Svako ozdravljenje po molitvi u Isusovo ime je dar od Boga. Ono se ne može kupiti niti čime zaraditi. Bog je suveren. On hoće sve ozdraviti, ali katkada postoje okolnosti u kojem ne ozdravlja zbog prisutnosti nevidljivih prepreka ozdravljenju. Fra Ivo navodi osam prepreka, s kojima se susretao u svojoj bogatoj praksi: neispovjeđeni grijesi; nedostatak vjere; okultizam; neopraštanje; duhovi bolesti; neznanje; prokletstva; „što će mi liječnik“. Objavljujemo ih u nastavcima
Fra Ivo Pavić: Zašto nismo ozdravili (1)
2. Nedostatak vjere
Sljedeća prepreka ozdravljenju o kojoj želim govoriti je nedostatak vjere.
Virus suvremenoga društva
Nevjera je virus suvremenog vremena. Poznato nam je, kad virus uđe u računalo, on sve uništi. Upravo zbog nevjere ili nedostatka vjere prisutan je skepticizam glede ozdravljenja. Neki imaju vjeru, ali vjeruju da je ozdravljenje za druge, a ne za njih. Takvim osobama preporučujem da pitaju Duha Svetoga zašto ne ozdravljaju. Trebaju se sami suočiti sa svojom (ne)vjerom. A to nije lako. Mnogi koji traže da se za njih moli, ne ozdravljaju jer vjeruju u onoga koji ima darove ozdravljanja, a ne u Ozdravitelja – Isusa. To je ogromna pogreška jer samo je Isus zdravlje bolesnih. To znači da se ne treba usredotočivati na osobu koja moli nad nama, nego na Isusa. On ima svu snagu. Ljudi su njegovi instrumenti. Često su mi bolesnici prilazili moleći: „Fra Ivo, ozdravi me“! Takvima odgovorim da ja radim za Isusa! Ja ovisim o Isusu! Isus ozdravlja.
Nevjera znači zaboraviti da je Isus onaj koji ozdravlja. Sveti Ivan je napisao: Bez mene ne možete učiniti ništa“ (15,5). „Balzam mu je Ime kaže“, Daniel Ange!
„Tvoja te vjera spasila“
Nevjera ograničava djelo Božje, dok vjera donosi rezultate. Već smo vidjeli da Isus nije ozdravljao lijekovima, već vjerom. Vjera traži napor srca i to srca koje je pohodio Duh Sveti. Kao što kaže apostol Pavao: „Znam kome sam povjerovao“ (usp. 2 Tim 1,12) oslanjajući se na riječi proroka Izaije: „Ako se na me ne oslonite, održat se nećete“ (Iz 7.9b), samo što nije rekao: „ako ne vjerujete, nećete ozdraviti“.
Za ozdravljenje nam treba često karizmatska vjera! Naša mala vjera može ograničiti Božje djelovanje, kaže Jaramillo.[7]
Kad je Isus govorio o svojim čudesima, uvijek je govorio o važnosti vjere. Gospodin ozdravlja po osobnoj vjeri. Isus reče ženi grešnici: „Tvoja te vjera spasila“ (Lk 7,50). Evanđelist Marko pripovijeda: „I nije mogao ondje učiniti nikakva čuda, osim što izliječi nekoliko bolesnika stavljajući na njih ruke. Bio je zapanjen nevjerom vlastitih sugrađana“ (Mk 6,5-6). Biblija kaže da „Isus nije mogao“, što nam pokazuje da je htio ozdraviti više ljudi, ali nije mogao zbog njihove nevjere. Nevjera je suprotnost od vjere. Ona ne samo da ljuti Boga nego mu i veže ruke. Farizeji (svećenici) su vidjeli ozdravljenja, ali svejedno nisu vjerovali.
„Vjera je majka čudesa“
Isus je rekao: „Imajte vjeru u Boga“! (Mk 11,22). Proučimo li evanđeoske odlomke, zapazit ćemo da je oko sedamdeset posto bolesnika ozdravilo jer su imali jaku vjeru (Mt 8,5-13; 9,27-31; Mk 5,25-34). To je vrlo znakovit podatak koji ne smijemo zanemariti. Sveti Ivan Krizostom kaže da je vjera „majka čudesa“.
U Novom zavjetu, nevjera se smatra grijehom ili „tvrdoćom srca“. Kad učenici nisu uspjeli ozdraviti opsjednutog padavičara, Isus ih je ukorio zbog nedostatka vjere (Mt 17,14-20). Evanđelist Luka nam spominje drugi primjer: „Jednog dana, dok je Isus poučavao ondje su sjedili i farizeji i učitelji Zakona koji bijahu došli iz svih galilejskih i judejskih sela i iz Jeruzalema. A njega je snaga Gospodnja gonila da ozdravlja“ (5,17). Ovaj nam tekst pokazuje da učitelji zakona nisu vjerovali i prema tome nisu ozdravljali.
U poslanici svetog Pavla Korinćanima piše: „Onima kojima je bog ovoga svijeta posve oslijepio nevjerničku pamet da jasno ne vide svjetlo sjajne Radosne vijesti Krista, koji je slika Božja“ (2 Kor 4,4).
Sviđa mi se ono što Biblija kaže u Hebrejima 11,6: „A bez vjere je nemoguće ugoditi Bogu, jer onaj koji želi pristupiti Bogu, mora vjerovati da postoji Bog i da nagrađuje one koji ga traže“.
„Kad bi bilo više vjere...“
Ozdravljenje je jedna od nagrada koju često dobivamo po vjeri. Nevjera se može promatrati i kao vrsta mentalne bolesti, kad čovjek ne prihvaća i ono što je iznad našeg razuma, kaže poznati propovjednik u Vatikanu franjevac Cantalamessa.[8] Ako naša vjera slabi, i ako nemamo osoban odnos s Bogom, nećemo ozdraviti.
Jedna kršćanska liječnica je izjavila: „Kad bi bilo više vjere, manje bi ljudi čekalo u bolničkim čekaonicama“. Sv. Jakov kaže: „Ali neka ište s vjerom, bez ikakva sumnjanja, jer je onaj koji sumnja sličan morskom valovlju koje vjetar podiže i tamo-amo goni. Takav čovjek neka ne misli da će što primiti od Gospodina“ (1,6-7).
Vjera zajednice
Nevjera kao prepreka za ozdravljenje se odnosi i na onoga koji moli za zdravlje ali i na cijelu zajednicu.
MacNutt kaže da svi mi, osobito oni koji su vidjeli čudesna ozdravljenja, trebamo još više rasti u vjeri tako da nas Bog može još više upotrijebiti.[9] Ozdravljenju može doprinijeti duboka, čvrsta i iskrena vjera, ali nikada ne smijemo kazati da netko nije ozdravio zato što nije imao vjere. Takva optužba je pogrešna jer vjera je besplatan dar Božji. Bog nas može ozdraviti i preko vjere zajednice i to kad kažemo: „Nemoj gledati naše grijehe, nego vjeru svoje Crkve“. Svako je ozdravljenje tajna Božje slobode da sam odluči kad će dati zdravlje. U svakom slučaju vjera se mora aktivirati. Ako često idemo na sakramente, ili čitamo Bibliju, vjera se aktivira i raste. Svakako je dobro moliti Gospodina da ojača našu vjeru. „Vjerujem, Gospodine, pomozi mojoj nevjeri“ (Mk 9,24)
Donosim sada svjedočanstvo obitelji koja je ozdravila tek kad je aktivirala svoju vjeru i kad je do kraja povjerovala Gospodinu.
Doživjeli smo Božju milost duhovnog i fizičkog ozdravljenja
Svjedočanstvo obitelji koja je ozdravila tek kad je aktivirala svoju vjeru i kad je do kraja povjerovala Gospodinu
Rođeni smo u Bugojnu, a trenutno živimo i radimo u Austriji. Do ožujka ove godine nismo bili upućeni u svoju vjeru, ona je bila obična formalnost i svodila se na: „Ja vjerujem u Boga“. Činili smo grijehe svjesno ili nesvjesno iz dana u dan.
Kada je fra Ivo Pavić održavao molitvene susrete u Berlinu, moj rođak Igor Pocrnja pošao je kod fra Ive na pojedinačni blagoslov za mene i rekao mu koje probleme imam. Kasnije, nakon telefonskog razgovora s Igorom, osjetio sam djelovanje Gospodina. Tada toga nisam bio svjestan, no dobio sam potrebu za molitvom (što do tada nisam činio ni ja ni itko u mojoj obitelji); također, osjetio sam jak unutarnji poziv da sudjelujem na molitvenome susretu koji predvodi fra Ivo Pavić.
Od 1992. godine, u našoj je obitelji bila prisutna bolest koja je sa sobom donijela i druge probleme: 1996. godine operirao sam čir na želucu. Zatim me mučio kronični gastritis; slijedila je operacija žlijezde pod vratom; pojavili su se bolovi u kralježnici, koljenu, lijevom dijelu grudi. Dobio sam cistu na grlu, nisam mogao spavati, dobio sam masnoću u krvi i gušio sam se. Četiri sam puta išao na gastroskopiju i zaključak je bio: ponovna operacija želuca. Šanse su bile 50:50... Svaki sam dan osjećao umor. Zbog svih tih bolesti, zbog bolova koji su bili prisutni svakodnevno, počeo sam osjećati duševni nemir.
Potpuno ozdravljenje, tjelesno i duhovno, doživio sam nakon tri molitvena susreta u Tolisi, za vrijeme molitve... U međuvremenu – kad mi se jednom pojavila sumnja – Gospodin mi je, za vrijeme molitve i slušanja audiosnimke jednog od fra Ivinog molitvenog susreta, udijelio dar molitve u jezicima.
Obilje Božjega milosrđa nije se izlilo samo na mene nego i na cijelu moju obitelj! Supruga Nada ozdravila je od glavobolje i niskog tlaka, a sin Stefan od bronhitisa. Doživjeli smo Božju milost duhovnog i fizičkog ozdravljenja na molitvenim susretima u Tolisi. Ondje smo doživjeli raj na zemlji.
Obitelj Vučak, Bugojno, 9. kolovoza 2004.
