Kako Bog tješi tebe? Mi znamo tješiti. Sjednemo kraj nekoga, pružimo mu ruku, zagrlimo. Možda Bog i na takav način tješi. Tako si možemo zamisliti Isusova ramena i ruke koje nas grle, miluju. Ta slika je ipak čisto ljudska. Nisam još čuo da je netko osjetio Boga na takav način. Što ne znači da to nije moguće. Bog uvijek ima svoj put i način. Njegova utjeha je različita od ljudske utjehe. Često sam tješio ljude, ali nisam vidio pozitivan ishod. Nisu postajali odmah radosni. Bog pruža drugačiju utjehu.
Gospodin dolazi u svoj Hram. Prorok Malahije (3,1-4) odmah misli na Gospodina, na Boga. U malom Isusu, kojega roditelji unose u Hram, skriva se Bog. On već sada čisti Hram svojom prisutnošću. Tu ima jedan paradoks. Marija i Josip su bili jako siromašni, nisu si mogli priuštiti ni janje za žrtvu koja se povezivala s obrednim očišćenjem žene nakon poroda. Veliki Bog, a roditelji nemaju novaca, nemaju svoju kuću, progonjeni su. Osim toga, On sam koji je čist, čisti sve nečisto. Netko se može zapitati: „Gdje je tu utjeha? Kako Bog tješi narod svoj?“
Šimun i Ana bili su proroci. Oni su simbol Starog i Novog zavjeta. Iščekivali su utjehu Izraelskoga naroda. Josip i Marija su se sigurno začudili kada je starac Šimun uzeo maloga Isusa u svoje naručje i izgovorio proročanstvo koje izražava ispunjenje svih očekivanja upravo u Isusu. Šimun i Ana čekali su cijeli svoj život Spasitelja. Oni su čekali utjehu od Boga. To je bio dan tolike radosti da je Šimun bio spreman umrijeti. Čekao je samo taj dan. Možemo reći da su svi starozavjetni ljudi čekali dan dolaska Boga u Hram. To je bio najradosniji trenutak u povijesti cijeloga svijeta.
Upravo utjeha Izraela, ali i naša utjeha, je u dolasku Isusa u Hram. To je dolazak Boga među ljude. Tu radost je najavio već i prorok Izaija. Za Izaiju to je Radosna vijest. (Iz 40,9-10). Svi koji prepoznaju Boga, trebaju prenijeti radosnu vijest jer je On došao kako bi nam oprostio svaki grijeh. Samo Bog može oprostiti grijehe. Samo Isus može oprostiti grijeh. Zar to nije radost? Zar to nije utjeha? Zar postoji veća radost i utjeha od te da su nam grijesi otpušteni? Nema! Ne postoji! Izaijinu Radosnu vijest, mi kršćani zovemo evanđeljem.
Osim Šimuna i Ane, izuzetni su i Isusovi roditelji, osobito Marija. Ona sve je predavala Bogu. Svoga sinčića predala je Bogu. Dala mu je sve što je imala na ovom svijetu. U njezinim dlanovima i ono što je najmanje postaje najbolje i najljepše, postaje blagoslovljeno jer Marija sve predaje Bogu.
Teško nam je išta reći Bogu. Imamo s tim problema. Teško nam je shvatiti kako je oproštenje grijeha najveća radost i utjeha. Teško nam je razgovarati s Bogom iako više nismo djeca. Danas je takav dan da poput malog Isusa dozvolimo Mariji da nas prinese Bogu, da moli s nama i za nas. Ako je prinijela u Hram Isusa, prinijet će i tebe. Ona nas želi u nebu. Knjiga Otkrivenja u 12. poglavlju upravo to potvrđuje: njezino dijete će biti uzeto na nebo!
