(Mt 21, 28-30)
Na dan suda, najveću odgovornost ćemo snositi mi svećenici, jer kome je mnogo dano, od toga mnogo će se tražiti. Parabola u obliku midraša o dvojici sinova i njihovom ocu upravo uvodi u tematiku suda. Isus te riječi izgovara svećeničkim glavarima i laičkim starješinama. Govori o njihovoj reakciji na njegovu riječ o kraljevstvu i Crkvi. Neki među njima su povjerovali Isusovim riječima, neki nisu. Izgleda da najviše Židova koji su povjerovali Isusu bili su grješnici: prostitutke, prostitute i carinici. Dakle, svi oni koje su židovske elite odbacivale i ovijale ih u celofan nečistih.
Ovaj odlomak tiče se i nas. Pogledajmo ga na svoj način, naravno, nikako ispuštajući prethodno tumačenje. Otac ima dva sina. Voli ih. Pitanje je vole li oni njega? Što znači voljeti nekoga u biblijskom smislu? To znači odgovoriti na poziv drugoga. Bilo da je to kralj koji organizira svadbu za svojeg sina (Mt 22,2) ili da je to upravo otac koji traži od svojih sinova rad u vinogradu. Komunikacija između onoga koji poziva i onoga koji se odaziva ovisi o ljubavi. Bez ljubavi nema srdačnog odaziva. Ustvari, bez ljubavi ne postoji komunikacija. Obojica sinova se bezobrazno ponašaju prema ocu. „Neću“ i „hoću“ su neiskrenim odgovorima. Čini se da su i jedan i drugi sin izgubili priliku. Dok prvi sin bezobrazno odgovara ocu, drugi naziva svoga oca gospodarom. Tko tako govori svome ocu? Gospodaru? To ukazuje na ropstvo, na nedostatak ljubavi prema ocu. Ako tako naziva svoga oca nije čudo da ga je lagao.
Kod prvog sina potrebno je bilo malo vremena kako bi razmislio o svojem „neću“. Grčka riječ koja je ovdje rabljena (metamelomai), upućuje da je prvi sin promijenio mišljenje. No, ne samo to. On se pokajao za svoj odgovor i to duboko. Promijenio je svoje srce. To znači da je u tom trenutku postao sasvim druga osoba. Trebao je malo vremena kako bi iskoristio priliku koju mu je ponudio otac.
Dvojica su dobili priliku biti s ocem i zajednički raditi. Već samo bivanje s ocem je izraz najvećeg zadovoljstva i sreće. Čini se da je prvi sin izgubio priliku, ali samo privremeno. Ona se stvorila ponovno. Drugi sin, također u startu, je izgubio priliku svojim lažnim „Evo me“. Međutim, prilika, odnosno poziv, ostaje uvijek otvorena.
Ta dva brata skrivaju se u nama. Oni nas proganjaju. Unesrećuju. Čine sve kako bismo prilike koje nam Bog daje jednostavno uništili. Gledamo obilje Božje milosti, ali ništa ne činimo. Toliko smo puta osjetili nadahnuće da dobro činimo i tako surađujemo s Ocem. Međutim, jedan brat govori „neću“ dok drugi laže sebi samome, ali i ocu. Zašto se tako događa? Možda zato jer stalno smo u odnosu s ocem kao rob i gospodar. Umjesto ljubavi, postoji samo kruti obred. Događa se i tako da sve činimo na silu. I nedjeljna misa postaje izrazom prisilne naredbe i čuvanje zapovijedi. Jednostavno nedostaje taj topao odnos s ocem. Dvojica braće također nas podsjećaju kako nam Bog iznova daje priliku i ne zatvara svoje srce pred nama. Koliko smo prilika izgubili da budemo zajedno s njim?
Vrijeme je darom u kojemu možemo shvatiti pogrješke. To ne znači da drugom bratu je zauvijek oduzeta prilika, odnosno milost. Jednom i drugom bratu potrebno je obraćenje. Toplinu blizine s ocem, tijekom mise, čovjek može osjetiti po dubokoj molitvi srca. Kod Boga ne postoje izgubljene prilike. Vjerujem da će kad tad doći prilika da učinimo dobro koje smo mogli učiniti, a nismo učinili. Najviše me brine odnos: moj odnos, odnosi drugih ljudi s Bogom. Jesu li oni uistinu odnosom ljubavi između oca i djeteta?
I danas imaš priliku pogledati svoju prošlost i budućnost. Nisi ništa izgubio. Sve je u Božjim rukama.
Pater Arek Krasicki
