Na dnu duše svoje: u burne trenutke Obijesti, i kada cijelu noć je šutke Kopala mi srcem sumnja hladna, siva.
Nošah te u sebi i kad sve sam vrutke Vjeri pečatio, i kvas, što ga liva Tvoja ljubav u nas, gušio, i tkiva Nade u glib baco niz drum svoj i putke. Ja sam se rvao s tobom, velji Bože!
Svladan rukom tvojom, poraza svu sreću Spoznah, i znam, što ti blaga sila može. I jer borbu s crvom ti prezreo nisi, Osjećam u duši vjeru uvijek veću. I sve biće moje prema tebi klisi.
Vladimir NAZOR
