Dr. sc. Marica Čunčić upoznala se s ovom molitvom Prayer to Take Authority u karizmatskoj molitvenoj zajednici sv. Franje Asiškog u župi sv. Križa, Georgetown, Ontario, Canada, 1989. godine. Prevela je tekst s engleskog na hrvatski i za vrijeme rata slala veliki broj primjeraka u Hrvatsku i BiH. Tu su molitvu Hrvati molili u ratu: od hrvatskih vojnika na prvoj liniji bojišnice do djece u školama. No najveću primjenu je doživjela na molitvenim susretima Obnove u Duhu Svetome koje je predvodio dr. sc. Ivo Pavić, OFM diljem svijeta.
Tada je molitva s hrvatskog prevedena na njemački i talijanski jezik. Fra Ivo Pavić vrlo često ljude poziva na molitvu – U ime Isusovo. To mu neki iz još nerazjašnjenih okolnosti zamjeraju, a fra Pavić je u nekoliko navrata morao objašnjavati zašto u toj molitvi nema ništa strano.
U tekstu kojeg donosimo fra Pavić objašnjava i snagu imena Isus! – Dr. Dario Betancourt, poznati karizmatski svećenik, moralist i psiholog, koji posjeduje karizmu ozdravljanja, također potvrđuje učenje MacNutta: „Tijelo se nije vrednovalo ni kao Božji dar, ni kao hram Duha Svetoga. Vrednovanje razuma bilo je popraćeno prezirom tijela, koje je sjedište strasti i svega smrtnoga. Čak se pozdravljala smrt kao osloboditeljica duše od tjelesnih spona”.
1 Dakle, po tom učenju, tijelo je nešto manje vrijedno, a time i drugorazredno, dok je duša nešto što je više vrijedno. Sve je ovo utjecalo na to da se u Crkvi teologija zdravlja ne razvije dovoljno i da se više ne moli da bolesnici ozdrave. Bogu se često pripisivalo da daje bolest, dok se na zdravlje nije gledalo kao na veliku vrednotu. Često se i danas od bolesnika može čuti: „Bog mi je poslao bolest i On želi da trpim”. Kako onda razumjeti da Isus „sve bolesnike ozdravi” (Mt 12,16). Treba reći da Boga više slavimo zdravljem, nego bolešću i trpljenjem. Drugi razlog zašto se raširilo mišljenje kako Bog želi da trpimo, bilo je pogrešno tumačenje Isusovih blaženstava: „Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko!” (Mt 5,10). Mislilo se da se kršćanski život sastoji jedino u plaču, gladovanju, progonstvima i u svakom vidu trpljenja, a ne u suobličenju s Isusom Kristom koji je po križu došao do uskrsnuća. Kad nam Isus govori o progonstvima i napadima, oni se odnose na progon zbog njegova Imena, ne na bolesti. Izvanjsko trpljenje i progon mogu nas snaći zbog naše vjernosti Bogu.
2 Ako svoje živote potpuno predamo Isusu, obično doživljavamo prezir, progone i odbacivanje. Ovo trpljenje povezano je s Kristovim trpljenjem i ono je plodonosno i radosno. Bit kršćanskog trpljenja sastoji se u tome da trpimo kako je Isus trpio. „Na taj se način suobličujemo patnjama njegovim, za Tijelo njegovo, koje je Crkva” (usp. Kol 1,24). „Zato uživam u slabostima, u uvredama, u nevoljama, u progonstvima, u tjeskobama koje podnosim za Krista. Jer kad god sam slab, onda sam jak” (2 Kor 12,10). S pojavom prosvjetiteljstva i vjere u razum u Francuskoj
3 u XVIII. stoljeću, predvođeni Voltaireom i Rousseauom, ljudi su se više počeli oslanjati na intelektualizam i racionalizam, nego na pouzdanje u Boga po vjeri, tumači Sandford. Bili su uvjereni da će razum riješiti sve njihove probleme i da će ukloniti bolesti. Za njih je kršćanstvo bilo ljudsko djelo i neprijatelj čovjeka. Posebno su bili alergični na ozdravljenja i čudesa (kao i danas) jer ne poznaju snagu u Isusovu imenu. Ime Isus U tom se razdoblju mnogo govorilo i pisalo o Isusu, s mnogih aspekata, ali se nije dovoljno od Isusa učilo, govorilo ni molilo u Ime Isusovo, tj. nisu se dovoljno koristili Isusovim autoritetom ili moći nad bolestima i zlim duhovima. Ako samo govorimo o Isusu, on nam može biti jako daleko (i ateisti govore o Isusu), međutim kad govorimo ili molimo u Ime Isusovo, On nam je jako blizu. Tada se događaju čudesa.
Mi možemo mnogo znati o Isusu, no to ne znači da ga poznajemo iznutra. Upoznati Isusa znači zavoljeti ga i ući u osoban i prisan odnos s njime. Danas su mnogi kršćani postali ubojice i kriminalci. Puni su zatvori kršćana. To pokazuje da nisu osobno upoznali Isusa i snagu njegova imena. U njegovo se Ime spašavamo (usp. Rim 10,13).
To možemo prevesti, ne mijenjajući smisao, da zazivanjem Isusova imena ozdravljamo. „I nema ni u kome drugom spasenja. Nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti” (Dj 4,12). Isus je obećao: „Što god zamolite Oca u moje ime, dat će vam” (Iv 16, 23-24). On nam jamči da će Otac nebeski učiniti (futur) što god ga zamolimo (prezent) u Isusovo ime. A njegovo je ime silno.
Govori li Isus da mi molimo Oca kako bi On nešto učinio? Ne. Riječ „zamolite” u ovom tekstu odnosi se na nas a znači: „pitajte i zahtijevajte”. „Što god zatražite Oca u moje Ime, Ja (ISUS) ću to učiniti.” Ove se riječi ne odnose samo na odabrane osobe, svece, nego se odnose na sve koji vjeruju. Isus je obećao: „Zaista, zaista, kažem vam, tko vjeruje u me, i on će činiti djela koja ja činim. Činit će i veća od ovih, jer ja idem k Ocu” (Iv 14,12). Kad Isus jedanput kaže „zaista”, onda iza te riječi dolazi nešto važno na što treba obratiti pozornost. Ali kad Isus dva puta kaže: „zaista, zaista”, iza tih riječi dolazi nešto iznimno važno. Kad molimo u ime Isusovo, ta molitva prelazi iz naših ruku u Isusove ruke. To je isto kao da Isus moli umjesto nas.
On uzima naše mjesto. Apostoli su to znali i uvijek samo govorili u Ime Isusovo. „Nakon ozdravljenja hromog veliki su svećenici zabranili apostolima da govore u Ime Isusovo” (Dj 4,17). Mi danas poput apostola imamo pravo upotrijebiti ime Isus u našim molitvama. To nam je Ime dano. Ono pripada nama! Ime Isus djelotvorno je i moćno. Sveti je Pavao znao za snagu imena Isus: „Ime koje je iznad svakoga drugog imena, da se Isusovu imenu pokloni svako koljeno” (Fil 2,10). Danas ozdravljati u Ime Isusovo znači imati vjeru u njegovu živu prisutnost u Crkvi. Naravno, bilo je u prošlosti onih koji su razumjeli koju vlast im je Isus ostavio, tako da su molili u Ime Isusovo.
Oni su bili manjina i često neshvaćeni od onih koji su se oslanjali više na svoj razum i vlastite snage. >Molitva za ozdravljenje ili molitva u Ime Isusovo doživjela je procvat u okviru karizmatskog pokreta i mnogi na nju gledaju kao na jednu od karakteristika karizmatika. Danas nema gotovo ni jedne molitvene zajednice u kojoj netko nema dar ozdravljanja. U ozdravljenjima trijumfira Njegova sveta volja da budemo sretni i zdravi kao što je bilo zamišljeno od početka stvaranja: „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori… I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro” (Post 1,27-31). Na sliku Božju ništa nije stvoreno bolesno.
Po uzročniku grijeha, došla je bolest i smrt, kao što kaže Knjiga mudrosti: „Đavlovom je zavišću došla smrt u svijet i nju će iskusiti oni koji njemu pripadaju” (Mudr 2,24). Đavao najprije udari djecu Božju, a onda im zastire pogled da ne vide odakle će im doći pomoć, rušeći mostove povjerenja u Boga, okrivljujući nebeskog Oca, koji nas ljubi, da šalje zlo, samo da ljudi ne bi otkrili pravi izvor svojih nevolja, i ozdravili. Tako nas đavao udaljuje od Ljubitelja naših duša koji nam želi samo dobro, zdravlje i život. Dr. sc. Ivo Pavić, OFM
