Želeći istaknuti ulogu vidjelaca, možemo reći da ona sadrži:
• primanje poruka
• naviještanje poruka
• življenje poruka
Uloga vidjelaca u „primanju“ poruka
Filozofsko je načelo: Što god se prima, prima se na način koji odgovara primatelju. To nam dovoljno jasno tumači kako na različite načine primaju poruke djeca i odrasli, muškarci i žene, u raznim kulturnim sredinama, u raznim razdobljima. Istu poruku, sadržajno, Gospodin drugačije naviješta Afrikancu, a drugačije Europljaninu; drugačije u srednjem vijeku, a drugačije u naše vrijeme. Bog bira „jezik“ koji primatelj razumije: dijete, odrastao Židov, kršćanin, Europljanin, Afrikanac, čovjek u srednjovjekovnoj slici svijeta i znanosti, čovjek u modernim vizijama svijeta i povijesti. Dovoljno je da smo ovdje na to upozorili.
Uloga vidjelaca u odnosu na „sadržaj“ poruka
Analizom poruka koju vidioci u Lurdu i Fatimi, a i drugdje kroz povijest Crkve primaju, vidimo:
• da oni jednostavno prenose poruke koje su već sadržane u danoj nam javnoj Objavi
• da prenose samo neke određene poruke koje imaju posebnu važnost za određeno vrijeme
• da ističu, naglašavaju te poruke
Kad smo već uzeli kao primjer sv. Mariju Margaritu i Fatimske pastire, istaknimo također da prva ističe ljubav Božju otkrivenu u Božanskom Srcu Isusovu, a drugi stavljaju na štovanje Prečisto Srce Marijino. Zanimljivo je uočiti ovu povezanost: ljubav Božja otkriva nam se i nudi u nama dostupnim likovima – u Srcu Isusa i Marije! I jedna i druga pobož- nost obnavlja naša srca i cjeloviti kršćanski život.
Vidioci su, dakle, u odnosu na poruke koje prenose:
• jeka koja odjekuje na poruke Biblije
• selektori poruka koje prenose određenom naraštaju u njegovim specifičnim prilikama
• pojačivači tih poruka koje onda mogu jače odjeknuti i bolje se čuti
Poslanje Ivana Krstitelja može nam posebno jasno istaknuti ulogu vidjelaca. On je pokazao Spasitelja, njemu je uputio svoje učenike i rekao: „On treba da raste, a ja da se umanjujem.“ (Iv 3, 30) Vidjelac treba ulaziti u sjenu, a Sunce se Božje treba dizati na horizontu. Možemo navesti i usporedbu zvijezde Danice: Ona najavljuje dan, ali što se dan više bliži, to ona sve više nestaje i gubi se u sjaju Sunca. Sunce je glavno, k njemu ona vodi! Tako i vidioci!
• Vidjelac je u dragovoljnom slu- ženju evanđelju: „Besplatno ste primili, besplatno dajte“ (Mt 10, 8). On, dakle, stoji u službi prenošenja darova, te i sam postaje darom! To je njegova uloga te ujedno i kriterij autentičnosti: služenje i besplatno služenje! Izgarati kao svijeća – koja svijetli i time nestaje da drugi žive!
• Izgrađivanje Tijela Kristova, Crkve: „Idite po svem svijetu…“ (usp. Mk 16, 15 sl.) Vidjelac po svojoj ulozi ulazi u odnos:
• prema javnoj Objavi Božjoj • prema hijerarhiji u Crkvi, koju
je Gospodin postavio da upravlja Crkvom
• prema narodu Božjem
• prema svijetu Teme su to koje samo spominjemo, a koje zahtijevaju posebno produbljenje, analizu i obradu u odnosu na poruke koje prenosi pojedini vidjelac! Možda bismo mogli slikovito predstaviti ulogu vidjelaca.
• Oni su prijamnici. Međutim, nije svaki prijamnik jednako prikladan za primanje svih valova: treba biti na istoj valnoj duljini. Mi trebamo prilagoditi radioprijamnik za svaku radiostanicu posebno. Zanimljivo je da među vidiocima ima mnogo djece i da među njima nekako češće susrećemo ženske osobe; bit će da su djeca osjetljiva i neopterećena vlastitim frekvencijama, te lakše prihvaćaju Božju frekvenciju; a za ženske osobe izgleda da su one osjetljiviji prijamnici, pa onda s njima Nebo lakše i uspostavi tu vezu prenošenja.
• Oni su mikrofoni.
• Oni su i selektori.
• Imaju ulogu pojačivača.
• Umiješana je njihova vlastita frekvencija, kao i frekvencija njihovog ambijenta u to primanje i odašiljanje poruka. Tu je na svoj način uključena „vitalizacija“ poruka: naime poruke prolaze kroz njihov život i postaju uočljive, čitkije. Sjetimo se kako je u Starom zavjetu mnogo puta Gospodin svoje poruke prenosio preko simboličkih radnji, pa i veoma bolnih (usp. Ezekijel, Hošea i dr.).
Odnos vidjelaca i hijerarhije
Ovo je posebno osjetljivo pitanje te je potrebno osvrnuti se na njega. Ovdje se u biti radi o odnosu između karizme i institucije u Crkvi. Drugi vatikanski sabor izričito se osvrnuo na odnos između karizmatičkih milosnih darova i hijerarhije i rekao da je potrebno biti otvoren svim milosnim darovima Duha Svetoga, onim običnim i onim izvanrednim, a da su pastiri Crkve pozvani da ne odbacuju tih darova, nego među njima prosude, autentič- ne prihvate, a neautentične odbace (usp. LG 12). Na više, dakle, razina postavlja se pitanje kriterija autentičnosti karizmi, odnosno onih koji imaju te karizme, konkretno – u našem slučaju – vidjelaca. Pa navedimo neke od glavnih kriterija za rasuđivanje te autentičnosti.
Kriteriji autentičnosti
Sjetimo se, ipak, da se pitanje autentičnosti vidjelaca-proroka postavljalo i u Starom i u Novom zavjetu. Bilo je naime i samozvanih proroka i apostola te će u Starom zavjetu Mojsije upozoriti na oprez, a u Novom će sam Isus govoriti o krivim prorocima. I Pavao i Ivan će upozoravati protiv krivih apostola. Potrebni su, dakle, kriteriji za raspoznavanje pravih proroka, apostola, vidjelaca. O tim kriterijima treba ozbiljno voditi računa. Spomenimo neke od tih kriterija koji su povezani s ulogom vidjelaca.
• Vidjelac treba naviještati Boga i Božje planove spasenja. Ako pak u svojim navještajima čini suprotno tome, te ne naviješta Božje nego svoje planove, onda nije autentičan vidjelac.
• Vidjelac naviješta Božju objavu da bi izgrađivao narod Božji, Tijelo Kristovo, Crkvu. Stoga, ako svojim navještajem sije razdor, potkopava Hram Božji, kida Tijelo Kristovo, zacijelo nije autentičan.
• Djelovanje Božje objave treba najprije biti vidljivo na samom vidiocu, kako to ističe sv. Pavao, braneći svoje apostolsko poslanje. Posebno bih ovdje naveo kriterije koje prilagođujem iz knjige dr. Heriberta Mühlena (Novi susret s Bogom, Jelsa 1994., str. 205-207, 314-319). Evo glavnijih:
• Jesu li vidioci na putu predanja Bogu - po vjeri, ufanju i ljubavi?
• Oslanjaju li se na vlastite sposobnosti i metode ili na snagu Božju?
• Kakva je njihova ljubav prema Crkvi: - Jesu li nošeni ljubavlju prema konkretnoj Crkvi – puku Božjem? - Kakav je njihov odnos prema pastirima Crkve? - Potiču li na izgradnju Tijela Kristova, Crkve?
• Jesu li otvoreni služenju ljudi?
• Traže li svoju slavu i probitak ili korist drugih ljudi?
• Jesu li spremni na suradnju?
• Je li njihova kritika, ako je izriču, na izgradnju ili na rušenje?
• Nasljeduju li Isusa u svagdašnjici?
nama, na nutarnjim ranama i ozljedama? (To upućuje na djelovanje Sotone koji potkopava čovjeka)
Osvrt na međugorske vidioce
Iznesene podatke iz Starog i Novog zavjeta i iz povijesti Crkve treba, dakako, primijeniti konkretno i na međugorske vidioce:
• treba razmotriti sve okolnosti njihova primanja poruka: viđenja (promatrana fiziološki, psihološki, duhovno, mistički)
• sadržaj poruka koje oni u ime Gospe prenose (biblijski, teološki, crkveno, pravno, asketsko-mistički)
• primljene poruke u njihovu životu (osobni i zajedni- čarski život, osobni život, obiteljski život, odnos prema Crkvi i crkvenim vlastima, konkretno prema biskupu, Papi, župniku)
• način naviještanja poruka (riječju, djelima, životom)
i razglas zapažaju, to su bolji jer bolje služe svojoj svrsi. Što se više nameću svojim kriještanjem i deformacijama glasa, tim su lošiji. Prauzor je – za stvorene posrednike – Djevica Marija. Ona posve tiho prenosi UTJELOVLJENU PORUKU – RIJEČ, nestaje u njezinoj sjeni, pojavljuje se tek ponovno na Kalvariji. Izgleda da se upravo tako i kroz povijest Marija pojavljuje mnogo puta u kriznim vremenima – opet uz Isusa i noseći Isusa, mnogo puta ranjenog, raspetog – u našim ljudskim bićima i srcima, da bi on oživio u nama, jer joj je sam Isus sve nas s Križa predao za djecu, a Nju nama za Majku!
