Razmatraj, kako su Kristu Spasitelju, jedva što su došli na Kalvariju — koja je još više njegovu si učinila sramotnom — njegovi mučitelji svukli njegovu i odjeću, osim donje haljine, koja nije bila šivena. Gledaj, kako ovo nedužno Janje strpljivo podnosi da bude lišeno odjeće, nije otvorilo ni svojih usta, nije izgovorilo i jednu riječ zbog tako divljačkog i nečovječna postupka. Krist je sve dragovoljno podnio i u svemu je uza svu sramežljivost želio biti posve ogoljen da bismo mi dobili neko bolje pokrivalo, nego što je ono načinjeno od smokvina lišća, kojim je Adam, praotac ljudskog roda, pokrio golotinju svoga tijela, da njime pokrijemo golotinju svojih grijeha.
Neki su naučitelji mišljenja, da su vojnici užasno okrutno s glave skinuli trnovu krunu, zadavajući mu tako nove muke, kako bi s njega mogli svući nešivenu haljinu. I krunu su mu odmah nakon svlačenja ponovno nabili na glavu. Tako su mu bodljike novim ranama i ubodima prouzročile neizmjernu muku i izranile mu presvetu glavu. Veoma je vjerojatno, da su vojnici, koji ga za cijele muke ni u čemu nisu štedjeli, nego su najokrutnijim mučenjem, koliko su samo mogli, na njemu iskalili svoj bijes, ovako okrutno prema njemu postupali, napose zato, što sv. evanđelist kaže, da su s njim radili, što god im se prohtjelo.
Ova mu se haljina zbog zgrušane krvi tako uz rane njegova svetog tijela prilijepila i tako mu jako uz kožu prionula da su divlji vojnici, kad su je s užasnom okrutnošću i bešćutnošću svlačili, obnovili sve Kristove rane. Mnoge su mu komadiće mesa i gotovo cijelu kožu oderali tako, da je presveto Kristovo tijelo, posvuda izranjeno, bilo oguljeno i raskrvavljeno od glave do pete, te je izgledalo, kao jedna velika i neisprekidana rana.
Razmatraj sada, dušo moja, neizmjernu Božju dobrotu i milosrđe, koje u ovim patnjama tako blistavo sja. Gledaj, kako ovdje stoji posve gol onaj, koji nebo prekriva oblacima i polja odijeva cvijećem i prijatnim zelenilom, koji darežljivo odijeva sve stvorove. Promisli, kakvu je ovo dragocjeno tijelo, tako izranjeno i ogoljeno, podnijelo hladnoću, jer nije samo bilo lišeno odjeće, nego nije imalo ni cijele kože, nisu mu ni rane bile povezane, nego su bile otvorene i izložene svim nepogodama zraka. Ako sv. Petar, koji je dosta dobro bio obučen, nije prošle noći mogao od sebe otkloniti studen, možemo lako zamisliti, koliku je studen moralo podnositi ono nadasve nježno tijelo, koje je bilo posve golo i posvuda izranjeno?
Razmatraj zatim, kako je Krist bio na križ propet i koliku je podnio bol, kada su mu debeli čavli probijali najosjetljivije dijelove tijela. Razmisli, kako blažena Djevica Marija, nije bila bešćutna dok je sve ovo gledala svojim očima i svojim ušima slušala udarce čekića, koji su se češće ponavljali, dok su probijane Sinove ruke i noge. Naprotiv, zajedno sa Sinovim rukama i nogama bilo je i Majčino srce probadano. Kad je Krist bio prikovan na križ, odmah su ga uzdigli u pripravljenoj jami. Gledaj, kako Kristovi krvnici i mučitelji, potaknuti zloćom, pošto su uzdigli križ, pustiše ga, da strašan tresak padne u rupu. Tako je presveto tijelo koje je o čavlima čvrsto visjelo, bilo strahovito potreseno a njegove su se rane uz strahovitu bol znatno proširile. Može li se, Spasitelju moj i Otkupitelju, naći tako tvrdo i kameno srce, koje takav prizor ne bi smekšalo kad su se i same stijene, suosjećajući s mukama, što si Ti na križu podnio, raspukle?
Obuzeše te, Gospodi smrtne muke, oluja i morski vali te okružiše. Vode dođoše do grla, upao si na dno ponora, ne nalaziš mjesta gdje bi mogao nogom stati. Kada te je, Gospodine, i nebeski Otac ostavio, što onda možeš očekivati od ljudi. Tvoji neprijatelji galame protiv tebe, prijatelji ti ranjvaju srce, duša je tvoja žalosna i shrvana, i nema nikoga da te utješi. Gledajući užasnu veličinu tvojih muka i zadovoljštine, što je daješ za moje grijehe, spoznajem težom veličinu svojih opačina, koje su prouzročile ove tvoje muke.
Promatram te, Kralju moj, na križ pribijena. Gledam tvoje tijelo, kako visi o željeznim čavlima; motrim kako visi bez ikakva olakšanja. Ako bi htio nogama podržavati težinu cijeloga tijela i pružiti mu neko olakšanje, prekomjerno će se povećati rane na nogama. A s svu težinu prepusti rukama, veličina tereta će silno proširiti rane na rukama. Ali ni glava ne nalazi nikakva počinka, jer nema drugog jastuka osim trnova vijenca.
O presveta Djevice, kako bi ti rado i spremno pružila svoje ruke, da mu nadomjeste jastuk, ali to tebi nije dano, nego je dano samo krakovima križa; a ako je ova božanska glava htjela neko olakšanje, da bi otpočinula, umjesto olakšanja bi se u nju trnje još dublje zabilo. Majčina nazočnost je silno povećala Sinove boli. Jednako okrutno razapeše na križ i dušu Kristovu kao što mu je na vidljiv način bilo razapeto tijelo.
Presveti Isuse, ti si u jednom danu podnio dvostruki križ. jedan tjelesni, a drugi duhovni; jedno je bio križ patnje, a drugo križ supatnje; na jednom ti je tijelo probodeno željeznim čavlima, a na drugom su ti čavli boli proboli dušu. Tko bi, o dobri Isuse, mogao izraziti, što si pretrpio, dok si gledao tjeskobu svoje presvete Majke, za čiju si dušu znao, da je zajedno s tobom raspeta na križ? Kad bi pogledao u ono mačem boli probodeno, prežalosno Srce; kad bi svojim zakrvavljenim očima promatrao ono predivno lice, kako je blijedo i slično licu umirućega; kad bi slušao uzdahe one duše, koja je bila više nego mrtva, zato što ne može umrijeti; kad bi napokon njezini uzdisaji doprli do tvojih ušiju i kad bi preda te iznijeli bolne tužaljke prouzročene ovom nepodnošljivom bolju, opazio bi kako obilno teku suze iz prečistih očnih izvora.
Konačno razmatraj sedam riječi, što ih je Krist izrekao na križu. Ocu je rekao: »Oče, oprosti im, jer ne znaju, što čine!« — Razbojniku je kazao: »Još danas ćeš sa mnom biti u raju!« — Majci je rekao: »Ženo, evo ti sina!« A narodu reče: »Žedan sam!« I ponovno reče Ocu: »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?« — »Svršeno je.« — »U tvoje ruke predajem duh svoj!«
Promisli, dušo moja, s kolikom se ljubavlju zauzimao za svoje mučitelje i neprijatelje. S kolikom blagošću je i milostivošću prigrlio razbojnika, koji ga je priznao Spasiteljem. S kolikim je osjećajem Majku povjerio zaštiti svog ljubljenog učenika. S kolikim je žarom posvjedočio koliko silno žeđa za spasenjem ljudi. Kakvim je glasom izrekao svoju molitvu i očitovao veličinu svoje bijede božanskom veličanstvu. Kako je savršeno ispunio poslušnost, koju je od njega zahtijevao Otac. Kako je napokon svoju dušu predao u blažene ruke Očeve.
U svakoj ćeš od ovih riječi moći zapaziti pouku koja te potiče na neku krepost. U prvoj nas upućuje na ljubav prema neprijateljima, u drugoj na milosrđe prema grešnicima, u trećoj na ljubav prema roditeljima, u četvrtoj kako treba žeđati za spasenjem bližnjih, u petoj, kako treba da se uteknemo molitvi, kad nas pritisnu nevolje i kad nam se čini, da nas je Bog zaboravio, u šestoj nas upućuje na poslušnost i ustrajnost; u sedmoj na posvemašnje predanje u Božje ruke, a to je najviši vrhunac našega savršenstva.
Sv. Petar Alkantarski
