Razmatranje
Euharistiju ne primamo samo zato da bi nas ona jačala na našem zemaljskom putovanju. Primamo je i zato jer je ona hrana našega života koji ne zna za smrt, našeg vječnog života. Po Euharistiji se sjedinjujemo s Kristom kao što se on sjedinjuje s Ocem. Pričest je stoga nebeska hrana, mana, hrana za vječnost. Mi primamo Boga da se pobožanstvenimo i da postanemo jedno s Isusom.
Čitanje (Iv 6,51-57)
"Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje - za život svijeta." Židovi se nato među sobom prepirahu: "Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?" Reče im stoga Isus: "Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi! Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni, i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu. Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni."
Je li mi pričest zaista hrana koja mi daje potrebnu snagu za putovanje prema cilju? Osjećam li da po pričesti postajem jedno s Kristom u svagdašnjim situacijama života? Je li i meni - kao i Isusu - hrana u vršenju volje Očeve? Rađaju li moje pričesti takvim plodom?
Kratka šutnja...
Molitva: Gospodine, ostani sa mnom
