Čovječe, ti divni stvore,
Zašto tebe bòli morē?
Zašto vazda svoju ruku,
Dižeš gore protiv puku?
Zašto brat si brata bije,
Zašto jedno srce nije?
Čemu krv se stalno lije,
I to oko suzu vrije?
Pogledaj sad brata svoga,
Iako je protiv tvoga.
Poslušaj sad njegve glase,
Što se možda mirom krase.
Ne gledaj sad boju puti,
Niti što su njegvi skuti.
Gledaj u njem svoga brata,
Koj otvara rajska vrata.
Traži dobro, za njim idi,
Primi onog koj se stidi.
Bolesnome budi ruka,
Da se smanji njegva muka.
Pogledaj i siromaha,
onog malog svega kraha.
Gladnoga ti sad nahrani,
Radost da su tvoji dani.
Slabašnome budi jakost,
Protivniku dobra novost.
Nemoj silom sili ići.
Zla će veća tada stići.
Opaši se samim mirom,
Odjeni se svom milinom.
Stavi na se štit dobrote,
Zaigraj te mirne note.
Bratu priđi svoga Roda,
Žednom budi kao voda.
Kao blaga kaplja kiše,
Drugom budi još i više.
Ljubav gaji prema svima,
Neka vide da je ima.
Nek osjete Ljubav pravu,
Onu Ljubav, Ljubav staru.
Ljubav koja nema svoje,
Već u svemu gleda tvoje.
Ljubav koja blago zbori.
Istinom se samo ori.
Ljudski rode, jedno biće,
Srce ti u tebi viče.
Nemoj dizat mača toga,
Na tog sinka Roda svoga.
fra Mate Bašić, u Zagrebu, 29. svibnja 2015.
Više duhovnih poticaja pročitajte OVDJE
