Vrlo je ozbiljno shvatio formiranje ove skupine od dvanaest apostola, moleći se prije toga čitavu noć.
No, u određenom trenutku, Isus je shvatio da je jedan od dvanaestorice, Juda, promijenio svoj stav. Isus je shvatio da se Juda počeo udaljavati od njega i vidio da će ga «predati», kako to kažu evanđelja. Prema Ivanovom evanđelju, Isus je već u Galileji shvatio što se događa, puno prije događaja u Jeruzalemu koji će ga dovesti do križa (Ivan 6,70-71). Zašto onda nije otjerao Judu? Zašto ga je zadržao u svojoj blizini do kraja?
Jedna od riječi koje Isus koristi govoreći o stvaranju skupine od dvanaest apostola daje nam trag. «Ne izabrah li ja sebi vas dvanaestoricu?» (Ivan 6,70; vidi i 13,18.) Glagol izabrati je ključna riječ u Bibliji. Bog je izabrao Abrahama, a nakon toga je izabrao i Izrael koji postaje izabrani narod. Božji izbor stvara Božje ljude, ljude saveza. Ono što taj savez čini nerazrješivim činjenica je da je Bog izabrao zauvijek ljubiti Abrahama i njegovo potomstvo. Apostol Pavao bi ovo prokomentirao: «Neopozivi su Božji darovi i poziv» (Rimljanima 11,29).
Budući da je Isus izabrao dvanaestoricu baš kao što je Bog izabrao svoj narod, nije mogao otjerati Judu čak ni kada je shvatio da će ga ovaj izdati. Znao je da ga mora ljubiti do kraja, kako bi pokazao da je Božji izbor neopoziv. Proroci, Hosea i Jeremija osobito, govorili su u Božje ime povrijeđeni i poniženi izdajom svoga naroda, ali bez obzira na to, nikada ih nisu prestali ljubiti vječnom ljubavlju. Isus nije želio ništa manje, niti je mogao: ponižen izdajom jednoga od svojih najbližih prijatelja, i dalje mu je pokazivao svoju ljubav. Ponizivši se pred svojim učenicima kako bi im oprao noge, postao je svima sluga, uključujući Judu. A upravo je s Judom podijelio zalogaj kruha, komadić žarke ljubavi koji je učenik sa sobom ponio u svoju noć (Ivan 13,21-30).
Ako je želio biti vjeran svome Ocu – Bogu koji je izabrao Abrahama i Izrael, Bogu proroka – Isus nije mogao učiniti ništa drugo nego zadržati Judu u svojoj blizini do kraja. Ljubio je Judu čak i onda kada je Juda obavijen tamom. «Svjetlo svijetli u tami» (Ivan 1,5). Evanđelje kaže da je Isus «proslavljen» u trenutku kad je poklonio ljubav Judi, kad ga je volio bez ikakvoga interesa i preko svake mjere (Ivan 13,31). U najcrnjoj tmini izdaje i mržnje, Isus je nevjerojatno zračio Božjom ljubavlju.
Zašto su evanđelja tako tajanstvena u vezi s Judinim motivima?
Zaprepašćujuće je da prvi kršćani nisu šutjeli o činjenici da je jedan od dvanaest apostola predao Isusa neprijateljskim vlastima. Ta činjenica baca sumnju na sam Isusov karakter: je li pogriješio izabravši jednoga od svojih prijatelja? No, jednako je zaprepašćujuće da evanđelja ne govore gotovo ništa o Judinim motivima. Je li bio razočaran kad je shvatio da Isus nije Mesija s programom političkog oslobađanja? Je li mislio da djeluje u interesu svoga naroda okončavši Isusovu karijeru? Neki su pretpostavljali da ga je motivirala vrijednost nagrade; drugi da je to učinio iz ljubavi, kako bi pomogao Isusu da daruje svoj život…
U evanđeljima postoje samo dvije zabilješke koje se tiču razloga za Judin postupak. U jednoj se spominje đavao. «Već bijaše đavao nadahnuo Judu Iskariotskoga da ga izda» (Ivan 13,2). No to samo produbljuje misterij. Đavao, ili Sotona jest onaj koji se suprotstavlja, kritizira ili vrijeđa. Isus je osjedio da ga Juda u srcu počinje izdavati i da se to toliko ukorijenilo da više nema povratka. Ali zašto se to dogodilo - ni riječi, čak ni aluzije.
Druga zabilješka odnosi se na Stari zavjet. U vezi s Judinom izdajom, Isus kaže: «Nego, neka se ispuni Pismo: Tko jede kruh moj, podiže petu svoju na me» (Psalam 41,10, citira ga Ivan 13,18). Važno je ispravno shvatiti smisao ovog pozivanja na Stari zavjet u evanđeljima. To nije vrsta teksta u kojem je unaprijed napisana uloga svakog glumca. Tko god pažljivo čita Bibliju, dobro zna do koje mjere ona nudi izbore i svakome postavlja njegove odgovornosti.
Citirajući stih psalma «Tko jede kruh moj, podiže petu svoju na me» (Psalam 41,10), Isus ne želi reći kako Juda nije mogao drukčije postupiti, nego prije da Bog ostaje glavni akter onoga što se odigrava. Tu je drama izdaje, a istovremeno je Bog na djelu. Jer, ako se po Judi ispuni Pismo, to znači, na otajstven način, da se provodi Božji plan. Bog čini da se njegove riječi obistine (Izaija 55,10-11). Pozivanje na Pismo omogućuje nam vjerovati u Boga i u tmini, čak i kada je ono što se događa neshvatljivo.
Ako Judina izdaja i mržnja ostaju neshvatljive, Isusova ljubav “do samoga kraja” još je više iznad svake shvatljivosti. Evanđelja su tako tajanstvena u vezi s Judinim motivima jer ne žele zadovoljiti našu radoznalost, nego nas radije voditi prema vjeri. Ona ne razjašnjavaju mračni bezdan Judine drame: otkrivaju beskonačnu i neshvatljivu dubinu Božje ljubavi.
taize.fr
