sydneyju, živi joj dobra majka Karmela.
I Marija i sestra Amalija bile su sretne, »ćakulanju« ni kraja ni konca. Nakon pola sata pomislih: Slavonka sestra Amalija postade — Dalmatinka!!!
Do Marija Pollija trebalo je putovati autobusom. U autobusu je službeno naznačeno: 36 putnika i vozač. Nas se, međutim, uguralo i naguralo oko stotinu, a i na svakoj »štaciji« još se našlo mjesta za nekoliko putnika. Mjesta zapravo nije bilo, no guraj amo, guraj tamo, nagni se sad nalijevo, sad nadesno... Uputismo se s pola sata zakašnjenja. A ja s ovom slomljenom rukom! Marija samo gleda. Sve je zanima. Teško je. Sparno je. No njoj je drago i to doživjeti.Taj autobus, broj 38, ide trećinu puta. Zatim treba prijeći na drugu liniju, broj 48. Sad su velike kiše pa su se četiri autobusa na toj liniji pokvarila. Valja čekati koji sat da dođe novi autobus. I dočekali smo taj sretni sat. I opet se uguralo oko stotinu ljudi. Udaljenost je od Kalkute do Maria Pollija 60 km, no nama je za to trebalo »tek« šest sati vožnje. U Maria Polli stigli smo zdravi i veseli pod noć. Dječica su nas dugo, dugo čekala. Vijenci Metkovčanka Marija u Maria Polliju obukla je indijski sari onako po bengalsku. Onda smo pošli u našu dragu crkvu da se zahvalimo Isusu i Gospi i da se pomolimo za sve prijatelje i dobročinitelje misija, za čitavu nam domovinu Hrvatsku...
Ovo neka bude kao prva vijest, a Marija će sama pisati o svojim dojmovima.
MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega p. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…Po Kristu Gospodinu našemu. Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
VELIKA DEVETNICA u čast sluge Božjega oca Ante Gabrića
TREĆI DAN
Upravo sam se vratio s pohoda udaljenim selima. Vjerujte mi da mi ruke i noge dršću od umora. Ovi mjeseci tropskih kiša, koji traju tamo do kolovoza, uistinu su teški. No ovaj put bilo je i teže. Ljudi na mnogim mjestima upravo su popravljali nasipe na rijeci Gangesu, pa su putovi bili velika klizava kaljuža. Sa mnom je bio katehist Pijo, otac našeg mladomisnika Molova. Obojica smo bili nešto bolesni, prokisli, u nesnosnoj sparini, držeći se jedan drugoga, no uspjeli smo posjetiti istočna sela.
Već sam pisao da su velike kiše nanijele poljima vrlo mnogo štete. Stoga svuda vlada velika bijeda. U nekim selima jedva smo mogli dobiti malo riže. Prilike će se bar donekle popraviti kad potkraj mjeseca počne presađivanje riže.
Najveća su nam briga nova sela, njih oko 40, i novi katekumeni. Sela treba pohađati i tamo držati pouke katekumenima i novim kršćanima. Stoga sam gotovo neprestano na putu.
Oko dva do tri posljednja mjeseca ponešto sam bio bolestan. Putovanja su bila prenaporna, a i Antina mašina, stara 66 godina, koji put »malo zapinje«. No tada mi priskoče u pomoć svojim molitvama i žrtvama naši dobročinitelji, pa me to opet pomladi za pet godina. Nema ni govora o mirovini, no možda ne bi bilo loše poletjeti za koji dan na domaći morski zrak.
Ovdje imamo dosta redovničkih zvanja. Iz naše male župe, koja ima oko 4000 katolika, imamo 32 sestre. A postoji i lijep broj seminaraca.
Već sam jednom pisao o našoj novoj bolnici za odrasle. Blagoslovio ju je naš zagrebački nadbiskup kad je uoči prošlog Božića pohodio Maria Polli. Bolnica ima 40 kreveta i uvijek je puna. Sestre Majke Terezije čine mnogo dobra preko te bolnice. Sad imamo devet sestara.
Sigurno se sjećate mog člančića o maloj Toruloti. Sigurno vas zanima što je s njom. Ona pohađa školu i dobro se drži i lijepo uči. Nedavno je bila tu za vrijeme školskih praznika. Ima nešto poteškoća s očima. Stoga sam je poslao okulistu u Kalkutu.
Sad se osjeća mnogo bolje. Preporučujem vam u molitve nju i njezinu mamu.
Idem u neka nova sela. Tamo smo već nabavili zemljište za osnivanje nove župe.
Prijatelji me zovu u Australiju. Možda ću ih pohoditi početkom studenoga na oko mjesec dana. Nadam se da ću naći zamjenika koji će me zamijeniti u Maria Polliju.
Kad već spominjem svoj put u Australiju, onda javljam prijateljima Majke Terezije vijest da je ona sada u pohodima Africi. Ja joj se divim kako sa svojom 71 godinom i s tako krhka
zdravlja može izdržati ta putovanja. Drži je Božja milost.
Baš je prošla ponoć. Vani se sprema oluja. I radio je najavio da dolazi iz Bengalskog zaljeva. Te oluje više puta nanesu nam velike štete. A ja moram ujutro u pohode udaljenim selima. Putovanje će biti teško, a na rijeci Gangesu često je i opasno...
MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega p. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…Po Kristu Gospodinu našemu. Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
VELIKA DEVETNICA u čast sluge Božjega oca Ante Gabrića
ČETVRTI DAN
Ovogodišnji blagdan sv. Alojzija ostat će mi u dragoj uspomeni i zbog žrtvica i trpljenja misijskog putovanja, a i zbog sreće, zbog tolikih milosti, upravo čudesnih milosti primljenih toga dana. Danas je imendan blagopokojnog kardinala Alojzija Stepinca. Nije to prvi put što se njemu utječem, što u duhu klečim uz njegov grob, onaj grob koji je poznat već po čitavu svijetu: grob vječno svježeg cvijeća, grob neugašenih svijeća. Njegova je slika na mojem stolu, u mojem brevijaru, u mojem srcu. A i u našoj župnoj crkvi uz ispovjedaonicu lijep je okvir s njegovom slikom i sa slikama sluge Božjeg Petra Barbarića i dragog našeg dr. Merza. Tu je i krunica blagopokojnog Kardinala, koju sam dobio kao dragu uspomenu kad sam pohodio Krašić godine 1978. Nosimo je bolesnicima.
Dok sam gazio kroz duboku vodu i blato, kao da je on stajao preda mnom. Mlad tek su mu 32 godine, vitak, no tako ponizan, ulazi on u blagovaonicu isusovačkog novicijata u Zagrebu. On, novoimenovani nadbiskup koadjutor s pravom nasljedstva, obavlja svoje duhovne vježbe prije biskupskog posvećenja. Ulazi u pratnji dobrog i nezaboravnog, sada već pokojnog oca Anđelka Jurića i još živog oca Kozelja. Bio je dočekan s takvim pljeskom kakva se ja ne sjećam u novicijatu.
Pater provincijal ga pozdravlja, čestita mu imendan, želi mu svako dobro u ovoj teškoj, odgovornoj, kalvarijskoj službi. Kako se sve to upravo proročki ispunilo: i ta čestitka i odgovor Alojzija. Nevrijedan je veli on, no pripravan je, pa i na najveće žrtve. Mnogo se uzda u naše molitve. Hrabri nas da ustrajemo u zvanju, i s križem i na križu.
Ja sam ga samo gledao. Za mene, mlada novaka, bio je kao neko viđenje, nešto je svetačko ižarivalo iz njega. Imao sam sreću da kroz tih osam dana njegovih duhovnih vježbi uređujem njegovu sobu. U svojoj se poniznosti posebno zahvalio za tu malu uslugu. Kasnije mi je pisao i u Bengaliju. Koja li je to za mene bila utjeha i ponos!
Sve je to davno bilo, no uspomene, drage, svete uspomene ne zaboravljaju se tako lako. I ja odonda još na poseban način slavim Alojzijevo. To je i dan moje prve svete pričesti, sretan i blagoslovljen dan posebno još blagoslovljen spomenom na blagopokojnog Kardinala.
I ovogodišnje Alojzijevo uistinu je bilo posebno proslavljeno, posebno blagoslovljeno i sretno. Tri sela u jedan dan: danas je nedjelja. Rane tropske kiše čitav su kraj pretvorile u veliku močvaru. Od jučer me trese groznica.
Nakon mise u selu Čunčuri uzeo sam nešto pržene riže u kolibi katehista Emanuela. Onda na put prema Bamonpukuru. Na pola puta uhvatio nas je pljusak. Torulotina majka i jedna starica idu u obližnje selo. Pljušti. One se drže jedna druge. Dadoh im svoj kišobran, a ja sam se dobro poklopio svojim šeširom pa ravno kroz rižina polja. Put je bio tako sklizak da se doista nije moglo hodati. Prve kiše, pa pijavica i malih vodenih zmija ima i za izvoz. Te zmije nisu otrovne, no muka je i nevolja što ne znaš koja ti je dala injekciju... Međutim, ja te brige ostavljam Anđelima čuvarima.
Meni je danas Alojzijevo. Obuzimaju me neka vrhunaravna radost i sreća. Pokisao kao pijevac od glave do pete sve curi s mene. Glavobolja je prestala, s vodom i kišom otišla je i groznica. To je njegov, Stepinčev dar za imendan. Koliko sam puta taj dar i tolike druge darove primio od njega. Hvala, od srca hvala!
Treća misa bila je u Bamonpukuru. Prije toga više od jedan sat u ispovjedaonici, zatim misa, četiri krštenja i pohod bolesnom Srimontu u procesiji sa svetom popudbinom. I onda — svaka čast katehistu Danujelu i njegovoj ženi Mariji lijepa večera. Bilo je i riže i kuhanog graška »dala«, a i ribica.
Na kraju je bila krunica, večernja molitva... Lijepo i prelijepo se završilo Alojzijevo godine 1981. Simfonija komaraca me uspavala. Nisu me sasvim izgrizli, jer sam se iduće jutro probudio još živ, no s nateknutim nosom! Svima poziv u dragu Bengaliju, no ako se bojite pijavica i komaraca, dođite nam nakon kišnog doba. Do viđenja!
MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega p. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…Po Kristu Gospodinu našemu. Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
VELIKA DEVETNICA u čast sluge Božjega oca Ante Gabrića
PETI DAN
Da počnem od repa! »Pur« znači »selo«, »Gopal« je ime poglavara sela, a »Ðoe« znači »slava«. Dakle: u selo »slave Gopalove«.
Svaka čast i Gopalu i njegovu selu, no dok dođeš do sela duša ti na jezik izađe. Predmonsunska je vrućina. Tog dana baš je gorjelo. Već od jutra bilo je sparno.
Svetu misu imao sam u Šubolovoj kolibi. Tu još nema kapelice. U selu su na praznicima djevojčice iz samostanske škole u Basantiju. One će s nama do sela Duchnekhalija. Naučile su neke nove pjesme pa će ih otpjevati u Duchnekhaliju da ih i tamošnji katekumeni nauče.
Uputili smo se ravno preko rižinih polja. Nismo prevalili ni pola puta kad su se počeli gomilati oblaci, a onda se izlio pljusak baš onako po monsusku. U tim rižinim poljima ima svake sreće i nesreće: i žaba, i ribica, i zmija, i pijavica. I onih vodenih dugih pijavica, i onih sitnih, malih, što žive u travi. Tu ih zovu »Čina đok - kineske pijavice«. Jedva ih vidiš, a gore su od onih velikih. Uvuku se i u hlače i u košulju. Opaziš ih tek onda kad počneš krvariti.
Sad se i zmije izvlače iz svojih rupa. Ove ih je godine prilično, premda ih je lani mnogo uginulo za vrijeme polave. No te se nevolje brzo množe.
Svi smo sretno stigli do Madhobove kolibe. Ni u tom selu nemamo još kapelice, no Madhob je proširio verandu gdje mu stoji »denki«, drvena naprava za čišćenje riže. Sve je uredno i čisto. Iskićeno je cvijećem, i to crvenim »đoba-ful« cvijećem. Ono ima oblik crvenog, krvavog kaleža. Uistinu je prikladno za kalvarijski oltar. I mali niski oltar i sve oko njega puno je cvijeća. To oni nakon mise nose kući. Ono je blagoslovljeno, pa će i njihove kolibe biti blagoslovljene. Tu donesu, ne malu bočicu, nego veliku čašu vode koja je potrebna za prikazanje. Ljudi tom vodom nakon mise blagoslove sebe i popiju po nekoliko kapi. Osobito to čine bolesnici i djeca. Toga dana ostavili smo nešto više vode za malu Romoni. Nju već više dana trese groznica, no ipak je došla na misu. Svi smo se za nju pomolili i odmah smo uredili da je prenesu u našu bolnicu u Maria Polli.
MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega p. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…Po Kristu Gospodinu našemu. Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
VELIKA DEVETNICA u čast sluge Božjega oca Ante Gabrića
ŠESTI DAN
Put od Duchnekhalija, od Madhobove kolibe do Boloramove kolibe u Ðoegopalpuru neću vam opisivati. Ako slučajno dođete u Bengaliju, zajedno ćemo otići tamo, pa ako ostanemo živi, onda ćemo o tome pisati. Katehist i ja tog smo dana nekako izgurali i ostali živi.
Bilo je već pred večer kad smo stigli na kanal pred Boloramovu kolibu. I kako smo sretne ruke, nismo našli bambusov most. Kažu da se srušio u oluji. Nekoliko bambusa koji su još preostali izvadili su pa će praviti novi most, no kada, to me ne pitajte... Možda će biti dovršen kad vi stignete.
Morali smo do pasa kroz vodu. Nije nam bilo krivo, jer smo bili posve zablaćeni, pa smo se mogli na taj način bar malo oprati. A odijela će se donekle osušiti na nama po noći.
Boloram je bio presretan. Iako je siromah, dao je dio svojeg zemljišta za novu kapelicu. Kad sam zadnji put bio ovdje, bili su tek podignuti zidovi kapelice, a sad je već dovršen i krov, i to ne slamnati, nego pokriven lijepim crvenim crijepom. Ispunila se želja njegova srca. On to daje u spomen svojih pokojnih roditelja, koji su se ovamo doselili dok su još posvuda okolo bile velike džungle. Oni nisu imali prilike da nešto čuju o Isusu, a on je tako sretan i počašćen što može Isusu dati dio svojeg zemljišta. I Isusu i Njegovoj Majci. Jer, i ova će nova kapelica biti posvećena dragoj Gospi Sinjskoj. Prekrasna slika, dar mojeg dragog i neumornog rođaka fra Nikole Gabrića i njegovih revnih misionara u Sinju, već je lijepo uokvirena i čeka na blagoslov kapelice i na krštenje novih katekumena u ovom selu. I ne samo slika nego i čitava kapelica dar je velikodušnih sinjskih dobrotvora. Dragi Isus i Gospa Sinjska uzvratili im stostruko na tolikoj ljubavi i dobroti. Pa neka se i oni, i svi ostali suradnici i suradnice, mole i za Bolorama, i za čitav Ðoegopalpur, i za tolika druga sela koja još ne poznaju Isusa. Dođi kraljevstvo Tvoje!
MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega p. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…Po Kristu Gospodinu našemu. Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
VELIKA DEVETNICA u čast sluge Božjega oca Ante Gabrića
SEDMI DAN
Poslijepodnevni gosti, no već su ujutro došli mali Nurul i sekica mu Fahiza. To su djeca pokojnog muslimana Ahmeda. Umro je lani iznenada, a nije mu bilo još ni trideset godina. Siromah mala koliba s nekoliko pedalja zemlje oko nje. Imao je nešto rodbine, no prilikom smrti i rodbina svoje zaboravi. Sestre i ja uredili smo sve potrebno za pokop.
Od onoga dana Nurul i Fahiza česti su gosti i u Sišu Bhabanu, Dječjem vrtiću, i kod mene. Već ih izdaleka čujem: »fa-ar, fadar... Oče, oče, znaš li tko dolazi?« Dakako, znam i tko dolazi i po što dolazi. Dva mala huncuta! Jedan već i od drugoga!
Ne treba njima reći da sjednu na stolicu. Jedva zažmire kroz vrata, i što bi rukom o ruku, već su njih dvoje kao male vjeverice na stolicama. I onda počne »službeni« razgovor. Uzalud je njima govoriti da si zaposlen, da valja pisati pisma, da nemaš vremena. Ti si za njih, vrijeme je za njih i, dakako, slatkiši su, bili to bomboni ili keksi, za njih. Ma za koga bi drugoga i mogli biti?!
Eto, to je tajna njihova, tajna djetinjih srdaca. Oni »osvojiše« i Isusa kad im ono dade Božju povelju: »Pustite malene k meni...« Vječnu, međunarodnu povelju svoj djeci svih vjekova. I Nurulu i Fahizi u Maria Polliju.
No danas je bila i mala sudska rasprava. Tužitelj: Fahiza. Krivac: Nurul. Jučer je braco Nurul uzeo kekse, i to za sebe više, a sekici Fahizi dao manje. Danas svakom svoje i mirna Bosna! I da ste ih vidjeli kako su jedno drugo ispod oka gledali. Onda onaj »funcutski« pogled i smiješak, prema meni ispružene ručice.
Pa sad ti njima reci da si zaposlen... A i pogodiše oni pravi dan. Baš jučer stigli su keksi iz Sarajeva, iz Banje Luke, a i iz Kanade i Australije ...
Kekse sam dao svakome posebno. No čim su ih primili, zagrliše se oni, a mala sekica prošapta: »Ostavimo svaki po jedan keks za bolesnog bracu!« Krasno, dječje krasno! Kakve li pouke za sve nas!
MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega p. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…Po Kristu Gospodinu našemu. Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
VELIKA DEVETNICA u čast sluge Božjega oca Ante Gabrića
OSMI DAN
I tu u Bengaliji zahladi nekoliko mjeseci: od prosinca do potkraj veljače. Kadšto temperatura padne i do +10 °C, što je za nas velika zima, kad pomislite na ljetnu temperaturu koja doseže i više od 40 °C u hladu.
Na maloj otvorenoj domorodačkoj lađici na rijeci Gangesu kao da je bilo i hladnije. Sve je mokro od noćne rose i magle. Izmjenjujemo se na veslima. Ja sam imao nešto keksa pa smo sve to lijepo bratski razdijelili.
Bilo je, dakako, i pjevanja i molitve. Bez toga su ta putovanja tako prazna. Kako je lijepo čuti krunicu uz udaranje valova, uz mrmor gangeških valova, uz dozivanje noćnih ptica koje lete dolje prema sunderbanskim džunglama.
Pa kad je lađar Romeš još zapjevao svoju pjesmu: »Ganga nodir dak Ganges rijeke zov«. To treba čuti, to treba doživjeti. Onaj mir, onu sreću, ono nešto vrhunsko naravno...
Pjevao je Tagoreovu pjesmu, večernju molitvu. Svi smo u tišini slušali. Slušale su i zvijezde visoko gore, slušale su i tihe, mirne džungle uz obalu Gangesa.
»O Vječni, nađeš li vrata srca mojega zatvorena,
otvori ih Ti, u srce moje uđi!
Ne vraćaj se s mojega praga!
Ako se kojeg dana melodija mojih gusala ne čuje,
o pričekaj malo, ne vraćaj se s mojega praga!
Pa ako kojeg dana na Tvojemu prijestolju
u svome srcu stan kome dadem,
O Kralju vječni moj, ne vraćaj se ipak s mojega praga!«
»Ne vraćaj se, ne vraćaj se s mojega praga!«, odjekivao je mladenački glas lađara Romeša, dok su ostali lađari uz ritam vesala odgovarali: »Ne vraćaj se, ne vraćaj se, Gospodine, s mojega praga!«
1 naša srca i valovi Gangesa i jeka sunderbanskih džungli sjedinili su se u divnu večernju molitvu.
Svima sam dao blagoslov, i njima i preko sedam mora svima vama, dragi suradnici i suradnice, i svim vašima...
(Članak poslan za Glasnik Srca Isusova i Marijina)
MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega p. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…Po Kristu Gospodinu našemu. Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
VELIKA DEVETNICA u čast sluge Božjega oca Ante Gabrića
DEVETI DAN
On ne zna kako mu je ime, no reče mi da ga zovu »Babu, Babu«. Desetak mu je godina, ispala su mu tri zuba (ili su mu ih po noći odnijeli miševi!!!). Već od djetinjstva pamet mu je poremećena, no više puta govori kao mali mudrac. A o dobroti njegova srca ne moram ni govoriti. U tim nježnim godinama kao da samo za druge živi.
Malog brata odveo je sve do daleke bolnice i sve uredio za njega. Nabavio mu je i lijekove i čistu košuljicu i nešto slatkiša. Tiho mu je šapnuo u uho da se ne boji ničega.
Čak je i bolesnu majku i oca dopratio do bolnice. »Što bi oni bez mene?«, ozbiljno reče mali Babu. Rekoh da govori kao mali mudrac. Naša radost i naša briga. U sirotištu u Maria Polliju.
Toga poslijepodneva bilo je vruće. Svi smo žedni. Imao sam uza se nešto anaroševa ploda u prahu. Napravit ćemo slatko piće i osvježiti se. I svi smo pomalo uzeli, samo Babu čeka. I on je žedan, no čeka... čeka na svoga malog brata Subrata. I podijeliše oni svakome pola čaše, i to žmirkajući jedan na drugoga.
Mali mudrac Babu nas pouči: »Ovako je šorbot slađi... Slađi je kad se dijeli.«
Živa živcata istina. Tajna davanja. Sve je slađe kad se dijeli, kad se daje. I darovi, i život! Najslađe je kad sve možeš dati. To je pouka s Kalvarije.
Mali Babu s »poremećenom glavom« to je razumio i primijenio u životu, a mi »pametnjaci« to ne vidimo, ne razumijemo.
»Zahvaljujem Ti, Oče, što si ovo objavio malenima...« Njegova je riječ.
MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega p. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…Po Kristu Gospodinu našemu. Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
ZAVRŠNA MOLITVA
Dragi molitelju devetnice,
ovaj mjesec su nam obilježila razna hodočašća, posebice našoj dragoj Gospi. Sam o. Ante je bio hodočasnik, ne samo jedan mjesec, već cijeli život - on je svojim hodanjem davao čast našem Stvoritelju. Kada mu je bilo teško, kada mu je bilo lako, nikada se nije prestao uzdati u Gospodina i tražiti ga svugdje oko sebe. Potičemo te da od danas svaki dan izdvojiš nekoliko minuta i izdvojiš ove tri stvari: što ti je bilo teško u danu, što ti je bilo dobro i gdje ti je bio Bog. Tako ćeš, poput o. Ante, stvoriti živi odnos s Bogom!
Svako vam dobro i obilje Božjeg blagoslova!
Zaklada Otac Ante Gabrić
©Autor devetnice: Zaklada Otac Ante Gabrić (© ZOAG)
Zabranjeno kopiranje sadržaja bez suglasnosti autora
