Naime vrlo je važno doprijeti do roditelja kako bi oni uvidjeli silnu važnost pravovremene reakcije i na najmanju sumnju da psihomotorni ili govorni razvoj njihova djeteta nekako zaostaje ili je neprimjeren dobi djeteta. Razlog je izražena PLASTIČNOST MOZGA u prvim godinama djetetova života. Plastičnost znači kako se mozak upravo od trenutka začeća pa do negdje 7/9 godine života najintenzivnije razvija. Tijekom prvih godina mozak ima najveći kapacitet za promjenu. Neuralna plastičnost, sposobnost mozga da se prilagođava iskustvu, potvrđuje da rana stimulacija postavlja pozornicu za to kako će dijete nastaviti učiti i kakve će interakcije s drugima imati kroz život. Znanost je tako pokazala da je npr. najoptimalnije započeti učiti glazbu od 3-6 godine, a učiti govor i jezik do 5 godine.
Dakle, ako je vaše dijete nespretno, nesamostalno u hranjenju i odijevanju, nezainteresirano za crtanje, loše drži olovku, ne može rezati po crti ili loše boji unutar označenog prostora, nema dovoljno razvijen govor, kratkotrajno zadržava pozornost, često mijenja sadržaje interesa, ne završava započete aktivnosti, voli se osamljivati, teže ostvaruje kontakt s vršnjacima, teže pamti riječi pjesmica i slično, ne treba čekati školu u kojoj će sve to “naučiti”. Djeca svladavaju vještine i znanja prema određenom redoslijedu, te je stoga veoma važno procjenjivati razinu razvojnih sposobnosti i prema potrebi započeti s vježbama poticanja razvoja prije nego što kod djece nastanu znatnija odstupanja u odnosu na vršnjake. Čekanjem se gubi dragocjeno vrijeme, a rana detekcija i intervencija mogu omogućiti maksimalan razvojni potencijal i time formiranje sigurne, samopouzdane i sretne osobe.
Iz vlastitog iskustva vam mogu reći kako smo mi imali sreće jer kad smo kad je Filip imao 2 godine (nije pričao niti čuo neke komande) krenuli prvo ispitivati sluh. Bio je dobar. Krenuli smo kod logopeda s dijagnozom usporenog govora i komunikacije, ali nakon par tretmana logopedica je iskreno rekla kako sumnja da su posrijedi neki ozbiljniji problemi te nas uputila psihologu, odatle na EEG, pa magnetnu da bi u Zagrebu dobili dijagnozu pervazivnog razvojnog poremećaja. Naravno da nam se problemi nisu riješili i naravno da nam je bilo teško, ali barem smo znali neprijatelja s kojim nam se boriti. Mogli smo birati oružje – a to je neprestana stimulacija, vježbe, disciplina, te zadaci kojima smo proširivali njegovu vizualnu i auditivnu percepciju.
Filip je dakle u programu od svoje 2 godine i to su temelji koji su u njemu ostali. I danas sve njegove učiteljice ili odgajateljice kažu kako se ne može usporediti s drugom djecom s poteškoćama iz autističnog spektra koja se upišu u školu a da uopće još nemaju dijagnozu jer si roditelji ne žele priznati da njihovo dijete nije kao ostali. Na kraju samo najviše štete djetetu jer su mu najvažnije godine za terapiju bacili u vjetar.
Dragi roditelji, doista vas želim ohrabriti da si priznate ako s vašim djetetom nešto nije u redu. Vi niste ništa manje dobri, niti ste išta više krivi, niste manje roditelji i vaše dijete nije ništa manje dijete. Dapače, uz pripadajuće križeve, otkrit ćete i sva bogatstva toga da ste POSEBNI RODITELJI jednog POSEBNOG DJETETA.
Gost: Danijela Kegelj
