1. Što je Biblija?
Velika knjiga? Ili mala knjižnica? Zbirka knjiga?
Kad je prolistamo, odmah shvaćamo da je to zbirka različitih knjiga, mala knjižnica u našoj ruci. Za tu zbirku knjiga u grčkom se rabila riječ ta biblia, što znači knjige. Riječ se počela upotrebljavati u jednini, napose u latinskom, tako smo dobili imenicu u jednini BIBLIJA.
Zovemo je Sveto pismo, jer je od Boga nadahnuta i za kršćane i Židove sveta. Radi se o Riječi Božjoj koja je u njoj zapisana.
Biblija nije samo knjiga u kojoj se govori o Bogu. Ona je knjiga u kojoj Bog govori čovjeku. Taj govor treba znati slušati i čuti, a poruku čitati i prihvatiti. Jedno i drugo razumjeti i shvatiti.
To ćemo nastojati činiti u molitvi. Zato je i naslov našega seminara: Moliti s Biblijom.
Listajući Bibliju nailazimo na čudesnu povijest koja je u njoj zapisana. Može mi se postaviti pitanje: kakve to veze ima sa mnom? Zašto me Biblija treba interesirati? Nije li se to sve davno dogodilo? Kakve to onda ima veze s vremenom u kojemu živim?
To su stvarna pitanja koja me mogu zbuniti ako Bibliji pristupam kao nekoj pukoj povijesnoj knjizi. Stoga, Bibliju čitam drukčije. Kako?
Kada uzimam u ruke Bibliju, onda vjerujem u ono što je u njoj zapisano.
Čitati biblijski tekst, to znači uzeti ga k srcu. To znači slušati ga srcem i čuti što mi to govori danas. To je ono što mi u molitvi u susretu s tim tekstom osjetimo i kažemo: "Evo, to mi tekst govori… to me posebno dirnulo… to od mene traži… na to me potiče…
To znači da me čitanje Biblije vodi k čitanju moga života, ali s vjerničkim pogledom. Tu ću otkrivati kako Bog i danas nastavlja govoriti kao što je nekoć govorio i da nastavlja djelovati kao što je nekoć djelovao. Biblijski tekst rasvjetljava istinu o samome meni. U njemu razumijevam svoju prošlost, stojim u sadašnjosti i usmjeren sam u budućnost.
2. Kako čitati Bibliju i s njom moliti?
Nekoliko savjeta:
2.1. Pročitati tekst polagano.
To je prvi korak. Zamijeti prve svoje spontane reakcije: Što mi se svidjelo? Što je na mene ostavilo poseban dojam? Što me šokiralo? Što ne razumijem? Što mi postavlja pitanja?
Ovo prvo čitanje teksta vrlo često je i jedino ono što činimo. Nažalost, to uglavnom činimo površno i nesabrano. To prvo čitanje trebalo bi nam pomoći da upoznamo, a to znači razumijemo, tekst. Time upoznajemo i razumijevamo same sebe. Zamjećujemo odjek i jeku Božje riječi u svojoj nutrini. To se ne događa bez reakcije i nutarnjih pokreta. Tada se pojavljuju prva pitanja koja nas familijariziraju s biblijskim tekstom: što me to interesira? Gdje su izvori mojih zanimanja i težnja? Dobro je zabilježiti pitanja koja mi se nameću. Nije potrebno odmah na njih odgovarati, jer me to može odvesti na nebitne stvari. Na njih ću se ionako kasnije navratiti.
2.2. Susret s biblijskim tekstom.
To znači bolje zamijetiti osobe, riječi, djela, mjesta, vrijeme…
koje su osobe prisutne? U kakvom su odnosu? Kakvi su njihovi stavovi, ponašanje, reakcije? Što govore? Što rade? Što im se događa? Jesu li se dogodile kakve promjene i preobrazbe s njima?
koje su riječi i izrazi? Jesu li u skladu i povezanosti? Ili su u suprotnosti? Jesu li to riječi pohvale ili kuđenja? Riječi prijetnje ili ohrabrenja? Zahvale ili osude?
događa li se sve na jednom mjestu? Postoje li određene etape i rast u tekstu?
je li tekst upućen zajednici ili pojedincu?
Mogu nam se ova pitanja učiniti previše školskim ili čak djetinjastim. Ovdje se na radi o nekom studiranju i proučavanju teksta. Time se bavi egzegeza i biblijska znanost općenito. Nismo se došli zabaviti čitajući ovaj tekst. Za zabavu ćemo naći druge stvari i druga mjesta. Ova nas pitanja jednostavno žele potaknuti da se doista susretnemo s tekstom i da ga ne čitamo žurno, površno i nezainteresirano. Sigurno, da za to trebamo darovati i uložiti svoje vrijeme. Za molitvu s biblijskim tekstom to trebamo učiniti. I vidjet ćemo da se isplati. Tekst će nam postati blizak i više će nam govoriti.
2.3. Susret sa živom Riječju.
Biblijski tekst koji je preda mnom nije tekst iz nekog romana, drame, tragedije i slično. Nije ga izgovorio i napisao bilo tko. To je Božji govor koji se upravo po tom tekstu uvijek čuje i odjekuje kroz sva vremena.
Nastupa važan trenutak u kojemu se pitam što mi tekst govori. Gospodin mi osobno želi nešto reći. Čujem li to? Zato se pitam: Gospodine, što mi želiš reći? Što to znači za moj konkretni život? Meni učeniku, studentu, zaručniku, zaručnici, ocu, majci, svećeniku, redovniku…? To je egzistencijalni susret sa Živom Riječju koja mi govori u mojoj stvarnoj situaciji u kojoj se nalazim. Tu sam u poziciji iskrenog slušača kao što je bio mladi Samuel. Zato ću spremno reći: "Govori Gospodine! Želim čuti što mi govoriš!
Tu se nalazim na čistini i na brisanom prostoru. Nemam se kamo skloniti i sakriti. Nemam masku, niti nekakvu fasadu. Tu je govor izravan. Moj JA se obraća Božjem TI i obratno. To je moja osobna molitva. Ostvaruje se neposredan susret.
2.4. U tom susretu se ostvaruje slušanje, odgovor, razgovor i šutnja.
Čitanje teksta je ujedno i slušanje. Kad pristupam biblijskom tekstu onda je u meni ovo raspoloženje: da čujem što mi to Gospodin govori. Čitajući biblijski tekst slušam pažljivo svaku riječ. Tu sam slušatelj Božje riječi.
Zatim se u isto vrijeme ostvaruje odgovor ili razgovor. To je moja reakcija na ono što sam čuo. To je molitva. Jedna od njezinih definicija je: razgovor s Bogom. To je razgovor od srca k srcu. Ne susrećem se s mrtvom riječju nego sa Živom.
Može se dogoditi isto tako da se prilikom toga susreta ostvari duboka šutnja. Jednostavno sam zahvaćen misterijem Božje riječi. To je adoracija.
3. Biblija je knjiga za duhovno čitanje
Svi mi želimo imati i voditi solidan duhovni život. O tome nas poučava duhovnost. Duhovnost, a molitva je njezina duša, crpi svoja načela i pravila za djelovanje iz Sv. Pisma. To znači da je Biblija knjiga za duhovno štivo.
3.1. Kako Biblija može biti duhovno štivo?
Čitanje Biblije pretpostavlja s naše strane uvijek isti stav vjere i poniznosti. Kao vjernik je uzimam u svoje ruke. S nutarnjim raspoloženjem poniznost prihvaćam njezinu poruku koju iščitavam za svoj život.
S kraja na kraj Biblija ima samo jednu poruku: Bog zove čovjeka da podijeli s njime svoje vlastito blaženstvo. Zato nikakva druga "sveta knjiga", nikakav životopis ne može zamijeniti nadahnuti biblijski tekst.
Ovo su samo osnovne smjernice i naznake kako trebam pristupiti biblijskom tekstu s kojim želim moliti. Može izgledati komplicirano i zamorno. Kao i svaka druga metoda i uputa kojom se trebam služiti da bih nešto upoznao i naučio. Vremenom to postaje dio mene i nisam ni svjestan svih tih uputa i pravila kojima sam se u početku služio. Što više, pronašao sam svoj osobni stil. To i jest cilj svake metoda, pa i ove naše. To je nešto poput tehnike koju treba svladati tko želi naučiti svirati određeni instrument. Spočetka je to dosadno i monotono. Jednoga dana to postane dio umjetnikova izraza i više nije ni svjestan tehnike jer ju je potpuno usvojio. Uz njezinu pomoć došao je do svoga prepoznatljivog stila muziciranja. Uz njezinu pomoć postao je virtuoz. Stoga je svaka metoda molitve relativna, ali svaka pomaže da pronađem svoj osobni susret s Božjom riječju i da hodim svojim osobnim putom molitve. Tada sam postao virtuoz koji je izgradio svoj osobni stil na temelju raznih vježbi i metoda koje su mi bile ponuđene.
4. Što je molitva?
Molitva je Božji dar. Nije to nekakav moj uspjeh ili zasluga. Ne mogu je ugrabiti ili osvojiti. Mogu je samo primiti kao čisti Božji dar.
Ima puno definicija molitve. Ovdje ćemo spomenuti samo dvije. Sv. Augustin kaže: "Molitva je krik srca", a sv. Ivan iz Damaska: "Molitva je uzdignuće duše k Bogu."
4.1. Zašto moliti s Biblijom?
Moliti s Biblijom to znači da smo na najboljem putu, najsigurnijem temelju i najboljem izvoru molitve. Tu se susrećem s Božjom riječju kojom mi želi nešto reći. Slušam poruku i odgovaram na nju.
4.2. Kako se susresti s biblijskim tekstom i moliti s njim?
Mogu li nam pomoći određene ponude i tehnike koje propovijedaju razni učitelji molitve? Doista, postoji danas mnoštvo ponuda i metoda koje nam žele pomoći moliti. U tom vrtlogu nije se jednostavno snaći
Zbog brige za ispravnošću kršćanske molitve Kongregacija za nauk vjere izdala je dokument u kojemu upozorava na razliku kršćanske molitve od molitava drugih religija. Tamo piše: "Kršćanska molitva je uvijek određena strukturom kršćanske vjere". To znači da u trenutku moje molitve u meni treperi Kristova molitva
Kristova molitva treba hranu i stoga je vjernik mora hraniti i podržavati. To čini kad se hrani i napaja na Božjoj Riječi. U tome mu pomaže duhovna lektira Božje Riječi koja je hrana i izvor kršćanske meditacije i molitve. Drugi vatikanski koncil u dogmatskoj konstituciji o "Božanskoj objavi" (25) jasno ističe: "Čitanje Svetoga pisma treba pratiti molitvu: da ono postane razgovor između Boga i čovjeka. Jer, 'Njemu govorimo kad molimo, Njega slušamo kad čitamo božanske poruke', kaže sv. Ambrozije." A sv. Jeronim je bio još izravniji: "Ne poznavati Pisma to znači ne poznavati Krista". Kristova se molitva u meni treba hraniti i napajati na Božjoj Riječi.
Kristovoj molitvi treba dati svoje srce. Kao što stoji u knjizi Izreka: "Dijete moje, daj mi svoje srce", tako i Krist nama kaže: daj mi svoje srce, daj mi svoj razum, svoje tijelo, cijelo svoje biće! Sve što je u tebi sposobno je i pogodno da postane molitva, sve to Ja želim usvojiti i asimilirati u svoju molitvu. Ići moliti i meditirati znači ići u susret Kristu. Privilegirano mjesto tog susreta jest Evanđelje, cijela Biblija.
5. Uvjeti za molitvu.
Da bismo dobro molili potrebno je ispuniti neke uvjete. Ovdje ćemo spomenuti neke koje možemo i trebamo ostvariti prije molitve i dok molimo.
5.1. Staviti se u Božju prisutnost.
Ovo je prvi i temeljni uvjet. Vrlo je važan i nikad ga ne bismo smjeli zaboraviti kad idemo moliti.
5.2. Staviti se Bogu na raspolaganje.
U nekom smislu to je i vrhunac molitve. Staviti se Bogu na raspolaganje to znači prihvatiti da se u mom životu ostvaruje ono što dnevno molim u Očenašu: "budi volja tvoja."
5.3. Mjesto.
Mi možemo svugdje moliti. U avionu, vlaku, autu, na ulici, u prirodi… Ali ipak ne idemo svugdje moliti. Kad želimo moliti, onda izabiremo mjesto na kojemu ćemo se moći molit. Kad imam svoje molitveno mjesto u svom stambenom prostoru, onda se drugačije i psihološki osjećam. To je moje "sveto tlo"…
5.4. Vrijeme.
Dati svoje kvalitetno vrijeme, ne škart vremena. Kada? Ujutro? Uvečer? Koliko? Važno je odrediti. Svakako, ako želimo moliti trebamo darovati svoje vrijeme Bogu. Koji put će možda biti i jedino to što ćemo moći učiniti.
5.5. Tijelo.
Naši su stavovi u molitvi standardizirani. Molimo: klečeći, sjedeći, stojeći ili šećući, rijetko ležeći. Važno je da taj položaj bude odraz moga duhovnog raspoloženja s kojim stupam u molitvu. Taj stav izražava moju intimnost.
5.6. Šutnja.
Malo nas toga u našem životu potiče na šutnju i tišinu. Naprotiv sve je usmjereno na to da nam privuče pažnju i da zaplijeni našu pozornost. Moramo se upravo boriti za trenutke šutnje i mira. Naše je vrijeme vrijeme inflacije riječi. Svuda oko nas vrvi od ispisanih riječi. No, šutnja ne znači samo odsutnost govora…
5.7. Srce.
Često puta čujemo da je srce pravo mjesto za molitvu i da molitva treba sići iz glave u naše srce. Iz srca treba molitva izlaziti.
Kad kažemo srce, onda time želimo reći cijeli čovjek, ili srce u biblijskom smislu. Isus često upozorava svoje slušače da im je srce zatvoreno, tvrdo, sklerotično. Ritam takvog srca je ritam svijeta, ritam izokrenute ljestvice kratkotrajnih vrijednosti koje zatrpavaju srce i prekivaju mu obzore istinskih vrijednosti.
Moliti srcem znači pronaći njegov put, put srca, a to znači uspostaviti kontakt s Božjim srcem kako bi i naše srce zakucalo u ritmu Božjega srca i Božje ljubavi. To znači isto tako usvajati iskustvo sv. Terezije Avilske koja je rekla: "Nije važnost u tome da puno mislimo nego da puno ljubimo". Tako nam molitva i vrijeme koje joj dajemo postaju ljubav.
Moliti srcem znači stati na "sveto tlo", ostvariti nutarnju šutnju, povući se iz vanjske buke. To znači sagnuti glavu i usmjeriti je prema srcu, udaljiti se od misli što nas uznemiruju i odvlače od susreta s Bogom. To znači usmjeriti svoj nutarnji pogled prema središtu, prema srcu i osluškivati njegov ritam s kojim se onda molitva usklađuje.
Tu nas Bog čeka u tajnosti i tišini, povrh naših umovanja, nemira i zabrinutosti. Put koji trebamo prijeći da to ostvarimo može nam se činiti dug, težak i gotovo nemoguć. Čini nam se da ne možemo unići u to zatvoreno srce, nego ostajemo vani, nemoćni i očajni.
Ne zaboravimo da još Netko strpljivo stoji pred vratima našega srca i kuca. "Evo stojim na vratima i kucam. Ako tko čuje moj glas i otvori mi, ući ću k njemu i večerat s njim i on sa mnom" (Otkr 3, 20).
5.8. Riječ.
Ako su nam naše riječi postale dosadne, beznačajne, besmislene, tako nije s Božjom Riječju. Zato sv. Pavao upozorava Solunjane: "Primite riječ Božju ne kao riječ ljudsku, nego kao riječ Božju, kakva uistinu jest" (1Sol 2, 13). Ona nosi u sebi trajnu sangu, vječno je mlada, svježa, nova, nadahnjujuđa. Vječno govori, vječno je egzistencijalna. Bog drugačije govori i ne možemo njegovu Riječ slušati kao što slušamo naše riječi. Zato Isus upozorava: "Dakle, pazite kako slušate!" (Lk 8, 18).
5.9. Relacija.
O molitvi govorimo kao o susretu. Ona i jest susret u najposebnijem smislu te riječi. To je dodir, uspostavljanje kontakta s Bogom. Uspostavljeni odnos s Bogom u molitvi potiče nas da ga uspostavimo i s čovjekom. Ne možemo isključiti i prekinuti naše međuljudske odnose i u isto vrijeme htjeti biti mirni u odnosu s Bogom.
5.10. Želja i dužnost.
Nosimo li želju ili ne za molitvom, nije toliko važno. Želja bi nam sigurno bila veći poticaj za molitvu. Ali, možemo je pobuditi, trebamo početi, pristupiti molitvi i to je sve. To je najvažnije.
"Jeste li željni molitvenog života, jedini vam je put do toga - moljenje", veli T. Merton. To je na drugačiji način rečeno ono što je već davno izrekao sv. Benedikt: "Ako tko želi moliti, neka ide moliti!
C. Caretto: "Molitva je postala moj najveći posao, moj najteži svagdašnji napor"
Sv. Nikola iz Flua kaže: "Bog zna u molitvu unijeti takvo raspoloženje kao da se spremaš na ples, ali i takvo kao da ideš u boj."
