Ti si samome sebi sudbina. Ne možeš postati netko drugi, ne možeš se vratiti u ništavilo, ne možeš sebi produžiti dane, ni očuvati se od pada i grijeha. Pribijen si na križ svoga tijela, svoje obitelj, svoje nacije, čovještva i ljudske naravi zavedene grijehom. Pribijen si na križ svojih godina, svoga mentaliteta, naslijeđenih sklonosti, slabosti, nemira, bolesti, nevolja i konačno smrti. Grijesi te osuđuju, pogreške te blamiraju, slabosti onemogućuju i nemiri te čine bolesnim. Na tom križu si se rodio, umireš. Od križa ne možeš pobjeći. Križ, to si ti sam, to je tvoj život, to je tvoja sudbina, to je tvoj hod ovom zemljom.
Pa ipak, križ tvoga prolaza zemljom nije vječan. Njemu su odbrojani dani i tvoja perspektiva nije križ i smrt, nego uskrsnuće i život. Ponajprije tvoja volja, tvoje stvaralaštvo, tvoja sloboda nisu ničinm prikovani. Ti možeš svojim mislima dospjeti do kraja svega postojećega, svojom maštom možeš prolaziti svjetovima prošlim i budućim, svojim osjećajima i intuicijom možeš dokučiti duboke tajne života, svojom voljom možeš se opredjeljivati za ono što je neprolazno i bezgranično.
Kad god se opredjeljuješ za duhovne vrednote, tjelesni križevi ti postaju lagani. Isus je to izrekao riječima: "Uzmite jaram moj na sebe, jer jeram je moj sladak i breme je moje lako." Prema tome križ nije tvoja sudbina u kojoj se razbija tvoja egzistencija, nego je križ brod kojim uspijevaš pobijediti smrt i preploviti pakao i patnje i muke te ući u luku mira. S Bogom svojim reskačem zidine, kaže psalmist. Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer ti si sa mnom.
Sa svog križa ograničenosti i boli možeš uvijek prijeći na Isusovu stranu, postati dionik njegove naravi i biti vječan. Svaka riječ kojom povjeruješ Isusu Kristu ispunja te njegovim životom i njegovim dahom.
Osim toga, smrt nije samo tragedija odlaženja s ovoga svijeta i srastanka s poznatima, nego nas ona oslobađa smrtnoga tijela, da se odjenemo u vječno, uskrslo Kristovo tijelo. Tako vjerujući duhu pobjeđuješ tijelo. Jer u tebi je stalna borba između duha i tijela. Tijelo te veže uza zemlju, uz boli i patnje, duh te pak oslobađa. On ti daje stvaralašstvo, omogućuje hod u neizmjerno, dajeti ti da činiš dobro, da ljude učiniš manje tužnima, da nahraniš gladne, da primiš pod krov beskućnike, da oslobodiš utamnićene, posjetiš bolesne i da utješiš tužne. Tako duhom usmrćuješ tjelesna, prolazna, raspadljiva dobra. Drugim riječima prikovano na drvo križa ostaje tvoje tijelo i tvoj zemaljski stari čovjek, ali novi vječni čovjek ispunjen vjerom, nadom i ljubavlju živi vječno i odlazi u slobodan život.
Važno je ne dati se nikad prikovati uz ljude i stvari. Važno je ne biti rob nikome, nego služiti onim perspektivama koje je u tebe unio Stvoritelj. Jer će te ljudi pokušati vezati uza sebe, ili strahom ili dobrim ponudama. Stvari ćete također vezati uza se, obećavajući ti život koji one ne mogu dati. Na tebi je dea razbiješ svoje lance, jesa samo slobodan možeš biti stvaralac nečeg nvoga na zemlji.
Neka na križu tvojih patnja ostanu svi tvoji grijesi, sve tvoje bezizlaznosti, sva negodovanja, oholsti i mržnje, svi mračni pogledi i ružne riječi, sve što je bilo tvoj grob. Neka na tvome križu ostane tvoja smrt a s njega uskrsne tvoj život.
neka te na tom putu blagoslovi Stvoritelj svijeta."
Povratak nade, Tomislav Ivančić
