Sveta Marija Magdalena de Pazzi govorila je da bi se osjećala sretnijom služeći svojim bližnjima nego kada bi bila uzdignuta do motrenja neba: kada sam u motrenju, tada Bog meni pomaže, a ako služim svome bližnjemu tada ja pomažem Bogu (A. Liguori, Vježbanje u savršenosti). Gospodin je ukorio Katarinu Genovsku kada je rekla da nikoga ne može ljubiti osim njega. Tko ljubi Isusa ljubi i onoga koga On ljubi (A. Liguori). Godina Božanskog milosrđa poziva nas da u životu vršimo drugu zapovijed ljubavi – ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe. Upravo ova zapovijed ljubavi otklanja jednostrano i lakoumno shvaćanje milosrđa kao suosjećanja prema drugome, osjećaja dužnosti ili pukog davanja milostinje.
Kako čovjek može ljubiti drugoga kao samoga sebe!? Ljubav prema sebi pretpostavlja ljubav koja izvire iz Božjeg sinovstva. Kada čovjek prihvati sebe ljubljenim djetetom Božjim, na ispravan način sebe ljubi i spreman je ljubiti ostalu Božju djecu. Ono što je nedostajalo biblijskim grešnicama bila je upravo ljubav prema sebi, zbog čega nisu bile u stanju ljubiti ni drugoga. Nisu bile u mogućnosti prihvatiti sebe Božjim kćerima. U susretu s Isusom to se mijenja. Marija Magdalena, Samarijanka na zdencu i mnoge druge žene nakon razgovora s Njim mijenjaju odnos prema sebi a time i prema bližnjima. Potom uzvraćaju to milosrđe. Unatoč strahu i tjeskobi ostaju s Isusom i njegovom majkom na Kalvariji, a kasnije po djelima milosrđa bivaju revne službenice prve Crkve. Narav se samo snagom milosti može osloboditi ostataka svojih grijeha, povratiti u čistoću i osloboditi se za primanje božanskog života. Sam taj božanski život jest unutarnja pokretačka sila iz koje proizlaze djela ljubavi (E. Stein, Žena).
Mnoga djela ljubavi u životu prve kršćanske zajednice činile su žene. Žena iz Jope imenom Tabita, bogata dobrim djelima i milostinjama izrađivala je haljine i ogrtače te ih je poklanjala potrebitima (Dj 9,36-39). Majka Ivana Marka otvarala je svoju kuću za održavanje sastanaka u Jeruzalemu, a mnoge žene koje nisu u mogućnosti dati materijalno sudjeluju i u djelu evangelizacije. Sveti Alfons Maria Liguori kaže da ako ništa drugo ne možemo učiniti onda možemo moliti, u molitvi je sadržano savršeno milosrđe. Hebrejska riječ rehem označava milosrđe koje je poput majčina krila ljubavlju povezano sa svojim čedom. Osjećaj milosrđa svojstven je ženskom spolu. Ono svjedoči majčinsku nježnost, dobrotu i brigu. Na tužbu naroda da je ostavljen, zaboravljen od svojeg Boga, Jahve veli: „Može li žena zaboravit svoje dojenče, ne imati sućuti za čedo utrobe svoje?“ (Iz 49, 15). U ciklusu priručnika papinskog vijeća za promicanje nove evangelizacije izišao je naslov o svecima i sveticama koje je krasila krjepost milosrđa. Među njima spominju se sv. Faustina Kowalska, Terezija iz Lisieuxa, bl. Majka Tereza, sv. Elizabeta Ugarska, Katarina Drexel, Dorothy Day, Gianna Beretta Molla, Elizabeta Canori Mora, Laura Vicuna (The Saints in Mercy). Svaka od njih je na specifičan način bila prenositeljica milosrđa.
Za naše vrijeme koje je na osobit način nemilosrdno prema slabima i nemoćnima sjećamo se žrtve bl. Majke Tereze i Gianne Beretta Molla koje su svoj život dale za svoje najbliže. U vremenu kada je život obezvrijeđen i predan zakonu smrti, ove dvije velike žene postale su živi primjeri vjere i milosrđa, braneći vrijednost života. Najljepša i najsnažnija rečenica koja opisuje stvarnu ljubav i milosrđe prema bližnjemu potječe od Majke Tereze: Ne, ja ne bih dotakla gubavca ni za tisuću funti, ali za ljubav Božju ja ga radosno liječim. Bez pokreta Božje milosti, nije moguće ni milosrđe među ljudima, a milostinja dana iz ljubavi oslobađa od smrti, čisti od svakoga grijeha te pribavlja milosrđe i vječni život. Milosrđe je uvijek uzajamno: Tko je siromahu milostiv pozajmljuje Gospodinu i on će mu platiti dobročinstvo (Izr 19,17).
