Prilika je da shvatimo kako trpljenje po sebi nije donijelo ni zaslužilo spasenje, nego ljubav kojom je Krist podnio svoju muku i svoj križ.
Kao što djela pomoći drugima postaju djelima milosrđa, tek kad se čine radosno, ponizno, s ljubavlju i iz ljubavi, tako i pitanje križa postaje otkupiteljskom patnjom kad se križ nosi s ljubavlju. Kristova opomena jeruzalemskim ženama da ne plaču nad njim nego nad sobom i svojim sinovima, kojima je potrebno obraćenje, odgovor je nama svima. Mi ne slavimo korizmu niti se sjećamo muke Kristove da bismo oplakivali ono što je on pretrpio, nego da obnovimo svoju ljubav prema njemu.
Slavimo korizmu da dobijemo novi poticaj za rast u ljubavi kako bismo mogli svoje križeve i svoje muke nositi s ljubavlju.
Jer bez ljubavi one ne će imati onu vrijednost koju trebaju imati. A to bi bio pravi gubitak. Korizma je vrijeme obnove, vrijeme obraćenja i vraćanja, vrijeme buđenja iz smrtonosnoga sna, a uvijek na novi život i za novi život po ljubavi. Vrijeme korizme počinje zimi, a završava proljećem.
Počinje mukom, a završava uskrsnućem.
Glasnik mira
