Dok se trgovi hrvatskih gradova ponovno pune moliteljima, krunica se vraća tamo gdje oduvijek pripada – u srce naroda.
Isti onaj narod koji je s krunicom oko vrata branio svaki pedalj ove zemlje, danas je ponovno kleknuo. Ne s puškom, nego s vjerom.
I opet – to nekome smeta.
Jer krunica, premda od perli i konca, ima snagu granata.
Snagu koja je jednom već obranila Domovinu.
I danas straši one koji u vjeri vide prijetnju, a u molitvi – opasnost.

Molitva koja je čuvala Hrvatsku

U danima Domovinskog rata, kad su gradovi gorjeli i kad su se nebo i zemlja miješali u dimu, hrvatski su branitelji na prsa stavljali krunicu. Nisu to činili iz navike, nego iz svijesti – da borba bez Boga nije pobjeda, nego pustoš.
Danas, tri desetljeća kasnije, nove generacije molitelja čine isto: uzimaju krunicu u ruke i mole za narod, za Crkvu, za djecu, za mir. Mole za duhovni oporavak naroda koji se, okružen bukom i podjelama, ponovno mora vratiti korijenima – vjeri i zahvalnosti.

Krunica kao smetnja svijetu bez svetoga

Zato i smeta.
Smeta onima koji bi najradije izbrisali svaku riječ o vjeri, naciji i Bogu.
Smeta ljevici koja u svemu hrvatskom vidi prijetnju, a u svakoj molitvi – nazadnost.
Smeta onima koji ne razumiju da narod koji kleči pred Bogom ne kleči pred nikim drugim.
Krunica je, u svojoj jednostavnosti, postala najočitiji znak otpora kulturi praznine.
Tamo gdje drugi šire ravnodušnost, molitelj širi mir.
Tamo gdje drugi brišu križ sa zida, molitelj ga u tišini srca nosi.

Narod koji zna tko ga je čuvao

Hrvatski narod nije zaboravio tko ga je čuvao kad je bilo najteže.
Nije zaboravio kako su molitve majki i baka, u tamnim kućama i skloništima, bile jednako važne kao i topovi i obrambene linije.
Nije zaboravio da bez Gospinog zagovora i vjere u Presveto Srce Isusovo – ne bi bilo ni slobode, ni budućnosti.
Zato današnji molitelji nisu “fanatici”, “zaostali” ni “zatucani”, kako ih neki nazivaju.
Oni su nasljednici onih koji su vjerovali kada je bilo najteže vjerovati.
Oni su nova linija obrane – ne više za teritorij, nego za dušu naroda.

Molitva kao otpor, vjera kao svjedočanstvo

Kad molitelji danas podignu krunicu, oni ne šalju poruku mržnje.
Šalju poruku postojanosti.
Poruku da još ima onih koji se ne srame Boga, Domovine i vjere svojih predaka.
Poruku da Hrvatska još diše, da nije pusta zemlja zaborava, nego narod koji zna kleknuti – i ustati.

Krunica ne prestaje – ona se vraća

Oni koji su mislili da će krunicu zatrpati pod ideološkim naslagama, prevarili su se.
Krunica se vratila – ne kao modni dodatak, nego kao svjedočanstvo naroda koji zna tko je i kome pripada.
Jer narod koji moli, narod koji zahvaljuje, narod koji ne zaboravlja,
ne može nestati.
Krunica je naš znak otpora, naš tišinom izrečeni ponos.
U ratu nas je štitila od metaka – danas nas čuva od laži.
I zato, kad kleknemo na Trgu, mi ne činimo gestu slabosti.
Mi samo činimo ono što je Hrvatsku oduvijek spašavalo –
spajamo ruke, gledamo u nebo i šaptom molimo:
Zdravo Marijo, milosti puna…

Ines Župan/Medjugorje.info.com

Na susretu 'Dođi doma' održanom 8. listopada 2025. u Dvorani sv. Ante na Humcu fra Josip je govorio o new ageu, okultnom, magijskim praksama, travarima, homeopatiji, i još puno toga što nas može prevariti i uvući u krive duhovnosti.

Svakako poslušajte ovo zanimljivo predavanje!

Među njima je sudjelovalo i osam hrvatskih galija (Cres, Krk, Rab, Šibenik, Trogir, Hvar). Pored njih bile su i jedna galija iz Kopra i jedna iz Kotora. Zadarska galija je u danima prije bitke razbijala gusarsko brodovlje oko Lepanta kako bi brodovlje Svete lige bilo neoštećeno prije bitke. Ona nije sudjelovala u Lepantskoj bitci jer je pala u ruke Osmanlijama kod Krfa. Znajući da se ne mogu oduprijeti daleko brojnijem neprijatelju, mornari i njihovi zapovjednici ostali su uporni do smrti.

Za vrijeme bitke kršćanske su snage osvojile turski zapovjedni brod te je turskom admiralu odsječena glava i izložena na jarbolu španjolskog zapovjednog broda. Time je znatno smanjen moral turskih snaga, što je ubrzalo i okončanje bitke.

No promijenio se i smjer vjetra pa su se mnoge turske galije nasukale, što se pripisuje Gospinom zagovoru nakon molitva krunice u svim crkvama za vrijeme bitke.

Papa Pio V. dobio je Gospino nadahnuće koja mu se ukazala s krunicom i da su kršćani pobijedili u navedenoj bici.

Radi toga ovu pobjedu katolici pripisuju Blaženoj Djevici Mariji, a Papa Pio V. koji je bio dominikanac odredio je da se kao spomen na tu bitku svake godine prve nedjelje u listopadu slavi Gospa od Ružarija (Krunice).

• Šimunovo proroštvo u Hramu (Lk 2,25-35)

• Bijeg u Egipat (Mt 2,13-15)

• Gubitak dvanaestogodišnjeg Isusa u Hramu (Lk 2,41-51)

• Susret s Isusom na križnom putu (Lk 23,27-31)

• Isusova smrt na križu (Iv 19,25-30)

• Isusovo mrtvo tijelo položeno u Marijino naručje (Mt 27,57-59)

• Isusov ukop u grob (Lk 23,55-56)

Vjernicima se predlaže da tijekom čitava mjeseca rujna ili barem tijekom 7 dana mole pobožnost 7 Marijinih žalosti. Ta pobožnost počela se širiti još u 12. stoljeću unutar monaških samostana cistercita i servita, a izražava Marijino sudjelovanje u patnjama Isusa Krista po kojima je otkupio svijet od smrti i grijeha. Zanimljivo, Marijine žalosti zapravo su trenutci kada je Isus, njezin sin, patio. Marijina majčinska uloga nije se iscrpila u tome što je rodila Božje dijete, ona je duboko proživljavala svaki Isusov korak. Ona je s njime su-patnica, su-putnica i na neki način i su-otkupiteljica. Njezine nas žalosti približavaju Isusovim patnjama; gledajući njezinim očima, otkrivamo svu dubinu ljudske tuge.

Moleći tu pobožnost, ujedinjujemo se u Marijinoj boli u nadi da ćemo s njom dijeliti i radost uskrsne proslave i utjehe nakon svih životnih nevolja. Djevica Marija nije ostala u žalosti i pokazuje nam da svaka bol i žalost proživljena s Bogom ima smisla, a ako se podijeli, makar i kroz molitvu, lakše se podnosi.

Marija je prošla kroz duboku bol, zato ona najbolje razumije ljudske rane i patnje. Neka ovaj mjesec bude vrijeme nutarnjeg iscjeljenja po zagovoru Gospe Žalosne.

KAKO FUNKCIONIRA PASTORAL U MEĐUGORJU

Prije nego što je prešao na svoju katehezu, fra Jure je mladima pojasnio kako uopće funcionira pastoral u Međugorju: „Ovdje u Međugorju za očuvanje međugorske duhovnosti većinom smo zaduženi mi fratri franjevci i ovdje nas u samostanu ima ukupno 14. Svi zajedno u franjevačkom duhu nastojimo očuvati međugorsku duhovnost. Često me hodočasnici i svećenici pitaju 'Kako je biti svećenik u Međugorju?' I dosta sam dugo razmišljao o tome pitanju. Moj odgovor je da je biti svećenik u Međugorju MILOST. Jer se susrećemo s toliko hodočasnika koji ovdje žele pronaći mir, radost, žele ovdje naučiti moliti... Ali s druge strane biti svećenik u Međugorju je i jedna velika odgovornost, jer kada ljudi dolaze, oni nam daju ono nešto najdragocjenije, daju nam svoju dušu. I zato biti svećenik bez molitve, bez Gospe u Međugorju je nemoguće. Naravno, tu mi fratri nismo sami, ima i 15 ili 16 drugih redovničkih i laičkih zajednica raznih nacionalnosti koje se također brinu za hodočasnike.

Kao što ste primijetili međugorska duhovnost je jednostavna, a u svojoj jednostavnosti je i radosna duhovnost, ali i slavljenička duhovnost, a rođena je i izrasla je iz Gospinih poruka koju je preko vidioca uputila nama, odnosno cijelom svijetu.

Tako da će ova kateheza biti o Gospinim porukama, kako ih živjeti, odnosno kako ih primijeniti u svoj svakodnevni vjernički život. U izradi ove kateheze fra Jure se poslužio posljednjim dokumentom Dikasterija za nauk vjere koji je prošle godine u 9. mj. donio notu „NIHIL OBSTAT“, što znači da nema ništa protiv međugorske duhovnosti. „Ako ste je čitali“ – kazao je fra Jure – „onda ste vidjeli kako je kardinal Fernandez napravio jedno ogromno djelo sustavno razrađujući sve Gospine poruke.“ Fra Jure ih nije mogao sve analizirati, ali je tematski izabrao one koje bi mogle biti korisne mladima, ali i starima. To su poruke koje se protežu kroz sve, a to su poruke o MIRU, MOLITVI, RADOSTI I EUHARISTIJI.

Prije prelaska na same poruke fra Jure je želio razjasniti što je Gospina poruka i kako je Gospa daje da bi je bolje mogli razumjeti i živjeti.

”Mi Gospu štujemo kao našu posrednicu, našu zagovornicu, ali jedna od najljepših Gospinih titula je da je ona Majka, i zato su njezine poruke jednostavne, a majka kada govori svojoj djeci ne koristi neki uzvišeni govor, neki filozofski govor da je nitko ne razumije nego koristi jednostavan govor, ali govor koji je pun ljubavi. I zato su te poruke jednostavne, ali budući da su pune majčinske ljubavi one su i duboke”, kazao je fra Jure naglašavajući kako nam majka često ponavlja, ali ne da bi bila dosadna nego zato što se mi ne popravljamo.

”Svaka Gospina poruka počinje s dvije jako znakovite riječi koje otkrivaju cijeli smisao poruke. To su riječi ‘draga djeco’. Gospa se prema nam odnosi kao majka prema svojoj djeci i zato da bi razumjeli Gospinu poruke treba biti kao dijete – ne u doslovnom smislu, nego imati čistu dušu kao dijete. Isus u evanđeljima često koristi dijete kao uzor kako bi poučio svoje učenike. Zato mi, mladi i odrasli od djece možemo naučiti minimalno tri stvari kako bi poboljšali svoj kršćanski život.

Prvo: Dijete ne može živjeti samo. Ono ovisi o svojim roditeljima, a mi odrasli često mislimo da nam nitko ne treba pa mislimo da nam ne treba ni Bog. Kad nam Gospa kaže ‘draga djeco’, želi nam reći: Kao što dijete ovisi o svojoj majci, o odraslima, tako i vi morate ovisiti o meni, bez mene, bez moga sina ne možete živjeti.

Drugo: Kad gledamo djecu, vidimo njihovu iskrenost. Djeca ne znaju lagati, ne znaju se pretvarati. Ako nešto lažu mi to brzo vidimo. Naprotiv, mi odrasli smo profesionalci da glumimo, stavimo masku i nitko ne zna šta se događa u nama. Nije problem što ne želimo otkriti svoju svetinju, svoj privatni život, ali često je problem kada tu masku stavljamo u molitvu, kada glumimo pred Gospom, pred Bogom. I kao što je dijete iskreno, tako i mi trebamo biti iskreni prema njoj, prema Isusu Kristu. Bez glume, jer Isus zna što se nalazi u našem srcu.

Treće: Možda i najvažnija stvar koju možemo naučiti od djece je opraštanje. Djeca vam brzo opraštaju. Oni nisu kao mi odrasli da kada me netko povrijedi da to pamtim i čekam trenutak kada ću se osvetiti. Isus u evanđelju kaže: Praštajte! Kad ga Petar pita: Koliko puta? Isus kaže: Sedamdeset puta sedam. Želi reći praštaj stalno. Logika kršćanskog života je da opraštamo jedni drugima jer nam je Isus oprostio s križa, ali nekad prođe cijeli život da mi nismo sposobni reći riječ oprosti”.
Nakon ovoga uvoda koji od nas traže riječi Draga djeco, kada bi trebali OVISITI O GOSPI, TREBALI BITI ISKRENI U SVOJIM MOLITVAMA I ODNOSIMA U MOLITVI, PREMA BOGU I DRUGIMA i kada bi trebali OPRAŠTATI jedni drugima, onda Gospina poruka koja slijedi je itekako duboka i učinkovita i itekako nam nešto govori.“ – kazao je fra Jure.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

Također je unio svojevrsnu mirnoću u cijeli doživljaj programa, koja dolazi iz njegova stava i bića koje zrači postojanošću, mirom i ozbiljnošću. Ipak, kad si dozvoli našaliti se na račun samoga sebe ili svojih fratara, iz njega izbija britak smisao za humor i topli smiješak.

U najavama prije točaka pažljivo i smisleno je odabirao teme na različitim Mladifestima, a ove godine je baš pogodio sa citiranjem odlomaka tekstova koje je napisao pokojni fra Slavko Barbarić, pokretač ove duhovne obnove za mlade.

Ove godine kada se obilježava 25 godina od njegove smrti (2000. – 2025.) potrebno se podjećati svega onoga što je ovaj čovjek, nadahnut Božanskom i Gospinom ljubavlju neumorno pokretao. Svojim suradnicima je govorio: „Prošlost pripada milosrđu Božjem, budućnost pripada Božjoj ljubavi, a ja mogu živjeti samo sada, i u tom sada truditi se maksimalno iskoristiti i utjeloviti milosti koje mi Bog daje!“

U propovjedi koju je fra Zvonimir imao na 36. Mladifestu u srijedu, 6. kolovoza, na blagdan Preobraženja Gospodnjega, uz druge poticajne misli, posebno se ističu poruke vezane uz opasnosti virtualizacije života i sakramenata. Ovaj dio njegove propovijedi donosimo u cijelosti:

„Isus je Učitelj i on u svakoj gesti i u svakoj riječi poučava. On nam govori kako je sve ono što doživljavamo u ovome svijetu jako važno za naš duhovni rast. Ali trebamo to doživjeti. A doživjeti možemo samo kroz tijelo, a u tijelu se onda pokreće i naš duh, naši osjećaji…

To isto možemo primijeniti na euharistiju. Euharistija se ne može gledati preko televizije. Ona se može samo živjeti aktivno sudjelujući u njoj. Osjećajući na svome tijelu ljepotu zajedništva, blizine, dodira – i onog ljudskog u pružanju mira i onog božanskog u blagovanju Tijela Kristova. I upravo nas po tome Gospodin preobražava. Od gledanja i promatranja dolazi dodir s našim tijelom i prebivanje u našem tijelu. Postajemo živi tabernakul – svetohranište nakon pričesti, što onda pokreće i naš duh.

Nismo ovdje samo kako bismo promatrali. Ovdje smo kako bismo sudjelovali, odnosno kako bismo imali udjela u ovom otajstvu. Zato nas Crkva i poziva da, pored kruha i vina, prinesemo i sebe na oltar, da i mi snagom Duha Svetoga budemo preobraženi u nova stvorenja, u one koji će svim srcem pristajati uz Gospodina i svojim svetim životom svjedočiti slavu Božju!

Zato nemojmo biti zbunjeni, braćo i sestre, kod ovog otajstva, nego otvorimo svoja srca Bogu. I nemojmo samo promatrati i dolaziti i odlaziti bez najvećeg udjela – pričesti Kristovim tijelom. Ali trebamo živjeti tako, živjeti sveto da se na svakoj euharistiji možemo pričestiti!

Krist je na Kalvariji pobijedio grijeh i onda očitovao onu slavu koju su učenici bili vidjeli na gori Tabor. Dakle, moguće je i potrebno je da i moj život svjedoči kako je Bog uništio grijeh i kako me je poveo putem preobraženja.“ – kazao je fra Zvonimir Pavičić.

„Ona koja nas danas i više od 44 godine okuplja u Međugorju, okuplja nas kao Majka.

”Majka je odgojiteljica. Ona ne rađa samo tjelesno, nego mora nastaviti duhovno rađanje i pratiti duhovni rast djeteta. Ona stoga ponavlja svoje misli, naglašava ih. To ponavljanje može shvatiti samo ljubav. Zanimljivo je naglasiti da onaj koji ljubi neumorno ponavlja i dokazuje svoju ljubav i privrženost ljubljenoj osobi. Isto tako, ljubljena osoba sa svoje strane želi da se neprestano ponavljaju dokazi ljubavi. Nikada se nitko nije pobunio protiv izraza ljubavi riječima: „To sam već čuo, to si mi već rekla, to si mi već učinila…“ Češće se dogodi obrnuto. Bunimo se, naime, ako ti iskazi ljubavi nedostaju” - kaže fra Slavko.

I zato je danas tako važna uloga 'majke'. Dragi mladi vi vidite, imate oči i pamet i možete dovoljno shvatiti koji je danas najveći udar na svijetu – to je UDAR NA ŽENU! Žena je danas najugroženija i ženu se danas želi dokraja obezvrijediti. A upravo važnost majke je neizmjerna u obitelji. To sam ja osjetio i doživio u svojoj obitelji. Uloga majke je ona koja skuplja, okuplja, potiče, hrabri, daje sve ono što je potrebno, ali zna biti i žestoka kada treba.

Zato nas Majka ovdje zove da pokušamo uvesti tu vrijednost molitve u našu obitelj jer je to ona snaga koja krijepi i naš život i našu vjeru. Kažu vidioci kad su pitali Gospu zašto je odabrala Međugorje, Ona je odgovorila „Ovaj narod ima vjere!“ Možda vi danas koji dolazite ovdje teško možete razumjeti ono vrijeme 1981. godine, mali je broj hodočasnika koji dolaze sada a te su godine bili ovdje, osim domaćih ljudi – oni znaju što je bilo i kako je to izgledalo – kako se mogla osjetiti TA SNAGA VJERE koja dolazi iz molitve. Zato nas Gospa tako često ovdje poziva ”Molite, molite, molite…” jer kroz molitvu ćete otkriti snagu, radost, milost i mir… To vam želim dragi mladi, da prođete kroz ova Vrata nebeska i odete svojim kućama srca ispunjenih mirom! – toplo je zaželio svima na kraju svoje kateheze fra Miro.

Postoji priča o nekom starom Židovu koji je godinama svaki dan dolazio tri puta moliti na Zid plača. Obaveza svakog pobožnog Židova je moliti tri puta na dan, a ovaj je dolazio baš na Zid plača izvršiti tu obavezu. Za njega je čuo neki novinar i odlučio je napraviti intervju s njim.
Kroz razgovor upitao ga je kako bi sažeo svoje iskustvo molitve u jednoj rečenici ili u par rečenica nakon svih tih dolazaka iz dana u dan, iz godine u godinu ispred istog Zida. Mnogi Židovi mole tako što se okrenu licem prema Zidu koji predstavlja ostatak nekadašnjeg Hrama, slavnog Jeruzalemskog hrama…
Starac je odgovorio: „Nakon svih ovih godina i svih izrečenih molitava imam osjećaj kao da pričam sa zidom.“
Ponekad, priznajem, sve ove molitve koje upućujem za mir mi djeluju kao molitve tog starca. Kao da razgovaram sa zidom. Što više molim, to više zla, to više nasilja, to više ratova, to više mrtvih, ranjenih, obespravljenih…
Vrti mi se po glavi onaj redak iz Psalma 14 i Psalma 53 koji kaže: „Bog gleda s nebesa na sinove ljudske da vidi ima li tko razuman Boga da traži. No svi skrenuše zajedno, svi se pokvariše: nitko da čini dobro – nikoga nema.“ Čak i u Bibliji se ove riječi ponavljaju dva puta. Kao da je i tada bilo nekakvo slično vrijeme kao danas pa je bilo potrebno ponavljanje gradiva.
Molim i dalje. U nadi da će molitva biti jača od zida i od zidova koje ljudi grade.
Jutros me probudio tutanj raketa u daljini. I prije nego što su se oglasile sirene, čulo se kako tutnji. Tek nakon toga sirene. Pa opet tutanj. Nakon toga apsolutni mir. Doduše, onaj radnik na kući koja se gradi već godinama, već je i prije osam ujutro upalio bušilicu… Njemu izgleda ne smetaju uzbune i rakete. Pijem kavu u miru i čitam nedjeljna misna čitanja. Sabirem misli što reći ljudima koji dođu na misu danas. Hoće li itko, zapravo, doći…
Na nedjeljnoj misi danas bilo nas je pet svećenika, jedna časna sestra i troje vjernika laika. Nakon jutrošnjeg američkog napada na Iran, danas su opet na snazi ograničenja kretanja i okupljanja…
U propovijedi sam podsjećao Gospodina na ono što je znao napraviti kroz povijest kad je spašavao svoj narod, kad je činio čuda među nama, kad je hodao među nama… Pa sam Ga molio da ne oklijeva to opet napraviti danas i ovdje. Jer svijet, izgleda, ne ide baš u dobrom pravcu… Ostani s nama, Gospodine…
Popodne šetam pred samostanom i pokušavam moliti. Ne ide mi to od ruke. Odjednom poznata buka. Dolazi štićena kolona. Živim u blizini jedne od rezidencija premijera Izraela. Blokiraju cestu dok on prolazi. Mnogo je policajaca na cesti. Sirene u autima njegove pratnje su nekoliko puta glasnije od onih koje sviraju sirene za uzbunu. Pokušavam moliti. Ne ide…
Ipak, idem do Svetoga Groba na procesiju. Sretnem jednoga Židova koji me zaustavlja. Pričamo na engleskom i pita me jesam li franjevac. Prepoznao je habit jer se, kaže, taman vratio iz Asiza. Oduševljen je ne toliko ljepotom arhitekture, prirode i kulinarske ponude, nego se vratio oduševljen svetim Franjom. Kaže: „Taj je bio nešto posebno…“ Rastajemo se s blagoslovom. On mi kaže: Bog te blagoslovio! I ja uzvraćam istom mjerom, suprotnim smjerom. Vjerojatno imamo različite predodžbe o tome tko i kakav je taj Bog koji blagoslivlja, ali nismo željeli loše jedan drugome. I to je već ogroman korak!
Jučer, skoro na istom mjestu sreo sam jednog drugog Židova. Nije bilo razgovora. Kad mi se približio, nasmijao se glasno, a kad je prošao – glasno je pljunuo. Jedan ružan potez koji se nerijetko dogodi u susretu s radikalnim Židovima koji su uvjereni da je to što čine – dobro. Vjerojatno njegova i moja slika Boga nisu ni približno slične…
U Svetom Grobu je danas tiho. Vrata su zatvorena i ulazimo samo mi koji smo došli za procesiju. Palimo svijeće i nosimo ih u rukama tijekom procesije. Crkva je mračna. Kao labirint. Kao labirint kroz koji se probijamo preko Kalvarije do Praznog Groba podsjećajući se da je Život jači od Smrti i da je Svjetlo jače od Tame.
Večeras molim opet i palim svijeću u sobi. Teško nalazim riječi molitve u ovom kaosu u kojem se nalazi svijet pa prepuštam svijeći da ona kaže svoju molitvu večeras. Baš onako kako donosi svjetlo u moju mračnu sobu, tako neka Svjetlo pronađe put u ovaj svijet koji je zapeo u mračnoj slijepoj ulici…
Gospode, pomiluj...

Život postane hladniji, tiši, teži. Jer bez njih… nema tog štita koji nas je čuvao čak i kad toga nismo bili svjesni. Njihova prisutnost — to neizgovoreno utočište — nestaje. A mi ostajemo. Ogoljeni. Ranjivi. Sami. Kada roditelji zauvijek odu, postajemo siročad. Bez obzira imamo li 7 ili 70 godina. Jer gubitak roditelja nije samo smrt voljene osobe. To je gubitak dijela sebe. Dijela koji nas je stvorio, volio, vodio, vjerovao u nas kad sami nismo znali kako dalje

Kako ulazimo u lipanj, odvojimo vrijeme za razmatranje ogromne ljubavi koju Krist ima prema svima nama i razmislimo o djelima kojima možemo ugoditi Njegovom srcu. Posebnu pažnju posvetimo trnju koje ga okružuje i našoj ulozi u boli koju mi i zla svijeta uzrokujemo Njemu, jer zla koja razdiru Kristovo srce trebala bi razdirati i naša vlastita.

Jedno od najvećih zamislivih zala je pobačaj. Kristovo dragocjeno srce—srce koje nas voli više nego što možemo shvatiti—čezne da se brinemo o najranjivijima i da ih tretiramo onako kako bi On to činio. Kada oduzmemo život jednom od Njegove voljene djece, Isusovo srce ispunjava se tugom, baš kao i na dan kada je bio razapet.

Sveti Claude de La Colombière jednom je zapisao o Kristovoj patnji na Veliki petak:

„Njegovo je srce ispunjeno gorkom tugom; svaka nasilna strast obrušava se na njega, a cijela priroda je u previranju, no usred tog kaosa, svih tih iskušenja, njegovo srce ostaje čvrsto usmjereno prema Bogu.“

Budući da dobro poznajemo riječi koje je Isus izgovorio i zakone Crkve, znamo da Njegovo srce boli kada Njegova djeca odluče zanemariti Njegova učenja. Stoga, Njegova patnja nije ograničena samo na Veliki petak.

Zamislite gorku tugu koju mora osjećati dok gleda kako dokotori trgaju udove s tijela djeteta ili kada uplašena ili zavedena majka popije tabletu koja će ubiti dijete u njezinoj utrobi.

Možemo zamisliti kako to trnje probada Njegovo srce svaki put kada prestane kucati srce nevinog djeteta.

Jedini način da zaštitimo Njegovo Presveto Srce i iskažemo Mu ljubav koju zaslužuje jest da zaštitimo ljude koje je pomogao stvoriti, ljude prema kojima osjeća neizmjernu ljubav. Ne možemo pokazati pravu ljubav prema Isusu ako uništavamo Njegova stvorenja ili zagovaramo njihovo uništavanje.

Stoga, tijekom mjeseca kada častimo Kristovo Presveto Srce, izazivam vas da poduzmete korake. Razmislite o tome što možete učiniti da zaštitite Kristovo srce tako što ćete zaštititi Njegovu ranjivu djecu. Što možete učiniti kako biste spriječili da trnje nanosi bol Njegovom srcu?

Hoćete li moliti ispred klinike koja obavlja pobačaje? Hoćete li donirati ili volontirati u centru za pomoć trudnicama? Hoćete li hrabro govoriti o zlu pobačaja? Hoćete li emocionalno ili financijski podržati samohranu majku u svojoj župi? Hoćete li moliti za prestanak užasa pobačaja?

Sveti John Henry Newman jednom je napisao:

„O, učini da moje srce kuca zajedno s Tvojim srcem. Očisti ga od svega što je zemaljsko, svega što je ponosno i tjelesno, svega što je tvrdo i okrutno, od svake izopačenosti, svakog nereda, svake mrtvosti. Ispuni ga sobom tako da ni događaji dana ni okolnosti vremena nemaju moć da ga uznemire; nego da u Tvojoj ljubavi i Tvojem strahu ono pronađe mir.“

Kada žrtvujemo djecu na oltaru pogodnosti i zaustavljamo njihova srca, ranjavamo Presveto Srce Kristovo i guramo to trnje dublje. Dokle god ne ispunimo svoja srca Kristovom ljubavlju i ne dopustimo toj ljubavi da prožme naše riječi i djela, lutat ćemo u materijalnom svijetu bez ljubavi, nade i radosti. I dokle god ne očistimo svoja srca od svega što je okrutno i izopačeno, mir će biti samo iluzija.

catholicworldreport.com

„Gledat će onoga koga su proboli.“ (Iv 19,37)
Isus ne skriva svoje rane – one su dokaz da nas voli i kada mi prestanemo ljubiti Njega.

- Srce Isusovo nas ne samo voli – ono žudi za uzvratom, za našom blizinom i vjernošću. U svijetu koji potiče individualizam i hladnu distancu, Isus poziva na odnos, na osobnu povezanost s Njime – srce uz srce.

„Evo Srca koje je toliko ljubilo ljude, a zauzvrat prima hladnoću, ravnodušnost i nezahvalnost.“

- Današnji čovjek je često ranjen, preopterećen, izgubljen i u potrazi za smislom. Srce Isusovo je utočište, izvor mira i ozdravljenja. To je srce koje razumije patnju jer ju je i samo prošlo.

„Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti… i naći ćete spokoj dušama svojim.“ (Mt 11,28-29)

- Srce Isusovo nije samo simbol pobožnosti, nego model srca koje i mi trebamo imati: srce koje ljubi, oprašta, trpi, moli, služi i daruje se. U društvu koje gubi osjećaj za drugoga, Srce Isusovo poziva: "Neka tvoje srce bude poput moga!"

Ona nalazi svoje mjesto u molitvenicima, novčanicima, na fotografijama s našim prijateljima, u školama, samostanima, na radnim mjestima, na stanicama, u taksijima, bolnicama, skloništima, vojnima bazama, državnim zgradama, svugdje gdje živi suvremeni čovjek. Ona je danas najpoznatija slika Krista raspetoga i uskrsloga, slika koja je prepoznatljiv znak poruke o Božjemu milosrđu koju je Isus dao sv. Faustini – znak nade za ljude i svijet koji je podložan raznim previranjima, piše bozjemilosrdje.net.

Naslikaj sliku…

Ovo je neobična slika; ne samo zbog svoje popularnosti, već prije svega jer je njezin autor sam Isus koji je, objavljujući se s. Fustini u redovničkoj ćeliji samostana Družbe sestara Naše Gospe od Milosrđa u Płocku 22. veljače 1931. godine, tražio od nje da Ga nacrta onakvoga kakvoga Ga vidi, onakvoga kakav joj se objavio.

On sam je odredio oris ove slike: boju haljine, boju zraka, geste ruku, dinamiku pokreta, izraz lica, pogled… Ispod nogu tražio je natpis: Isuse, uzdam se u Tebe! I objasnio je značenje svih detalja i dao joj razna obećanja.

S tom zadaćom koju joj je Isus povjerio, s. Faustina hrvala se kroz tri godine. Tek u Vilniusu, zahvaljujući zalaganju njezinog ispovjednika vlč. Mihaela Sopoćka, nastala je prva slika prema uputama koje je Isus dao Svojoj „tajnici“. Premda Isus na toj slici nije bio tako lijep kakvoga Ga je s. Faustina vidjela, ipak je ta slika bila izložena na javno štovanje. To je od nje tražio sam Isus, a ona je požurivala svoga ispovjednika. Ukazala se jedinstva prilika za vrijeme proslave Jubileja Otkupljena godine 1935. u Ostroj Brami, a na koju je bio pozvan sam vlč. Mihael Sopoćko kao propovjednik.

Tijek svečanosti nije imao samo vanjsku dimenziju, već prvenstveno duhovnu, onu koju je zapisala u svome Dnevniku s. Faustina. „Vidjela sam – zapisala je – kako je slika oživjela i zrake su prodirale u srca okupljenih ljudi, no ne u jednakoj mjeri. Jedni su primali više, drugi manje.“ (Dn 417)

Na kraju pobožnosti svećenik je uzeo Pokaznicu – Presveti Sakrament – i sve je blagoslovio. Tada je ugledala Gospodina Isusa u istom obličju kao na toj slici. Gospodin je blagoslovio prisutne i zrake su preplavile čitav svijet (usp. Dn 420).

Ne bez značenja bilo je i vrijeme i mjesto prvog javnog štovanja slike Milosrdnog Isusa. Vrijeme je bilo Prva nedjelja po Uskrsu, što se poklopilo s Isusovom željom i traženjem da se toga dana slavi blagdan Milosrđa. Pa i samo mjesto – Ostra Brama –znak je po sebi jer ovdje već stoljećima postoji Svetište Majke Božjeg Milosrđa. Nije ovo puki slučaj, već Božja zamisao u kojoj Blažena Djevica Marija ima svoju posebnu ulogu.

Najprije u vašoj kapeli, a zatim u cijelomu svijetu…

Ove se riječi, koje je Isus izgovorio za vrijeme prvog ukazanja, ipak nisu ostvarile na slici Milosrdnog Isusa koja je nastala u Vilniusu kao prva, pod budnim okom s. Faustine: Želim da ta slika bude čašćena najprije u vašoj kapeli, a zatim u cijelomu svijetu. (Dn 47)

Providnošću Božjom ova se Isusova želja ostvarila tek na slici koja se i dandanas nalazi u samostanskoj kapeli Družbe Sestara Naše Gospe od Milosrđa u Krakovu–Łagiwnikima, premda ni ona nije prva slika Milosrdnoga Isusa koja se nalazila u kapelama samostana časnih sestara. Prva slika koje je nastala 1939. godine bila je čašćena u samostanu u Płocku, u mjestu ukazanja Milosrdnog Isusa s. Faustini gdje joj je naredio da se nacrta slika i da se uvede svetkovina Božjega milosrđa. U kapeli u Vilniusu slika Milosrdnog Isusa bila je čašćena prije negoli u Krakovu jer je kopiju slike Kazimierovskog, koju je preslikala Lucija Bałzukiewiczowna godine 1940., sestrama darovao vlč. Mihael Sopoćko.

Povijest nastanka najpoznatije slike Milosrdnog Isusa seže u vrijeme Drugog svjetskog rata kada s. Faustina više nije bila na životu, ali je u samostanu u Łagiewnikima živio još njezin duhovnik iz Krakova isusovac o. Josef Andrasz.

U to se vrijeme na porti samostana pojavio slikar Adolf Hyła nudeći da će naslikati sliku za kapelu kao zavjetni dar (votum) za očuvanje na životu svih članova njegove obitelji za vrijeme rata. Poglavarica samostana zajedno s o. Andraszom odlučila je da Adolf Hyła naslika sliku Milosrdnog Isusa pa mu je dala kopiju slike iz Vilniusa i opis plocke vizije prema Dnevniku s. Faustine.

Njegova je prva slika bila posvećena 7. ožujka 1943. godine i cijelu je godinu visjela u samostanskoj kapeli u Krakovu. Drugu sliku, koja je bila veća i odgovarala je okviru bočnog oltara, posvetio je o. Andrasz 16. travnja 1944. godine na Prvu vazmenu nedjelju, znači na traženi blagdan Milosrđa.

Slika je vrlo brzo postala čudotvorna. Kopije ove slike i njezine reprodukcije raširile su se po čitavomu svijetu. Sam je Adolf Hyła naslikao preko 300 slika Milosrdnog Isusa.

Hyłina slika u nekim se detaljima razlikovala od one koja je nastala pod budim okom s. Faustine. Desna je ruka podignuta malo više, kao za blagoslov u današnje vrijeme, oči s ljubavlju gledaju one koji se nalaze ispred nje klečeći, a lik Krista Uskrsloga pojavio se na pozadini pejzaža iz Łagiewnika. Takav je prikaz odgovarao samoj viziji i interpretaciji slike kakvu je imao o. Andrasz, a koja je otkrivala Isusa kao Božanskog Liječnika koji dolazi izliječiti bolesno čovječanstvo.

O tome je sam Isus govorio s. Faustini: Ne želim kažnjavati ranjeno čovječanstvo nego ga želim izliječiti privijajući ga na svoje milosrdno Srce. (Dn 1588)

Nakon intervencije vlč. Mihaela Sopoćka koji je sliku povezivao s liturgijom blagdana Milosrđa (ukazanja Uskrsloga Gospodina u Dvorani Posljednje Večere i ustanovljenja sakramenta pomirenja), Adolf Hyła je sa svoje slike „skinuo“ pejzaže te stavio tamnu pozadinu iza Krista, a ispod Njegovih nogu popločenu stazu.

Pred tom slikom molio se papa Ivan Pavao II. i papa Benedikt XVI., a također se mole milijuni hodočasnika vjernika koji dolaze u ovo Svetište. Slika je vidljiv znak poruke Božjega milosrđa s kojom je Isus sv. Faustinu poslao cijelomu svijetu.

S jedne strane podsjeća nas na milosrdnu Božju ljubav prema čovjeka, a s druge pak strane riječ je o odgovoru čovjeka na tu Ljubav koja je prva napravila korak prema čovjeku. Odgovor je čovjekov u stavu milosrđa prema bližnjemu. U tome baš leži slava te slike s kojom je Isus povezao velika obećanja.

Da su ona istinita, svjedoče zavjetni darovi zahvalnosti i živa svjedočanstva štovatelja, a koja se nalaze u Svetištu kao i u samostanskoj arhivi.

Emisiju poslušajte u nastavku:

S. Abela kao dugogodišnja vjeroučiteljica progovorila je od odgoju djece, te posebno odgovornosti roditelja. S radošću je naglasila kako neki roditelji lijepo odgajaju djecu, ali je dodala kako ima dio roditelja koji ne samo da ne odgajaju, nego štetno djeluju na djecu. S. Kruna je dugo godina radila u bolnici u Njemačkoj te je kazala da je na putu ozdravljenja najvažniji pristup pacijentu, ljubav i ohrabrenje.

Govorile su i o duhovnome pozivu te su istaknule kako im i danas u ušima odzvanja i u srcu živi poruka roditelja da ih, kako rekoše, slučajno ne osramote. S. Kruna je prihvatila s ljubavlju posao kuharice u župnoj kući te je, kako za nju reče s. Abela, vrlo kreativna i istražuje recepte i svakodnevno iznenađuje nečim novim. U razgovoru ćete čuti što fratri vole jesti i je su li „zanovijetljivi“. S. Abale, a to vide svi koji dođu na Kočerin, vrlo kreativno ukrašava crkvu i sa suradnicima kreitra velebne božićne jaslice. Obadvije su poručile kako djevojke moraju učiti kućanske poslove bez obzira na vrstu posla koji obavljaju ili kojega akademskoga statusa bili.

Kroz razgovor ćete čuti mnogo simpatičnih zanimljivosti, brzopoteznih pitanja, doskočica i šala koje će vas oduševiti. Na kraju razgovora časne sestre su voditelje nečim iznenadile!? U ovom videu pogledajte o čemu se radi i doznajte zašto je Jozo rekao da će biti i idući podcast ako se Matej u međuvremenu ne oženi.

Pretplatite se na FRAMIN KANAL I DRUGIMA PODIJELITE EMISIJU. Podržimo mlade!

Na prvom susretu pojavila se jedna mama… Ali, ubrzo su počele kucati i druge. Danas ih ima preko 50 koje navraćaju na susrete. Zajedno mole, razmjenjuju iskustva, jadaju se, raduju… Organiziraju razna predavanja, gostovanja, radionice, promocije knjiga, a tu i tamo uključe i supružnike…

 I, bile su zajedno na hodočašću u Međugorju. To ih je, takav su mi dojam ostavile, posebno podiglo. Inicijativa koja raste Župa u Trnovčici tek je jedna župa u Zagrebu, ima ih još desetak diljem grada, a nedavno su se počele okupljati i majke u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Nurnbergu, u Njemačkoj. Molitva, toplina kao doma, osjećaj pripadnosti, dobrodošlice… Sve više majki okuplja se na „Susretima”.

Sve su voditeljice u kontaktu, zajedno se podržavaju, komentiraju, izgrađuju i nadograđuju susrete, a otvorile su i stranicu na Facebooku gdje redovito dijele najave događanja na susretima.

„Puno je plodova naših susreta. Često imamo spontana svjedočanstva… Gospodin progovara na razne načine koje ne možemo predvidjeti… Sada smo pokrenuli i Udrugu Majčino srce kroz koju želimo pružiti prostor za razmjenu iskustava, podršku i osnaživanje žena u njihovoj vjerskoj, bračnoj i majčinskoj ulozi”, govori nam Ivana Tandara i poručuje svim majkama, i onim budućima: „Pridružite nam se, slobodno navratite, popijte kavu u miru (to svakoj mami treba)… ” Usudi se, primi ovaj otvoreni poziv, kako sam ga primila i ja, i još ga uvijek nosim u srcu. – zaključila je Ivana.

Na zadnji dan inicijative može se izmoliti i posveta sv. Josipu i tako posvetiti sebe i vlastitu obitelj glavaru slavne obitelji.

„Ovu inicijativu smatramo jednom od naših najvažnijih inicijativa jer je u današnjem svijetu sveopće krize muževnosti i očinstva potrebno svoj pogled usmjeriti na svece koji svojim kreposnim životom mogu biti uzor nama muškarcima“, poručili su iz Muževni budite.

Jedan od njih je svakako sv. Josip kojeg s „pravom možemo zvati svecem trećeg tisućljeća.“

Prijave za ovu inicijativu moguće su do 14. veljače navečer. Prijavljenima će svaki dan dolaziti poticajni citati, razmatranja i molitve sv. Josipu.

Prijaviti se možete ispunjavanjem obrasca za prijavu.

Nikad ne idite u postelju ljutiti! – “Neka sunce ne zađe nad vašom srdžbom!” (Efežanima 4,26). Bijes i ljutnja su ubojice ljubavi. Ako ste tijekom dana imali neki prijepor, izgladite ga prije večeri i u postelji ponovno budite sretni i strasni. U suprotnom bi vam brak mogao biti ugrožen.

Treća zapovijed

Opraštajte jedno drugome! – “Opraštajte jedan drugome, kao što je i Bog vama oprostio u Kristu!” (Efežanima 4,32). Ljudi smo sa svim svojim pogreškama i potrebama, i često griješimo. Tvrdoglavost i ustrajanje u ljutnji guše brak, dok ga ljepota i dobrota praštanja čine stabilnim, a partnere zadovoljnima i zaljubljenima!

Četvrta zapovijed

Blagoslivljajte često vašu jedinstvenost i zahvaljujte na njoj! – “Hvala ti što sam stvoren tako čudesno, što su djela tvoja predivna!” (Psalmi 139,14). Nerijetko nakon braka pokušavamo partnera promijeniti i prilagoditi sebi, izbrisati njegovu divnu jedinstvenost u svemiru. Činite upravo suprotno, uživajte u njegovoj različitosti i dinamici koju ona unosi u vaš život. Ne suprotstavljajte im se – blagoslovite ih i njegujte kao i svoje specifičnosti!

Peta zapovijed

Očekujte najbolje u životu… Od Boga! – “Samo je u Bogu mir, dušo moja, samo je u njemu spas“ (Psalmi 62,2). Ljudi postaju jadni jer očekuju užitak, te ispunjenje i rješenje svojih problema od drugih ljudi, često od poslovnih, a još češće od bračnih partnera. U braku ne smijemo sve očekivati od partnera, sve svaljivati na njega. Bog kroji naš život, a partner nam pomaže da kroz ovaj život lakše prolazimo.

Šesta zapovijed

Dodirujte se često! – “Pozdravite jedan drugoga svetim cjelovom!” (2. Korinćanima 13,12). Istraživanja pokazuju kako žena dnevno treba osam do dvanaest nježnih dodira za svoje duhovno zdravlje. Slično je i s muškarcima. Nježni dodiri – zagrljaj, držanje za ruke, poljubac kad dođete kući i slično dio je bračne ljubavi, intimnog odnosa i razumijevanja, pa onda i opće sreće.

Sedma zapovijed

Rabite Božji dar komunikacije! – „Tako je i jezik malen ud, ali se može ponositi velikim stvarima. Pazite, kakve li male vatre, a koliku šumu zapali!” (Jakov 3,5). Osjećaje je često teško opisati, a još teže izraziti. Ponekad se ljudi boje razgovarati o svojim osjećajima, boje se pokazati ih, izraziti, izreći. Prevladajte to, razgovarajte s partnerom o svim svojim osjećajima, i lijepim i ružnim, jer bolja komunikacija znači i bolji intimni život, bolji i ispunjeniji odnos!

Osma zapovijed

Njegujte jedno drugo kao najljepši ružin grm! – „Tako su i muževi dužni ljubiti svoje žene kao svoja tijela. Tko svoju ženu ljubi, ljubi samog sebe!“ (Efežanima 5,28). Ruže trebaju četiri stvari kako bi rasle i mirisno cvjetale: sunce, vodu, zemlju i zrak. Sunce je sigurnost. Voda je temelj komunikacije. Zemlja je zajedništvo. Zrak fizički dodir. Činite te četiri stvari i vaš će brak biti poput najljepšeg ružina grma.

Deveta zapovijed

Otkrijte izgubljeno blago u teškim vremenima! – „Smatrajte potpunom radošću, braćo moja, kad upadnete u razne kušnje!“ (Jakov 1,2). Dijeliti krizne trenutke i biti zajedno u teškim vremenima neizmjerno je blago, kojega moramo biti svjesni i cijeniti ga, spoznati u tome svoju snagu i temelj za ljepšu budućnost. Ne krivite jedno drugo kad vas bude iskušavala nesreća, uzmite to kao od Boga danu mogućnost da ojačate svoju ljubav i shvatite kolika je snaga u njoj. A iz toga zajedništva uvijek će izniknuti nova sreća i prosperitet.

Deseta zapovijed

Sjetite se početka ljubavi! – „Prema tome, sjeti se odakle si pao, obrati se i opet počni činiti prva djela!” (Otkrivenje 2,5). Znate kako izgledaju pogledi dvoje koji su se tek zaljubili? Taj sjaj nikad ne smije nestati iz vašeg oka, kao ni način ponašanja, prepun onih sitnica, malih pažnji, uzbuđujućih nagovještaja i otkrića. Ne vjerujte u ono “više nema povratka”, to je uvijek moguće. Vratite se u prošlost kako biste osvježili sadašnjost!

Don Bosco je pisao o tim iznimnim životima kako bi i druge mladiće potaknuo na svetost i upoznao čitatelje sa salezijanskim odgojem. Svaki od triju mladića predstavlja jednu vrstu osobnosti, čime nas sveti Ivan Bosco poučava da je svetost dostupna svima, u svakom vremenu i okolnostima.

Ovi don Boscovi rukopisi predstavljaju duhovni i odgojni klasik namijenjen mladima, ali i njihovim roditeljima i odgojiteljima.

Dominik Savio – po mnogočemu iznimno dijete koje je odmalena spoznalo da Bog djeluje u njegovu životu. Dominik nas može mnogo naučiti o važnosti duhovnog vodstva, ali i ponuditi nam primjer za svetost.

Mihovil Magone – dijete ulice, odraslo bez oca, mnogi bi ga nazvali djetetom rizičnog ponašanja. Preko njega, don Bosco progovara o obraćenju i snazi ispovijedi.

Franjo Bessuco – uobičajeno dijete iz dobre, ali siromašne obitelji. Don Bosco nam preko Franjina života pokazuje veličinu i značenje euharistije u našem životu.

(kta)

Postoje putovi koji su nam dobro poznati: put do fakulteta, radnog mjesta, ceste koje su ucrtane na kartama… Sasvim je drugačije kada razmišljamo o putu našega života.

Naš životni put u 2025. godini još nam nije poznat. Možemo, doduše, planirati što ćemo raditi kroz ovu godinu, zacrtati si ciljeve, napraviti nekakav raspored, ali ne znamo hoće li se ti planovi ispuniti ili ne, hoće li se iznenada pojaviti neki drugi put mimo naših planova. Mudraci ili “Sveta tri kralja” kako ih pučka tradicija zove, krenuli su u potragu za novorođenim Kraljem. Zvijezda o kojoj izvještava evanđelje, simbol je Božjeg vodstva.

Znamo da su se ljudi stoljećima pomoću zvijezda orijentirali u mračnoj noći na svojim putovanjima i zvjezdano nebo im je pomagalo da stignu do cilja. Tri kralja slijedila su zvijezdu i došli do mjesta rođenja Djeteta Isusa. I pastiri su bili vođeni, nisu spontano došli do mjesta rođenja uputili su ih anđeli. Osim našeg ljudskog traženja, postoji i Božje usmjeravanje. Bog nam ide u susret iako toga ponekad nismo ni svjesni.

Tri kralja tjerao je nemir, da se upute u traženje Boga. Blagoslovljeni nemir srca, koji se ne da nahraniti prebrzim odgovorima. I na koncu oni nalaze što su tražili, no sasvim drukčije nego što su očekivali: tražili su novorođenog kralja, a pronašli su malo dijete sa siromašnim roditeljima u prljavoj štali. Ali što je najvažnije oni nalaze Boga, koji nam je došao sasvim blizu. I oni se ne stide pasti ničice i pokloniti mu se.

Što znači vjerovati?

Vjerovati, između ostaloga, znači i pristati na Božji put s nama. Ne znamo gdje nas sve put vodi, ali s povjerenjem u Božje vodstvo, putujemo korak po korak, iz dana u dan. Ako ne odustanemo stići ćemo na cilj to je sigurno, no taj put često nije lak i ne znamo što nas čeka na njemu. Ali ukoliko to iskreno želimo, nemamo se razloga bojati jer i Bogu je silno stalo do toga da stignemo na cilj, on želi da se zajedno radujemo cijelu vječnost. Kakve li ljubavi!

Svi sveci i blaženici bili su svjesni važnosti Božje Riječi, pa tako i naš bl. Alojzije Stepinac i sv. Jeronim koji su je svakodnevno čitali. Sam Isus rekao je da „čovjek ne živi samo o kruhu, nego i o svakoj riječi koja izlazi iz Božjih usta‟ (Mt 4, 4).

Tko ne poznaje Pisma, ne poznaje Krista. sv. Jeronim

Međutim, često se dogodi da Božju Riječ ne poznajemo dovoljno ili da nam Sveto pismo, zapravo ono najvrjednije što nam je Bog dao uz sv. misu i sakramente, najčešće skuplja prašinu na policama.

Zbog toga je inicijativa „Muževni budite‟ objavila plan ne samo kako svakodnevno čitati Bibliju, nego i kako je pročitati u vremenskom roku od 365 dana, od korica do korica. Za to postoje tri pristupa: linearni, usporedni i tematski pristup.

Linearni pristup

Kod linearnog se pristupa svakog dana čita nekoliko poglavlja, počevši od samog Postanka, a završava se Otkrivenjem.

Svakog dana dovoljno je odvojiti po od 5 do 10 minuta da se čitava Biblija takvim pristupom pročita u 365 dana uz kratko svakodnevno razmatranje Božje Riječi. Plan čitanja linearnog pristupa možete preuzeti na poveznici.

Usporedni pristup

Usporedni pristup je nešto zahtjevniji i prema njemu se starije i novije svetopisamske knjige uspoređuju i razmatraju.

Svakog se dana tako čitaju po dva čitanja iz Staroga zavjeta i jedan iz Novoga zavjeta, a za to je potrebno desetak minuta.

Premda naizgled nepovezana, sva tri čitanja pokazuju određene dodirne točke te je lakše uočiti kako su proročanstva koja su najavljena u Starome zavjetu ispunjena u Novome zavjetu.

Takav se pristup osobito preporuča za čitanje u skupini (zajednici, obitelji) u kojoj pojedinci mogu podijeliti s drugima svoje dojmove i istaknuti svoje poveznice između čitanja. Plan čitanja usporednog pristupa možete preuzeti na poveznici.

Tematski pristup

Kod tematskog pristupa Sveto je pismo podijeljeno na 14 tematskih područja kao što su: Rani svijet, Patrijarsi, Egipat i Izlazak, Osvajanje Obećane zemlje i Suci, Prvo kraljevstvo, Davidovo kraljevstvo, Izgnanstvo, Rana Crkva…

Svaki se dan čitaju po dva ili tri čitanja iz Starog i(li) Novog zavjeta koja otkrivaju određene dodirne točke i produbljuju razumijevanje određenog tematskog područja.

U sklopu ovog pristupa moguće je pratiti i dnevne videoepizode na engleskom jeziku koji donose objašnjenja dnevnih čitanja. Kao i kod usporednog pristupa, ovakav se pristup osobito preporuča za čitanje u skupini. Plan čitanja tematskog pristupa možete preuzeti na poveznici.

Za bilo koji od ova tri navedena pristupa možete se prijaviti na poveznici do 1. siječnja. U poveznici je potrebno naznačiti za koji se pristup prijavljujete.

Svanuo je dan njegova dolaska. Već od zore vreva po ulicama i gužva. On je bio moja jedina nada i morala sam ga naći, bez obzira na sva negodovanja ljudi zbog moje nazočnosti, izrugivanja i uvrjede pa čak i odguravanja štapom kako bih se udaljila. U šutnji sam sve to podnijela i nekako uspjela ići naprijed. Htjela sam ga dotaknuti jer je to bio moj jedini spas. Još koji korak i blizu sam. Gužva je prevelika pa sam pomislila – kada bih se barem haljine njegove dotaknula, i to bi bilo dovoljno. I uspjela sam. No, on se zaustavio u tom trenutku, okrenuo u smjeru gdje sam u velikoj masi naroda stajala i ja te upitao tko ga se dotaknuo? Neki su se počeli smijati jer im se pitanje učinilo čudnim. Mnogi su ga dirali. Znala sam da misli na mene i umirući od straha priznala sam to pred svim onim optuženičkim očima koje su me gledale. A on me pogledao, kako me nitko nikada nije pogledao te mi rekao da sam ozdravila. Vidjela sam u njegovim očima da poznaje i mene i moju bolest. Taj pogled i lice od tada bili su mi stalno pred očima.

Prošlo je i godinu dana od toga događaja kada sam čula komešanja među ljudima koji su govorili kako će Isusa, moga Spasitelja, osuditi na smrt na križu. Odmah sam požurila put Jeruzalema. Kada sam stigla, rekoše mi da su ga već odveli prema Golgoti. Požurila sam se koliko su me noge nosile. Približila sam se masi te odmah zavapila nekim vojnicima da ga puste jer je nevin, a oni su me drsko odgurnuli i cinično se nasmijali, slično kao i oni ljudi onoga dana kada me je ozdravio. Nije me to pokolebalo, još sam odlučnije krenula naprijed i ugledala ga. Zaprepastila sam se. Moj Spasitelj sam, izmučen, nosi preteški križ kao najveći kriminalac. Steglo mi se grlo, oči su ovlažile suze, a srce kao da je htjelo iskočiti. Vojnik me u tom trenutku odgurnuo, a to me prenulo pa sam još žustrije požurila da ga dostignem, kao i onoga dana kada me ozdravio. U tom trenutku pao je na pod pritisnut težinom križa. Nisam imala vremena za razmišljanje niti planiranje što uopće namjeravam postići gurajući se da mu dođem bliže. Između vojnika pronađoh neki uski prolaz i padoh na pod tik do njegova lica. U trenu se sjetih rupca koji sam imala pa sam mu obrisala lice prepuno krvi, znoja i boli. I pogledao me i pogledala sam ga, kao i onoga dana kada me ozdravio.

Pogled je prekinuo udarac vojnika i oštar glas da Kralj mora nastaviti dalje uz Golgotu, a mene je odgurnuo na oštro kamenje u stranu. Tu sam ostala još dugo. Nisam mogla dalje koračati jer me osjećaj nemoći i boli preplavio. Pokušala sam shvatiti “zašto”, ali odgovor nisam dobila. Pomrčina neba kakvu nikad nitko ni prije ni poslije nije vidio označila je zadnji izdah moga Spasitelja.

Ne znam ni sama koliko je prošlo vremena kako sam nepomično sjedila na tom hladnom kamenu na Golgoti, a onda sam izvadila rubac iz džepa. Prenuh se od prizora. Na rupcu ugledah ucrtano lice moga Gospodina. I onakav, svezanih ruku za križ, me daruje. Pomisao kako je njegova svemoć mnogo veća od ljudskih okova izmamila je osmijeh na moje suzno lice. Sišla sam s Golgote puna tuge jer ga ljudi nisu prepoznali, ali i vjere jer znam da drži sve u svojim rukama.

Prošlo je mnogo godina od toga dana kada mi je darovao otisak lica na mome rupcu. Stalno sam ga gledala. Ponekad bih plakala, ali više sam se radovala jer sam čula i povjerovala da je uskrsnuo od mrtvih, a potom i uzašao na nebo.

A danas, dok moje stare smežurane oči broje svoje zadnje treptaje, radosna srca čekam svoj zadnji izdah jer ono što mi je urezao na rupcu, uskoro ću gledati “oči u oči”.

Adrijana Pandža

Izvor: Crkva na kamenu

Nisi vrijedan zbog onoga što činiš.
Nisi vrijedan zbog onoga kako izgledaš.
Nisi vrijedan zbog onoga što ti drugi plješću.

Vrijedan si jer si stvoren da budeš vrijedan.
Vrijedan si jer si stvoren da budeš voljen.
Vrijedan si jer si stvoren da možeš voljeti.
Vrijedan si jer Bog ne pravi greške u stvaranju, jer te želio baš ovakvoga i On zna zašto je to htio. On zna zašto ti je dao križ koji nosiš. On zna zašto su te životne staze vodile do točno ovoga trenutka.

On zna tko si.
On zna što si.
On zna što je stvorio i zavolio i voljet će uvijek.
I ništa što ti možeš reći ili učiniti neće to promijeniti.
Jer stvorio te da bi te volio.

Otvori svoje oči. Pogledaj svoju vrijednost. Pogledaj se Božjim očima.
Dopusti Mu da ti pomogne, da te pridigne, da od tebe učini ono što želi.
Dopusti Mu da te voli i da ti daruje svijet i Sebe.
Dopusti si biti voljen.

Dopusti si voljeti sebe. Dopusti si biti sretan.

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Objavu dijeli Br. Jakov od Križa (@br.jakov)

Sveti Ivan Pavao II. vjerovao je da ova povijesna činjenica nije bez značenja i da Isusovo rođenje tijekom popisa stanovništva može pomoći u oporavku naše vlastite ljudskosti, prenosi Aleteia.

Ti nisi samo broj

Papa je razmišljao o ovom detalju tijekom svog govora Urbi et Orbi na Božić 1978. godine:

Isus je jedan od milijuna i milijuna ljudi koji su se rodili, rađaju se i koji će se roditi na zemlji. Ljudsko biće, jedna stavka u širokom nizu statistika. Nije bez razloga Isus došao na svijet kada se održavao popis stanovništva, kada je rimski car htio saznati broj podanika na svom području. Ljudsko biće je predmet koji se broji, nešto što se smatra kvantitetom, jedno od mnogih milijuna.

Ipak, tu nije kraj priče.

Sveti Ivan Pavao II. nastavio je objašnjavati kako nismo samo broj:

Ipak, on je istovremeno jedno biće, jedinstveno i neponovljivo. Ako tako svečano slavimo Isusovo rođenje, to je da svjedočimo da je svaki čovjek netko jedinstven i neponovljiv. Ako naša ljudska statistika, ljudske kategorije, ljudski politički, ekonomski i društveni sustavi i puke ljudske mogućnosti ne osiguravaju da se čovjek može roditi, živjeti i djelovati kao onaj koji je jedinstven i neponovljiv, onda je sve to Bog osigurao. Za Boga i pred Bogom čovjek je uvijek jedinstven i neponovljiv, netko smišljen i odabran od vječnosti, netko pozvan i identificiran svojim imenom.

Svijet možda misli da smo samo broj na listu papira, ali Bog zna naše ime! Božić nije samo Isusovo rođenje, nego i dostojanstvo čovjeka, dostojanstvo svakoga od nas. Bog je postao jedan od nas kako bismo vidjeli koliko smo voljeni i cijenjeni.

Ti nisi broj. Ti si Božji sin ili kći. Bog je došao na svijet da ti imaš život vječni!

Izvlačenje imena svetaca kao posebnih naših pratitelja za svaku Novu godinu postojalo je i kao tradicija u samostanu sv. Faustine Kowalske (pročitajte §360 u njezinom Dnevniku). Papirići s imenima bili bi stavljan u košaricu te bi svatko izvukao jedan. Izvučeni svetac bio je u toj godini posebni pratitelj osobe.

U ovoj online verziji, uz svakog sveca ”koji će nas izvući” navedena je i njegova misao te nakana na koju možemo moliti.

Dopustite svecu da vas odabere. Naravno, prije odabira bilo bi dobro pomoliti se Duhu Svetomu za dobar odabir.

Svoga sveca zagovornika potražite OVDJE.

Vjeruješ li da ti se može dati?

Je li Bog uopće u tvom životu netko s kime želiš voditi dijalog? Je li On osoba s kojom možeš i želiš pričati? Ili je on samo neka pojava, neka navika, netko kome se povremeno pomoliš jer si tako naučio?

Je li On osoba čijoj se prisutnosti veseliš?

Koji znak tebi treba da povjeruješ, da iskreno povjeruješ, da odlučiš dati Bogu ono što je zaslužio da mu daš?

Koji ti znak treba da bi Ga iskreno zavolio, koji ti znak treba da shvatiš da si iskreno voljen, bezuvjetno i besplatno, upravo ovakav kakav jesi?

Koji ti znak treba da shvatiš da i križevi koje ti Gospodin daje služe za tvoje dobro, za tvoju izgradnju, za to da se približiš Bogu?

Koji znak tebi treba da se obratiš i da shvatiš da nećeš naći svoj mir i sreću u svijetu i svemu onome što ti nudi?

Dopusti si otvoriti se Kristu.

I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama. Lk 2, 12

Dopusti Kristu da se rodi u tebi, dopusti da postane ona zvijezda koju ćeš slijediti u svom životu.

Dopusti mu da te istrgne iz sna u kojem se nalaziš. Jer nije kasno, nikad nije kasno da odlučiš krenuti iz početka, da se odlučiš obratiti, ispovjediti, donijeti dobre odluke i biti Božji.

Nije kasno da mu odlučiš povjerovati, da odlučiš vjerovati toj istini da si voljen i da si vrijedan baš ovakav kakav jesi.

Nije kasno da odlučiš Bogu uzvratiti ljubav za ljubav, za zavoljeti ga kako zaslužuje biti voljen.

Popričaj s Bogom, zatraži od Njega ono što ti je potrebno i odluči vjerovati.

Nek’ se rodi Krist u tebi, nek’ zasja kroz tebe, nek’ od tebe učini novo stvorenje kako te i zamislio.“

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Objavu dijeli Br. Jakov od Križa (@br.jakov)

1. Sveta Terezija iz Lisieuxa: “Bog koji je postao tako malen mogao je biti samo milosrđe i ljubav.”

2. Sveti Pavao VI.: „Božić smatramo susretom, velikim susretom, povijesnim susretom, odlučujućim susretom Boga i čovječanstva. Tko ima vjeru, to uistinu zna; neka se raduje.”

3. Sveti Alfons Liguori: „Ustanite, svi plemići i seljaci; Marija poziva sve, bogate i siromašne, pravedne i grešnike, da uđu u betlehemsku špilju, da se poklone i ljube noge njezinu novorođenom Sinu… Uđimo; nemojmo se bojati.”

4. Sveti Augustin: “Probudi se, čovječanstvo! Zbog vas je Bog postao čovjek… Opet vam kažem: za vas je Bog postao čovjek.”

5. Sveti Ivan Pavao II.: „Ako s takvom svečanošću slavimo Isusovo rođenje, to je da posvjedočimo da je svaki čovjek [je] netko jedinstven i neponovljiv… netko na koga se mislilo i biralo od vječnosti, netko i identificiran vlastitim imenom. Tako je bilo s prvim čovjekom, Adamom. Tako je bilo i s novim Adamom, rođenim od Djevice Marije u špilji u Betlehemu: ‘Nadjenut ćeš mu ime Isus’.”

6. Sveti Ivan Zlatousti: „Danas se rodi Onaj Koji Jeste; a Onaj Koji Jeste postaje ono što nije bio.”

7. Časni sluga Božji Fulton Sheen: “Svijet je možda očekivao da će se Sin Božji roditi – ako se uopće trebao roditi – u gostionici. Štala bi bila posljednje mjesto na svijetu gdje bi Ga netko potražio. Božanstvo je uvijek tamo gdje se najmanje očekuje da će ga pronaći.”

8. Sveti Petar Krizolog: „To što je Stvoritelj u svom stvorenju, a Bog u tijelu, donosi dostojanstvo čovjeku bez sramote onome koji ga je stvorio. Zašto si onda, čovječe, tako bezvrijedan u svojim očima, a opet tako dragocjen Bogu?”

9. Sveti Antun Padovanski: „O Oče, u svojoj Istini (to jest, u svome Sinu, poniženom, potrebitom i beskućniku) ponizio si me. Bio je ponižen u utrobi Djevice, siromah u jaslama ovaca i beskućnik na drvetu Križa. Ništa tako ne ponizuje oholog grešnika kao poniznost čovječnosti Isusa Krista.”

10. Sveta Terezija iz Kolkate: „Moja molitva za vas je da Krist, kada vam dođe na Božić, nađe u vama topli dom, toplu ljubav poput one pune ljubavi, poput one jednostavnog pastira koji je bio prvi izabran da vidi Krista.”

11. Sveti Lav Veliki: „Tuzi ne bi trebalo biti mjesta na rođendanu života. Strah od smrti je progutao; život nam donosi radost s obećanjem vječne sreće. Nitko nije isključen iz ove radosti; svi dijele isti razlog za radost. Naš Gospodin, pobjednik grijeha i smrti, ne nalazeći čovjeka oslobođenog grijeha, došao je da nas sve oslobodi.”

12. Sveti Ivan apostol: „U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga

i Riječ bijaše Bog.

2 Ona bijaše u početku u Boga.

3 Sve postade po njoj

i bez nje ne postade ništa.

Svemu što postade

4 u njoj bijaše život

i život bijaše ljudima svjetlo;

5 i svjetlo u tami svijetli

i tama ga ne obuze.”

(kta/HKM)

Od jutra su svi ukućani na nogama obučeni u najbolju robu. Kuća tip top sređena, ne dao Bog da netko jede i mrvi po kući.

Svića, križ i blagoslovljena voda spremni, Netko od ukućana telefonom zove po naselju da se vidi odakle svećenik ide i do kuda je došao. Drugi ukućanin viri kroz prozor i javlja di je svećenik i u koga je ušao. Ostali u kući među sobom gunđaju di je više?

Kad svećenik uđe u kuću svi ka šokirani kako je iznenada banio! Svečano molimo Boga i nudimo dicu s kolačima Molimo svećenika da sidne i nešto popije i pojede pa da možemo po naselju pričati kako je baš u nas sjeo. Kad svećenik ode, ponosno zalipimo po tko zna koju sličicu od blagoslova i komentiramo: ” Hvala Bogu da je otiša, sad možemo na miru ručati”.

Paljenje četvrte svijeće na adventskom vijencu slavi se u subotu uvečer (u vrijeme molitve Prve večernje) prije četvrte ili na četvrtu nedjelju došašća, a može se uklopiti u kontekst euharistijskoga slavlja ili časoslovnu molitvu večernje. Paljenje svijeće se može slaviti i u obiteljskome ozračju, pri čemu predvoditelj blagoslova može biti netko od članova obitelji.

Paleći četvrtu svijeću, Svijeću mira, na našemu vijencu (panju), svatko je od nas pozvan biti plamen koji će obasjavati ovaj svijet djelima ljubavi i mira.

Ovdje možete preuzeti obred paljenja četvrte svijeće na adventskom vijencu.

Rezultati znanstvenih istraživanja materijala i nerukotvorene ikone (slike) do dana današnjeg upućuju na otajstva nadnaravnoga, prenio je portal Narod.hr.

Opthalmaloške studije učinjene na Marijinim očima otkrile su da kad se oko izloži svjetlosti, retina se skupi, a kad se svjetlost povuče, ona se vrati u prvobitno stanje, baš onako kako se događa sa živim okom.

Temperatura Diegove tilme, napravljene od materijala koji potječe od vlakana kaktusa maguey, održava stalnu temperaturu od 36.6° C, isto kao u živom ljudskom tijelu.

Jedan od liječnika koji je analizirao tilmu stavio je stetoskop ispod crnih vrpci Marijina struka i čuo ritmičke udarce od 115 otkucaja u minuti, isto kao kod djeteta u majčinoj utrobi.

Nema najmanjih znakova da bi na tilmi mogla biti bilo kakva boja. S udaljenosti 8-10 cm od slike, mogu se vidjeti samo vlakna građe kaktusa maguey: boje iščezavaju. Znanstvene studije nisu mogle otkriti podrijetlo bojenja, niti način kako je oličena slika. Nisu mogli otkriti tragove poteza kista niti neku drugu poznatu slikarsku tehniku. NASA-ini znanstvenici potvrđuju da građa boje ne pripada niti jednom poznatom elementu na zemlji.

Kad je materijal bio ispitivan pod laserskim zrakama, pokazalo se da nije bilo nikakve boje na prednjem ili stražnjem dijelu tkanine, i da boje lebde na udaljenosti od 0.25 milimetara iznad tkanine, a da je ne dodiruju. Boje stvarno plutaju iznad površine tilme.

Grubi materijal tilme ima životni vijek ne dulji od 20 do 30 godina. Nekoliko stoljeća prije, bila je naslikana replika slike na identičnom komadu maguey tkanine, i raspala se poslije nekoliko desetljeća. Inače, za vrijeme 480 godina čuda, tkanina sa slikom Marije ostaje tako čvrsta kao što je bila prvog dana. Znanost ne može objasniti zašto se materijal ne raspada.

Godine 1791., solna kiselina slučajno se prolila po gornjoj desnoj strani tilme. Kroz razdoblje od 30 dana, bez ikakva posebnog tretmana, oštećena vlakna čudesno su se sama obnovila.

Zvijezde koje se pojavljuju na Marijinu ogrtaču odražavaju točnu konfiguraciju i pozicije koje su se mogle vidjeti na nebu Mexica na dan kad se dogodilo čudo.

Godine 1921., jedan čovjek sakrio je visoko razornu bombu u cvjetnom aranžmanu, i stavio je u podnožje tilme. Eksplozija je razorila sve osim tilme koja je ostala netaknuta.

Znanstvenici su otkrili da Marijine oči imaju tri refraktivne (lom) karakteristike ljudskog oka.

U Marijinim očima (veličine samo 0.85 centimetara), otkrivene su minijaturne ljudske figure koji nijedan umjetnik nije mogao nacrtati. Ista scena se ponavlja u svakom oku. Koristeći digitalnu tehnologiju, slike u očima su povećane nekoliko puta, otkrivajući da je svako oko reflektiralo figure indiosa Juana Diega koji otvara tilmu ispred biskupa Zumarrage. Veličina ove scene je jedna četvrtina milimetra.

Paleći treću svijeću, Svijeću ljubavi, na našemu vijencu (panju), svatko je od nas pozvan biti plamen koji će obasjavati ovaj svijet djelima milosrđa i ljubavi.
Obred paljenja treće svijeće na adventskom vijencu može se preuzeti na stranici Zagrebačke nadbiskupije.

Dobri anđeli žele naše dobro, nazvani su anđeli čuvari jer su dobili zadatak da nas pomažu i služe, nadahnjujući nas, braneći na su opasnostima, opominjući nas u našim manama, pomažući nam u nastojanju oko kreposti. Postanite vrlo bliski s anđelima, često obraćajući pažnju na njihovu prisutnost. Naši dobri anđeli nam daju jakost i snagu da se vježbamo u krepostima. Naši anđeli čuvari su određeni da prinose naše molitve pred prijestolje uzvišenosti, dobrote i milosrđa našega Gospodina. Naši anđeli čuvari prikazuju naše molitve pred Bogom da bi nas u svojoj dobroti uslišao. Držite za ruku vašeg anđela čuvara da bi vas doveo u Nebo.

 (Sv. Franjo Saleški)

U prvom životopisu svetog Franje Asiškog, koji je sastavio fra Toma Čelanski, govori se o životu i djelu ovog velikog sveca. Jedan dio ovog životopisa, zapisan u sedam poglavlja (148 - 154), posvećen je i posebnim Svečevim pobožnostima. Tako već drugo poglavlje u ovom odlomku (149) nosi naslov: Franjina pobožnost prema anđelima i što je činio iz ljubavi prema svetom Mihaelu. To poglavlje donosimo ovdje u cijelosti:

»Izvanrednom je ljubavlju štovao anđele koji su zajedno s nama u bojnom redu i koji s nama prolaze dolinom smrti. Govorio je da ih svagdje treba poštovati kao pratioce i zazivati ih kao čuvare. Učio je kako treba paziti da ničim ne povrijedimo njihove poglede i nikada se ne usudimo ništa učiniti pred njima što ne bismo učinili pred ljudima. Zato što se u koru molilo Psalme pred anđelima, htio je da se svi koji mogu nađu u oratoriju, mjestu zajedničke molitve, na okupu te ondje skladno mole. - Često je govorio kako svetog Mihaela treba većma častiti, jer vrši službu predvodnika duša. Zato je na čast svetome Mihaelu, između svetkovine Uznesenja i njegova blagdana, četrdeset dana pobožno postio. Govorio je: 'Svatko bi na čast tolikom Knezu morao govoriti kakvu pohvalu ili bi morao Bogu prikazati poseban dar'« (Cel. II197, str. 169 -170).

Isto tako sveti Bonaventura u svom Životopisu svetog Franje piše u devetom poglavlju o Franjinu žaru ljubavi i želji za mučeništvom, a u jednoj točki posebno se govori o njegovoj ljubavi prema Majci Gospodina Isusa, o privrženosti prema svetom Mihaelu i o štovanju apostola Petra i Pavla. Treća točka tog poglavlja doslovno glasi:

»Majku Gospodina Isusa Krista ljubio je neizrecivom ljubavlju zato što je Gospodina veličanstva učinila našim bratom i što smo po njoj postigli milosrđe. Nakon Krista se najviše pouzdavao u nju. Nju je izabrao da bude zagovornicom njemu i njegovima. Njoj je na čast pobožno postio od svetkovine apostola Petra i Pavla do svetkovine Uznesenja.

S anđelima je, koji plamte divnim žarom i uzdižu se k Bogu raspaljujući duše izabranih, bio povezan neraskidljivom vezom ljubavi te je iz pobožnosti prema njima, počevši od Uznesenja slavne Djevice, četrdeset dana postio i neprestano se bavio molitvom. Zbog žarka revnovanja za spasenje sviju bio je posebnom ljubavlju privržen blaženom Mihaelu Arkanđelu, jer on vrši službu predvoditelja duša k Bogu.

Sjećajući se sviju svetih koji kao ognjeno kamenje u dušama ponovno raspaljuju božansku vatru, sve je apostole, a napose Petra i Pavla, štovao s najvećom pobožnošću zbog žarke ljubavi kojom su ljubili Krista. Iz poštovanja i ljubavi prema njima posvećivao je Gospodinu post posebne četrdesetnice. Kristov siromašak nije imao ništa više nego samo dva novčića, tijelo, naime, i dušu; i samo je to mogao pružiti darežljivom ljubavlju. Po Kristovoj je ljubavi, tako reći, sve vrijeme po strogom postu neprestano prinosio svoje tijelo, a po žarkoj ljubavi svoj duh. Tako je vani, u predvorju, prinosio potpunu žrtvu, a iznutra, u hramu, žrtvu tamjana« (Bonaventura IX, 3, str. 90)

Budući da i Toma Čelanski i sveti Bonaventura u odnosu na svetog Mihaela spominju Franjin četrdeset dnevni post, to jest od svetkovine Marijina uznesenja 15. kolovoza do blagdana Mihaela Arkanđela 29. rujna, valja naglasiti da je za vrijeme tog posta Franjo dobio na svom tijelu rane (stigme). To je bilo dvije godine prije njegove smrti 17. rujna 1224. godine na brdu La Verna nedaleko od Asiza.

Toma Čelanski taj događaj opisuje kako se «Franji u viđenju ukazao propeti Seraf koji je imao šest krila. Bio je uspravljen, ruke su mu bile raskriljene a noge skupljene... Dok je blaženi sluga Svevišnjega to gledao, bio je ispunjen najvećim divljenjem, ali nije znao što mu je viđenje htjelo kazati. Silno se radovao i još više uživao u dobrostivu i milu pogledu kojim ga je Seraf promatrao; a njegova je ljepota bila neopisiva, ali ga je posve ispunio strahom pogled na razapetog i gorčina njegove muke. Izgledao je i žalostan i veseo. Mnogo je razmišljao o tome što bi ovo viđenje moglo značiti i duh mu se mnogo naprezao da shvati njegov smisao.

Kad od svega toga nije ništa razumom spoznao i kad mu se duboko u srce ucijepila novina ovoga viđenja, počeli su se na njegovim rukama i nogama pokazivati znakovi čavala, kao što je to malo prije povrh sebe vidio na razapetom čovjeku... To se na tijelu izdizalo poput oteklina. Desni mu je bok bio kao kopljem proboden i na njemu rana koja je često krvarila... Na sve moguće načine je nastojao to sakriti, i rijetko ili nikome nije običavao otkrivati ovu izvanrednu tajnu...» (usp. Čel I, 95-96, str. 47-48).

Sveti Bonaventura ovaj događaj na La Verni opisuje ovako:

«Dvije godine prije nego što je dušu predao nebu, nakon mnogovrsnih napora je vođen providnošću došao u osamu na visoku goru koja se zove La Verna. Kad je ondje prema običaju počeo postiti četrdesetnicu na čast svetom Mihaelu Arkanđelu, više nego obično bijaše obasut milinom nadnaravnog promatranja i raspaljen žarčim plamenom nebeskih čežnja; počeo je obilnije osjećati ulijevanje nebeskih darova. Uzdizao se u visinu, ali ne kao radoznali istraživač pretjerane časti, nego je kao vjeran i razborit sluga istraživao volju Božju kojoj se s najvećom gorljivošću želio suobličiti...

Dok je jednoga jutra oko blagdana Uzvišenja svetoga Križa molio na jednom obronku gore, ugledao je Serafa koji je imao šest vatrenih, sjajnih krila, kako se spušta s neba. Kad se munjevitim letom u zraku spustio do mjesta koje bijaše blizu čovjeka Božjeg, među krilima se pokazao lik propeta čovjeka koji je imao ispružene ruke u obliku križa i noge pribijene na križ. Dva mu krila bijahu uzdignuta iznad glave, dva su bila raširena za let, a dva su pokrivala cijelo tijelo. Kad je to ugledao, silno se zapanjio, a srce mu je ispunila žalost pomiješana s radošću. Radovao se doduše ljubaznom pogledu kojim ga je Krist gledao u obličju Serafa, ali prikovanost na križ mu je mačem suosjećanja i bola probadala dušu...

Kad je čudesnoga viđenja nestalo, u njegovu je srcu ostao čudesan žar što ga je i u njegovo tijelo utisnuo čudesni lik znakova. Odmah su se, naime, počeli pokazivati znakovi čavala na rukama i nogama kao što ih je malo prije vidio na liku propetog čovjeka. Vidjelo se kao su ruke i noge u samoj sredini probijene čavlima... Izlazeći iz samog tijela, stršili su izvan tijela. I desni mu je bok bio kao kopljem proboden i prekriven crvenom ranom. Iz njega je često istjecala sveta krv... Kristov je sluga uvidio da se ove rane neće moći skrivati, te se našao u velikoj neodlučnosti: treba li reći ili prešutjeti to što je vidio.

Pošto je, dakle, prava ljubav Kristova ljubitelja preoblikovala u isti lik, navršilo se četrdeset dana što ih je odlučio provesti u samoći i došla je svetkovina svetog Mihaela Arkanđela. Anđeoski je čovjek Franjo sišao s gore, noseći sa sobom lik Propetoga, ali ne na kamenim ili drvenim pločama urezan rukom umjetnika, nego na tjelesnim udovima utisnut prstom Boga živoga. Dobro je čuvati tajnu kraljevu, zato je čovjek, svjestan kraljevske tajne, koliko je bilo moguće, skrivao te svete znakove. Božja je stvar da na svoju slavu objavljuje velike tajne. To je učinio sam Gospodin koji je na otajstven način utisnuo te znakove; dao je da se po njima otvoreno dogode i pokažu čudesa da bi se skrivena i čudesna snaga tih rana očitovala po sjaju čudesa».

„Gospa potvrđuje postojanje Sotone, rekla je da je jak i da se ne umara raditi protiv mira i protiv spasenja; ali nam je također rekla "Molite, ne bojte se" i "Molite i ljubite i sve će se preokrenuti na dobro".

Vjerujem da u ovoj godini moramo moliti Duha Svetoga da zadobijemo milost svjetla kako bismo prepoznali sve ove taktike sotonine strategije i rada. Zato što je pametan i ponekad se zna pokazati kao "anđeo svjetla" da nas prevari. Moramo biti istinski pažljivi i boriti se da ne dopustimo zlu, Sotoni, da nas povuče dolje i čini s nama što hoće.

U tom svjetlu moramo razumjeti frazu kojom nas Gospa poziva da postanemo "odgovorni i odlučni" u ovoj borbi protiv zla i u borbi za dobro. „Odgovorno“ jer o nama kršćanima, o nama katolicima, o našem ponašanju sigurno puno ovise naše obitelji i naše životne sredine. Gospa nas također poziva "da svaki dan posvetimo Bogu u molitvi".

Tako moramo posvetiti svoj svakodnevni život, svoj rad, svoje učenje, čak i svoju patnju, cijeli naš dan Bogu u molitvi.

Zatim nas Gospa poziva na svetu misu i kaže vidjelicama: "Ako biste morali birati između ukazanja, viđenja Mene i mise, izaberite misu, jer u misi susrećete Moga Sina".

Ako naš život mora postati poput mise, moramo se sjetiti njezinih trenutaka: na početku moliti za oproštenje, Božje milosrđe, zatim slušati Riječ, zatim nam se Bog nudi u Isusovu tijelu u hostiji; a na kraju kažemo: 'Reci riječ i ozdravit će duša moja'“.

fra Slavko

Glavna razlika između Čistilišta i pakla je u tome što su oni koji odu u Čistilište već spašeni, što znači da će patnja prestati kada se dospjele kazne u potpunosti isplate (moglo bi potrajati 1 godinu ili više stoljeća), dok će oni koji su osuđeni na pakao, patiti zauvijek.

Zbog ovih i drugih otkrića shvaćamo da nije dobro računati ni na Čistilište, također i zato što postoji rizik ciljati na Čistilište, ali pogoditi pakao.

Evo nekoliko važnih savjeta za izbjegavanje Čistilišta:

1-Uklonite uzroke grijeha i borite se protiv svakog iskušenja.

2-Pokora (prinošenje malih žrtava Bogu).

3-Prihvati patnju - Božja volja (Primjer: Ne žaliti se na vrućinu, hladnoću).

4-Redovan sakramentalni život (ispovijed, euharistija)

5-Redovna molitva (moliti za svetu smrti i za oslobođenje od čistilišta).

6-Prihvatiti smrt voljenih (prihvatite smrt kako Bog želi).

7-Primiti sakrament Bolesničkog pomazanja.

8-Spasiti dušu (Pomoći duši da se oslobodi od grijeha).

9-Iskoristiti crkvene Oproste (djelomične i potpune).

10-Širiti evanđelje preko medija, tiska, svjedočenjem…

Za odlazak na nedjeljnu sv. misu, trebali bismo biti uredni i čisti, od glave do pete. Ipak, odijevanje za crkvu nije kao odijevanje za modnu reviju. Bitno je da ne privlačimo pažnju, već da svojim izgledom pokažemo poštovanje i dostojanstvo prema obredu i sakramentima. U crkvi ne treba biti previše ekstravagantno odjeven, ali urednost je ključna.

Razgovaranje tijekom mise

Razgovaranje tijekom mise, čak i šaptom, smatra se nepristojnim. Sveta misa je trenutak za potpuni mir i tišinu, pa je najbolje fokusirati se na molitvu i obred. Ako trebamo nešto reći, neka to bude nakon mise.

Ponašanje u klupi

Kada zauzmemo mjesto u crkvi, potrebno je izbjegavati okretanje prema ljudima iza nas, mahati poznatim osobama ili se previše kretati. Ako susretnemo prijatelje ili poznanike u redu za sv. pričest, pozdravljanje i rukovanje ostavimo za kasnije. Pogledom i osmijehom možemo pokazati da smo ih primijetili, ali sve u svoje vrijeme.

Zakasnili smo na misu?

Ako zakasnimo na misu, trebamo ostati pri vratima i pričekati trenutak kada je služba u stanci. Tek tada možemo zauzeti mjesto u najbližoj klupi. Na taj način ne ometamo tok obreda i ne stvaramo neugodnosti drugima.

Pjevanje u crkvi

Svima je dopušteno pjevati u crkvi, bez obzira na to imamo li dobar sluh ili ne. Pjevanje u crkvi nije natjecanje u pjevačkim sposobnostima, već čin molitve. Svi smo pozvani sudjelovati, a nijedan iskreni pokušaj nije pogrešan.

Upotreba mobitela

Vrlo je nepristojno koristiti mobitel u crkvi, bilo da je riječ o pozivu, porukama ili bilo kojem drugom razgovoru. Tijekom mise, ali i u prostoru crkve općenito, mobitel treba biti isključen. Razgovore s prijateljima i poznanicima ostavimo za vanjski prostor, nakon što napustimo crkvu.

Jelo i piće u crkvi

U crkvi se ništa ne jede i ne pije, osim vode ako je to nužno. Djecu ne treba navikavati na grickalice ili bombone tijekom mise. Za sat vremena misa i maloj djeci neće biti teško izdržati bez hrane. Naravno, bebe s bočicom su izuzetak, ali za sve ostale važi pravilo da je jelo u crkvi neprikladno.

Ne žurite na izlazu

Nakon misnog obreda, ne žurimo prema izlazu kako bismo izbjegli gužvu. Ako pričekamo samo nekoliko minuta u klupi, gužve će biti manja, a prijatelji i poznanici neće odmah otići. Ostavimo sebi i drugima nekoliko minuta za smiren izlazak.

Prekrižene noge i ruke u džepovima

Takvo držanje je nekulturno i iritantno, neprimjereno. U nekim kulturama, prekrižiti noge kod sjedenja se smatralo nepristojnim i uvredljivim. U našoj suvremenoj kulturi to je prihvatljivo u neformalnim trenucima naših druženja i svi mi imamo tendenciju prekrižiti noge ako nam je tako ugodnije sjediti u nekom kafiću ili osobnom razgovoru kod nekoga u kući. Je li prikladno prekrižiti noge tijekom liturgije? Ne, jer je to previše neformalno, neozbiljno, i previše opušteno za prigodu poput bogoslužja, slavljenja svetih otajstava. U stvari, kad sjedimo tijekom bogoslužja, trebamo sjediti pažljivo, a ne previše opušteno kao da nismo na javnom skupu. Držeći obje noge na podu, spremni smo odmah ustati kad je to potrebno prema liturgijskim propisima.

Napuštanje crkve prije otpusta i blagoslova

Nemojmo napuštati bogoslužje prije otpusta, osim u slučaju nužnosti. Napuštanje crkve prije kraja bogoslužja lišava nas svećeničkog blagoslova. Liturgija ima svoj početak: “Blagoslovljen Bog… Blagoslovljeno Kraljevstvo njegovo…” i svoj kraj: “Pođimo u miru..” Nemojmo crkvu tretirati kao kafić u koji možemo doći i iz njega otići kako nam drago. U nekim župama je postao gotovo „običaj“ da muškarci nakon pričesti izlaze i u blizini crkve razgovaraju. Kažu da ih ne zanimaju župni  oglasi, a svojim prijevremenim izlaskom lišeni su blagoslova sa misnog slavlja.

ZAKLJUČAK:

Bonton u crkvi nije samo skup pravila, već odraz našeg poštovanja prema svetištu, vjernicima i svetoj misi kojoj prisustvujemo. Ponašanje u crkvi govori više o nama nego što mislimo, stoga neka bude odraz naše unutarnje duhovnosti i pažnje prema drugima.

Četiri su nedjelje došašća i svake nedjelje palimo jednu svijeću više.

Znači da je, kako se približavamo Božiću, sve više i više svjetla.

A to je što što za Božić dolazi Onaj koji je za sebe rekao: ,Ja sam Svjetlo svijeta.’ (Iv 8, 12)

I paleći svijeće kao obitelj, mi želimo Isusu dopustiti da nam bude svjetlo, odnosno, da nam bude putokaz u našim obiteljskim odnosima, to jest, da se u ponašanju jedni prema drugima vodimo pitanjem:

A kako bi Isus postupio na mome mjestu?

Koliko bi više ljubavi bilo u našim obiteljima kada bismo se vodili tim pitanjem.

Zato, pitajte vaše roditelje imate li u kući adventski vijenac sa svijećama, a, ako ga nemate, možete ga izraditi sami, kupiti ili naručiti.

Uza sve ovo, podsjećam te da ti nudim program za došašće koji će zasigurno donijeti više svjetla u tvoj život.

Počevši od od 30. studenoga, svake večeri u došašću u 21 sat objavit ću kratki video sa savjetima za dan poslije, a slijedit ćemo savjete najboljeg Trenera“, rekao je don Tomislav pokazavši na Bibliju.

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Objavu dijeli @dontomislavlukac

Dobrohotna Majka Crkva smatra svojom zadaćom da u određene dane tijekom godine svetim spominjanjem slavi spasonosno djelo svojega božanskog Zaručnika. Svakoga tjedna, u dan što ga je nazvala Gospodnjim, ona slavi spomen Gospodinova uskrsnuća; skupa s njegovom blaženom mukom ona ga svetkuje također jednom u godini najvećom svetkovinom Vazma. U godišnjem ciklusu Crkva razvija svekoliko Kristovo otajstvo, od utjelovljenja i rođenja sve do uzašašća, do dana Pedesetnice i do očekivanja blažene nade i dolaska Gospodinova. Slaveći uvijek iznova otajstva otkupljenja, ona otvara vjernicima bogatstva krjeposti i zasluga svojega Gospodina, tako da na neki način postaju prisutnima u svako vrijeme te vjernici s njima dođu u dodir i napune se milošću spasenja” (Sacrosanctum Concilium, 102).

Dolazeći pak u dodir s tim otajstvima otkupljenja, tijekom nove liturgijske godine vjernik onda i raste u krepostima vjere, nade i ljubavi po kojima u svoj život, ali i u ove naše dane unosi toliko potreban mir. A taj mir prepoznajemo u Gospodinu: „On – on je mir“ (Mih 5,4).

Stoga će i ovogodišnje četiri adventske svijeće gorjeti za veću vjeru (I. nedjelja došašća), čvršću nadu (II. nedjelja došašća), savršeniju ljubav (III. nedjelja došašća) te za mir u obiteljima, Domovini i cijelome svijetu (IV. nedjelja došašća).

U tom adventskom hodu, uz Božju riječ, pratit će nas i poticajne riječi Petra naših dana, pape Franje iz Bule proglašenja Redovnog jubileja godine 2025.

Obred blagoslova adventskog vijenca i paljenja prve svijeće možete preuzeti na poveznici:

1. nedjelja došašća – Svijeća vjere

Što znači da nas Bog u životu blagoslivlja?

U Starom Zavjetu najveći je znak Božjeg blagoslova bila plodnost: imati mnogo djece značilo je da te Bog blagoslivlja. Blagoslov je bio vidljivi znak Božje zaštite: primjerice, zemlja donosi obilat rod, stado se množi, životinje su zdrave i raste tvoje bogatstvo, i zdravlje prati tvoju obitelj. Imati sve to značilo je živjeti pod Božjim blagoslovom.

Imam dojam da danas mnogi ljudi ostaju na starozavjetnom poimanju blagoslova, pa često jedni drugima žele obilje – puno zdravlja, sreće, uspjeha, pa čak i dobitak na lutriji.

Međutim, Isus u Evanđelju donosi novo poimanje blagoslova, koje je zapanjuje ne samo današnjeg čovjeka nego i one koji su ga slušali prije dvije tisuće godina, u kraju koji danas zovemo Sveta Zemlja. I dalje nam je teško razumjeti Njegove riječi: Blago siromasima, blago ožalošćenima, blago krotkima, blago onima koji žeđaju za pravednošću, milosrđem, blago čistima srcem, blago mirotvorcima i onima koji trpe progonstvo. (usp. Mt 5, 3–12).

Riječ „blažen“ na grčkom jeziku glasi makarios, dok je na latinskom jeziku beatus ili felix, što na hrvatskom jeziku znači „sretan“. No, koliko je onih koji su se udaljili od Boga i koji su Mu okrenuli leđa jer im „nije dao“ ono što su tražili ili molili? Često je riječ o zdravlju, sreći, uspjehu ili materijalnim stvarima pa i o dobitku na lutriji. Njihova očekivanja i želje nisu se ispunile, pa su olako zaključili da je njihov život nesretan – sve, rekli bismo, samo ne blagoslovljen.

I doista, kako razumjeti Isusove riječi koje blaženima nazivaju siromašne, progonjene ili one koji plaču? Kako ne osjećati strah pred Bogom koji me, u svojoj svetoj volji, može blagosloviti siromaštvom ili morem suza?

Da bi se sve „ovo“ obuhvatilo i shvatilo, potrebno je vratiti se na izvore, na temelje, i na ono što znamo: tko je Bog. Takav „temelj“, kojemu se često vraćamo, samo je jedan, I o njemu pišse sveti Ivan apostol u svojoj poslanici: „Bog je ljubav!“ Sveta Faustina izgovorila je sljedeće riječi: „Bog je ljubav i samo milosrđe. Ovo je jedina istina u koju trebamo biti sigurni u životu. Bog je ljubav!“

Ako Bog, koji je ljubav – isti onaj koji podiže ruku na blagoslov, dopusti iskustvo siromaštva, suza i progonstava, onda će istovremeno – ako Mu sve predam – učiniti da iz toga iznikne veće dobro. Bog dopušta zlo, ali i podupire nas kako bismo rasli u ljubavi – voljeli bolje, više, dublje i potpunije. Jer, ako danas ne rastem, ako danas ne živim puninom života, druga opcija je zapravo kretanje unatrag – postat ću sve manji, lošiji, i zapravo ću umirati. A Bog želi da živim! I ja želim živjeti! Živjeti znači voljeti – sve više, jače i dublje.

Što mi Bog čini i govori iza mojih leđa?

Pojam „blagosloviti“ potječe iz latinskog benedicere, što znači „dobro (bene) govoriti (dicere)“. Dakle, blagosloviti znači govoriti dobro, ne samo željeti dobro, već izgovarati dobru riječ o nekome ili nečemu. Stoga je Isusova desna ruka na ovoj slici usko povezana s Njegovim usnama – s onim što govori. A sigurno izgovara dobre riječi ne samo za nas, nego i o nama.

U ekranizaciji knjige Williama Younga „The Shack“ (Koliba), u jednoj od prvih scena vidimo Osobe Presvetog Trojstva kako sjede za stolom, jedu i razgovaraju o raznim osobama iz svoje sredine, pa tako i o glavnom junaku, Mackenziju. Na kraju razgovora o svakoj od tih osoba izgovaraju iste riječi: „Njega/nju posebno volim.“

Želimo li i možemo li povjerovati da Bog o svakome od nas upravo tako misli i govori? Da tako govori o nama iza naših leđa. Bog Otac razgovara sa svojim Sinom i Duhom Svetim o svakome od nas na taj način, jer svi smo mi ljubljena djeca Božja, za koje je Isus umro na križu i dao svoj život. Sve tri božanske Osobe ne samo da gledaju u nas, nego i o nama razgovaraju.

To ne znači da ne vide naše grijehe – naprotiv, itekako ih vide, ali se ne zaustavljaju na njima. Izbor ljubavi leži u tome da biramo ono što je dobro u drugima, što je lijepo i plemenito u bližnjima, da o tome govorimo i to naglašavamo. Ovo je mudrost ljubavi, koja zna da iskustvo prave ljubavi vodi prema promjeni.

Promjena ne dolazi kroz kritiku, osuđivanje, ogovaranje ili predbacivanje pogrešaka – sve su to stvari koje se već vide u lošim postupcima.

Što Bog čini i govori iza naših leđa? Raduje se svakom našem dobru, svakoj ljepoti koja je u nama, čak i onda kada su naše mane prekrivene debelim slojem svega onoga što je loše i grješno. On sve to vidi, ali kroz te taloge pronalazi i blagoslivlja ono malo zrno dobrote koje je u nama, pomažući mu da raste i jača.

Kako Bog reagira, ako nešto nije u redu?

Kad bolje pogledamo sliku Milosrdnog Isusa, primijetit ćemo na Njegovu dlanu ranu od čavala. Njegove nas rane podsjećaju na to da smo, kad god učinimo nešto loše – ja, ti, svi mi – odgovorni za te rane. Ranjeni Isus podiže ruku, a nas oblijeva hladan znoj jer strepimo od kazne ili barem opomene, stisnute šake ili prijetećeg prsta. No, ništa od toga se ne događa. Isusova je gesta blagoslov, praštanje u znaku križa, koji svećenik čini za vrijeme sv. Mise, a osobito za vrijeme sv. Ispovijedi. Ruka uzdignuta na blagoslov.

Oprostiti nekome tko nas je povrijedio, ili naše bližnje, protivi se našoj naravi jer zahtijevamo zadovoljštinu ili pravdu. Naša je prva reakcija osveta: „Kad ja trpim, trpjet ćeš i ti, i to još više od mene.“

Isusov nauk o obvezi praštanja jedni drugima, pa čak i ljubavi prema neprijateljima, nije bio prihvatljiv Njegovim suvremenicima. U Mojsijevu zakonu postojala je odredba: „Oko za oko, zub za zub, život za život“ (Izl 21, 23). Dvije tisuće godina kasnije, i dalje imamo problem s praštanjem. Još je teže oprostiti neprijateljima. Zato smo pozvani obraćati se Isusu sa svojom bijedom, moliti Ga za milost, biti s Njim u molitvi i učiti od Njega. Jednom riječju, trebamo se ispuniti Njegovom ljubavlju, koja će nas osnažiti za čin praštanja, osobito u sakramentu pomirenja. U sv. Ispovijedi uvijek iznova čujemo ove divne riječi odrješenja: „Bog milosrdni Otac, koji je pomirio sa sobom svijet smrću i uskrsnućem svoga Sina i izlio Duha Svetoga na otpuštenje grijeha, neka ti po služenju Crkve On udijeli oproštenje i mir. I ja te odrješujem u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.”

Izvor: bozjemilosrdje.net

Bez mučeništva nema Crkve. Put Kristov je i Križni put, a kršćani su pozvani da ga prihvate. Vjernici imaju svako pravo pitati me kao svećenika: “Oče, biste li bili spremni umrijeti za svoju vjeru?” Srećom nitko me to nije pitao u zadnje vrijeme, i da budem iskren, ne znam kakav bi bio moj odgovor, ali znam kakav bi trebao biti.

Svi smo pozvani biti mučenici, grčka riječ za “svjedok” je mučenik (μάρτυς “martyr”, ili μαρτύριον “svjedok”, “dokaz”). Čini mi se da na Zapadu više nemamo pouzdanih svjedoka. Kroz povijest broj djece mučenika, odnosno običnih muškaraca i žena, je daleko premašio broj biskupa i svećenika. Ali danas u velikoj krizi Crkve- odnosno krizi vjere, bogatih biskupa, svećenika udobne srednje klase, časnih sestara koje su usvojili svjetovni život, teško da ćemo naći vjerodostojne svjedoke.

Možda bi pitanje, “Jeste li spremni umrijeti za svoju vjeru?” trebalo biti pitanje koje bismo si svi trebali postaviti, a posebno naše vođe i profesionalni katolici, jer ne samo da bi trebali biti spremni umrijeti za svoju vjeru, nego i živjeti za nju.

Izvor: quovadisecclesia.com

Ova dužina ukazanja dokazuje da smo tvrde šije: forsiramo se kako bi razumjeli i oklijevamo dopustiti sebi da se do kraja uključimo. Gospina prisutnost u ovom ponavljanju dobija pedagošku funkciju da nas dovede do obraćenja.

Gospa kaže: "Neću se umoriti od pričanja i vođenja prema obraćenju. Neumorna sam: neću vas ostaviti na miru dok ne budete imali mir. Ovaj svakodnevni Gospin govor pokazuje hitnost: činiti i ponovno činiti istu stvar svaki dan za dobro, a to je potrebno za vjeru.

I plodovi se vide. Postoji mnogo obraćenja, popraćenih pronalaženjem unutarnjeg mira. Dolaze ovdje ljudi sa depresijom, obeshrabreni, beznadni, izgubljeni…, u konačnici današnje čovječanstvo. I mijenjaju se, nađu mir i samopouzdanje. Mogao bih vam ispričati toliko slučajeva... ljudi traže konkretnost i iskustvo vjere. Najčešće u životu nailaze na teorije, ali malo ili nimalo iskustva vjere".

Izvor: "Medjugorje", Milano, n. 11. listopad 1986.