Način na koji se pričešćujete jedan je od dva načina na koja se vjernici mogu redovito pričestiti u crkvi. Jedan je pričest na usta, koju prakticira velik broj vjernika. No, još od 9. stoljeća pričest se redovito dijelila i na ruku, s time da Crkva uvijek potiče na pobožno i savjesno ophođenje s hostijom, a svećenik je dužan pripaziti da se hostija doista pred njim i konzumira, kako ne bi došlo do zloporaba. Jer, za svakoga je katolika najsvetija stvar Tijelo Kristovo – posvećena hostija. S njome se svaki vjernik mora ophoditi krajnje dostojanstveno i ozbiljno. Zato ne treba u prvi plan isticati prima li netko pričest na ruku ili na usta, nego je važno da joj se pristupa s doličnim strahopoštovanje, s vjerom i u stanju milosti, to jest bez teškoga grijeha na duši.
Vjernicima koji primaju pričest na ruke preporučuje se i potiče ih se da im ruke budu slobodne, to jest da, na primjer, ne drže djecu na rukama ako se kane pričestiti na ruku. Ako netko pristupa pričesti i nosi dijete na blagoslov svećeniku, onda je svakako preporučljivo da primi pričest na usta. Isto tako, na rukama ne treba imati rukavice, ili pak hostiju »loviti« s dva prsta jedne ruke. Uobičajeno se ukrste ruke, u obliku križa, tako da se dlan jedne ruke položi u dlan druge ruke. Tada svećenik hostiju spušta na dlan gornje ruke, a pričesnik se dostojanstveno pričešćuje donjom rukom, prinoseći hostiju ustima i stavljajući je na jezik. Dakako, vrlo je važno pripaziti da ništa ne padne na tlo, jer i vjernik kao i svećenik mora biti oprezan i pažljiv prema svetim česticama, pa i onima koje ostaju na dlanu poslije pričesti.
Pričest je sastavni dio euharistijskog slavlja. Razmišljajući o »remetskom pričešćivanju«, ne uočavamo ništa neobično. Kao što je poznato, kod euharistijskog slavlja svećenik koji slavi misu pričešćuje se pod objema prilikama, tj. Tijelom i Krvlju Kristovom. Ostali vjernici primaju redovito samo Tijelo Kristovo. I to iz praktičnih razloga. To ne znači da bi vjernici bili »zakinuti« za jednu »pričesnu priliku«, već valja na pameti imati da se »sav i čitav Krist i pravi sakrament prima pod svakom prilikom«.
Drugi vatikanski koncil dopustio je da se i vjernici u nekim zgodama pričeste pod objema prilikama (ne onda kad ima mnogo pričesnika). Vjerojatno se tim dopuštenjem koristio svećenik u zagrebačkim Remetama kada je dijelio pričest pod obje prilike, a vjernik koji o tome piše na toj se misi zatekao. »Veoma se preporučuje ono savršenije sudjelovanje kod mise, kad vjernici nakon svećenikove pričesti blaguju Tijelo Gospodnje od te iste žrtve. Ne dirajući u dogmatska načela Tridentskoga sabora, u slučajevima koje odredi Apostolska Stolica a po sudu biskupa može se dopustiti pričest pod obje prilike i klericima i redovnicima i laicima: kao ređenicima u misi njihova svetog ređenja, zavjetovanicima u misi njihova redovničkog zavjetovanja, novokrštenicima u misi poslije krštenja«, navodi se u konstituciji »Sacrosanctum concilium« o svetoj liturgiji Drugoga vatikanskog sabora.
Pričešćivanje presvetom Kristovom Krvlju može se obaviti pijenjem iz kaleža, umakanjem hostije ili pomoću cjevčice. »Sveta Pričest, ako je promatramo kao znak, ima puniji oblik kad se prima pod objema prilikama« (EM 32), no to ne znači da je vjernici primaju »nesavršeno« pod samo jednom prilikom.
