1. »Vrijedi« li misa bez pričesti? Dobivam li milosti i bez pričesti? 2. Zašto postoje različita mišljenja među svećenicima vezano za karizmatske susrete u Katoličkoj Crkvi? Zar Crkva nema neki općeniti stav? Naime, živim u sredini gdje sam čula da je biskup zabranio susrete takve vrste. 3. Vrijedi li moja molitva ako sam rastresena? Idem često na klanjanja Presvetom oltarskom sakramentu, ali nekad mi se ne ide, ali odem »iz navike« (jer često idem) i onda sjedim rastresena i neuživljena. 4. Kakva je uloga svetaca u našim životima? Rijetko se molim svecima pa ne znam propuštam li nešto veliko? Moramo li se njima moliti? 5. Zašto ljudi vjeruju da se na nekim »milosnim« mjestima, recimo, ozdravlja pa idu na neka takva mjesta? Naprimjer, neko hodočašće. Ozdravlja li se stvarno prije na takvim mjestima ili je to stvar vjere na kojem god se mjestu molilo? 6. Je li se potrebno navikavati na molitvu, pa baš nekad i bila dosadna. Ali ne gubiti kontinuitet?
Čitateljica Mara
1. Misa bez pričesti »vrijedi«, no Crkva poziva da se vjernici, ako imaju potrebne uvjete, pričeste svaki put kada sudjeluju u misi. »Veoma se preporučuje ono savršenije sudjelovanje u misi, pa kojem vjernici nakon svećenikove pričesti blaguju Tijelo Gospodnje od iste žrtve'«, jasno nam poručuje Katekizam Katoličke Crkve (br. 1388), te nas sve zapravo potiče da budemo uvijek pripravni za pričest, kako bismo na misi sudjelovali savršenije. No, Crkva nas obvezuje da svake nedjelje i u svetkovine sudjelujemo na misi, a da se najmanje jedanput godišnje i pričestimo, i to po mogućnosti u uskrsnom, vazmenom vremenu, a da se prije toga pripreme sakramentom pomirenja, tj. ispovijedi. »Crkva, ipak, živo preporučuje vjernicima da svetu euharistiju primaju u nedjelje i svetkovine, ili još češće, pa i svakog dana« (KKC, br. 1389), jer pričest povećava naše sjedinjenje s Kristom, odvaja nas od grijeha, a darivajući nam se »Krist oživljuje našu ljubav i osposobljuje nas da prekinemo privrženost stvorenjima i da se ukorijenimo u njemu« (KKC, br. 1394).
2. Što se tiče karizmatskih susreta, ne treba nas čuditi različitost u mišljenjima, pa i među svećenicima, a, kako kažete, i među biskupima. U svojoj biskupiji biskup je poglavar koji se mora na najbolji način skrbiti o duhovnome životu povjerenog mu stada, te u tom kontekstu predlaže i načine pastoralnoga djelovanja koje smatra najprikladnijima i najprimjerenijima za svoju biskupijsku zajednicu. Stav je Crkve – a vjerujemo i svećenika i biskupa – o karizmatskim pokretima u njezinom okrilju pozitivan i karizmatski pokreti svojim djelovanjem obogaćuju crkvenu zajednicu, a takvo bi obogaćenje – za cijelu zajednicu – trebali biti i karizmatski susreti, premda neki biskupi očito je procjenjuju da to nije tako, pa ih u tom kontekstu ne mogu ni prihvatiti.
3. i 6. Već sama činjenica da se pitate o »kvaliteti« svoje molitve, poticaj je za promjenu. Svjesni smo činjenice da nismo svaki put sabrani u molitvi kako bismo željeli biti, ali se možemo moliti i na tu nakanu – da budemo sabraniji. Otići na klanjanje »iz navike«, premda može zvučati površno, zapravo može govoriti i o činjenici da svoju vjeru živimo i želimo živjeti svakodnevno, redovito, da osjećamo kako nam više koristi možda i »nesabrana« molitva, nego li da ostanemo kod kuće. Očito je da u sebi osjećate poticaj Duha, pa i onda kada priznajte svoju nesabranost i nesavršenost, pa pokušavajte moliti kako bi Vam molitva – koja Vam je ponekad dosadna – postala »životnim ritmom«.
4. Sveci su naši zagovornici na nebu, zbog toga što su tješnje sjedinjeni s Kristom, pa ujedno utvrđuju cijelu Crkvu u svetosti. Oni kod Boga stalno posreduju za nas, prikazujući zasluge što su ih stekli na zemlji po »Isusu Kristu, jedinome posredniku između Boga i ljudi. Stoga njihova bratska briga mnogo pomaže našoj slabosti« (KKC, br. 956), pa nas Crkva poziva da im se obraćamo u molitvi kako bismo po njihovu zagovoru stekli milosti. Time nam želi pokazati da u njima Bog ljudima očituje svoju prisutnost i svoje lice. Ipak, uspomenu svetaca ne štujemo samo radi primjera, nego još više zato da se sjedinjenje Crkve u Duhu pojača vršenjem bratske ljubavi, pa nas ona potiče »da ih ponizno zazivamo i da se utječemo njihovim molitvama i njihovoj jakoj pomoći, da od Boga isprosimo dobročinstva po njegovu Sinu Isusu Kristu, Gospodinu našemu, koji je jedini naš Otkupitelj i Spasitelj«, kako piše u koncilskome dokumentu »Lumen gentium« (Svjetlo naroda, br. 50).
5. »Crkva priznaje dvije vrste ozdravljenja: ozdravljenje božanskom milošću i ono koje se služi naravnim silama. Što se tiče prvog slučaja, možemo navesti Kristovo djelovanje, jer je on izvršio brojna tjelesna ozdravljenja te je svoje učenike uputio i zadužio da nastave to djelo. Vjerna tome poslanju, Crkva još od apostolskih vremena zagovara bolesne zazivanjem imena Gospodina Isusa, tražeći ozdravljenje silom Duha Svetoga, bilo u obliku sakramentalnog polaganja ruku i pomazanja uljem, ili pak molitava ozdravljenja, koje nerijetko uključuju zazivanje svetaca za pomoć.« Tako piše dr. Anđelko Domazet predstavljajući knjigu dr. Ante Mateljana »Mala knjiga o vjeri i zdravlju«. Neka su svetišta doista milosna mjesta u kojima se događaju čudesna ozdravljenja, koja su zapisana i kao svjedočanstva. No, Crkva nikada nije smatrala kako molitva za ozdravljenje, koje dolazi kao dar od Boga, »isključuje pribjegavanje naravnim sredstvima ozdravljenja medicinskom praksom. Uz sakrament ozdravljenja i razne molitve za ozdravljenje, Crkva također ima dugu povijest skrbi o bolesnicima korištenjem naravnih sredstava. Najočitiji je znak toga velik broj katoličkih bolnica u povijesti, kao i činjenica da je upravo redovništvo u Crkvi vodilo brigu o potrebnima i bolesnima.«
