"Jesi li živ ili mrtav?"
To je važno pitanje, zar ne? Kako utvrditi je li netko živ ili mrtav? Postoje dobro utvrđeni znakovi. Možete provjeriti disanje, provjeriti puls, poslušati otkucaje srca. Zasad govorimo o fizičkom životu ili smrti. Što je s duhovnim životom ili smrću? Točnije:
Da ste duhovno mrtvi, kako biste to znali?
Možemo uzeti u obzir četiri znaka da je netko duhovno mrtav. Obično ih pronalazimo zajedno i nisu izolirani piše Aleteia.
Prvi znak:
Ravnodušnost. Što mislim pod tim? Javlja se ravnodušnost do statusa quo i nema težnje za boljom budućnošću. Drugim riječima: „Moje krivnje su trajne; to je ono tko ja jesam. Vrline su za mene nemoguće; ja jednostavno nisam takva osoba.” Odsutnost napora podsjeća na smrtni grijeh lijenosti, zar ne?
Drugi znak:
Nedostatak empatije. Što mislim pod tim? Javlja se ravnodušnost do statusa quo i nema težnje za boljom budućnošću. Drugim riječima: „Moje krivnje su trajne; to je ono tko ja jesam. Vrline su za mene nemoguće; ja jednostavno nisam takva osoba.” Odsutnost napora podsjeća na smrtni grijeh lijenosti, zar ne?
Razmotrite ovo promatranje sv. Augustina: „ Nada ima dvije prekrasne kćeri: njihova imena su ljutnja i hrabrost. Ljutnja što su stvari takve kakve jesu. Hrabrost da ih učini onakvima kakve bi trebale biti.” Možemo zaključiti da odsutnost suosjećanja upućuje na odsutnost nade.
Treći znak:
Nedostatak volje za učenjem. Odbijanje da budemo poučavani o Božjoj svetosti i o našem grijehu. Kada smo zaljubljeni, često govorimo našim voljenima: Reci mi više. Koja pametna osoba Isusu ne bi rekla „Reci mi više!” kada on kaže „Ja sam Put, Istina i Život.” (Iv 14,6)? Ako nema učenja, to upućuje na nedostatak poniznosti, odnosno, na nespremnost čuti istinu o Bogu i istinu o nama samima.
Četvrti znak:
Odsutnost pokajanja. Gotovo svaki svećenik će potvrditi ono što smo gotovo svi mi vidjeli: redovi za primanje pričesti su puno, puno veći od redova za ispovijed. Što bi razumna osoba mogla zaključiti iz toga? Sigurno ne da je grijeh pobijeđen u našem životu! Kada kažemo bez pokajanja, to upućuje na svakoga tko griješi bez oklijevanja, bez žaljenja i bez srama. Malo je vjerojatno da će kultura koja vrednuje samopouzdanje više od kajanja proizvesti mnogo velikih svetaca. Kao i duša, kultura bez kajanja nema ni dobrih plodova ni budućnosti.
Napisavši ove riječi, znam da postoji napast razmišljati o tome kako bi se ova četiri znaka duhovne smrti mogla primijeniti na druge. Mogli bismo doći u napast da napravimo popis koji se znakovi odnose na onog od naših poznanika kojih se sada možemo sjetiti.
Oduprimo se ovom iskušenju i umjesto toga pogledajmo ponovno u popis i neka u nama odjekne uznemireno pitanje apostola na Posljednjoj večeri: „Da nisam ja, Gospodine?” (Mt 26,22)
Ako se ovo odnosi na vas, vrijeme je da ispitate svoju savjest i što prije se ispovjedite.
Zamolimo Gospodina u molitvi da nam otkrije gdje je ovo sjemenje pustilo korijenje u vrtu naših duša. Molimo za božansku pomoć pri čupanju ovog sjemenja i zamjenjivanju grijeha suprotnim vrlinama. Podijelimo s osobom kojoj se možemo povjeriti (duhovnikom, supružnikom ili nekom drugom duhovno zrelom osobom) naše planove potvrđene u molitvi za promjenu naših života. Podijelimo s njima prepoznatljive i mjerljive ciljeve kako bi nas, u milosrđu, mogli smatrati odgovornima za promjenu koju svi moramo poduzeti.
Razmislite o ovome: ako odbijamo priznati da nas je duhovna smrt već izgrizla, ako tvrdoglavo odbijamo priznati da se trebamo ispovijedati, pokajati se i promijeniti, tada ćemo okrenuti leđa uskrsnim blagoslovima. Bili bismo slični Lazaru koji odbija izaći iz grobnice jer je to previše posla. Bože sačuvaj nas od takvog propusta!
Aleteia|Prijevod:medjugorje-info.com
