Nisam bio tamo od srednje škole pa ne znam kako je danas; sve što imam su maglovita sjećanja na lizanje sladoleda iz korneta od vafla koji mi je kapao na cipele na velikoj ljetnoj vrućini i konačno skupljanje hrabrosti za vožnju svog prvog roller coastera, piše svećenik Michael Rennier.
Sjećam se i opeklina od sunca, toliko dugog stajanja u redovima da su me boljela leđa, očajnički vruće i ljepljive i želje da odem nakon samo nekoliko sati. Ova sjećanja su mi važnija od bilo čega drugog, što je vjerojatno razlog zašto se nisam vratio.
Svoju smo djecu prije 10-ak godina na ljetovanju odveli u jedan drugačiji, iznimno popularan zabavni park. Mislili smo da će biti zabavno i na neki način je i bilo. Očito su ovi zabavni parkovi s razlogom uspješni. Iskustvo je definitivno stvorilo puno uspomena. Ali za nas je prava zabava bila prisjećanje na to koliko su dijelovi iskustva uistinu bili jadni.
Naučene lekcije
Naša su se djeca bojala gotovo svake vožnje. Nekoliko su plakali i morao sam sjediti tamo u malom tramvaju, zarobljen s djetetom koje je vrištalo dok se robot Kapetan Kuka manijakalno smijao. Djeca su stalno morala na zahod i proveli smo veći dio dana tjerajući ih u kupaonicu i iz nje. Stalno su se žalili da im je vruće, umorni su i gladni. I ja sam. Bilo ih je teško ugostiti dok su čekali u dugim redovima i, povrh svega, cijelo putovanje koštalo je silno mnogo novca. Ušao sam u način tipičnog štedljivog oca, odlučan da ćemo se, ako ulažemo toliko vremena i novca u odmor, zabaviti čak i ako nas to ubije.
Otprilike tri dana nakon putovanja, shvatio sam kako se točno zabaviti. Zapravo je bilo jednostavno: napustiti zabavni park.
U hotel smo se vratili u ranim poslijepodnevnim satima, te smo dan proveli u obiteljskom druženju uz bazen. To je doslovno sve što su djeca htjela. Željeli su brčkati se s mamom i tatom oko bazena, jesti pizzu i sjediti u hladu kad su umorni.
I meni se svidjelo. Između spuštanja malog djeteta niz vodeni tobogan, mogla sam se izležavati na stolcu u hladu, gledati ih kako se igraju, čitaju i piju.
Na temelju tog iskustva u potpunosti smo izbacili većinu turističkih stvari i ljetovali na mjestima gdje možemo sjediti zajedno kao obitelj. Odlazak na plažu je uvijek pobjednički. Provođenje vremena u nacionalnim parkovima gdje možemo šetati i družiti se u kafićima u malim turističkim gradovima također je sjajno.
Također smo prilično zadovoljni što se vozimo nekoliko sati zapadno od St. Louisa do nekoliko jutara zemlje koju posjeduje naša obitelj gdje imamo malu kuću i ribnjak. Tamo nema mobitela pa je tiho. Palimo krijesove, pečemo marshmallowe, družimo se uz jezerce, idemo u ribolov, igramo frizbi, idemo u kratke šetnje selom i idemo na male izlete u grad gdje postoji slastičarna (i nekoliko vinarija).
Ponekad je bolje biti jednostavan
Putovanja su uvijek bila jedan od onih dijelova života o kojima sam uvelike, nevjerojatno previše razmišljao. Dugo sam kao mladić odlazio na odmor na određena mjesta jer mi se to činilo dobrim. Svi drugi su išli na to i to mjesto i radili određene stvari, imali određena iskustva, pa sam mislio da bih i ja trebao. Nakon nekog vremena zapitao sam se idem li na odmor samo radi slika, da bih mogao reći da sam bio tamo, vozio se ili da bih se uklopio u to kako su svi drugi putovali.
Čini mi se da ima mnogo ljudi koji uživaju u aktivnom odmoru. Vole potpuno turističko iskustvo. Vole krstarenja i tematske parkove i vođene ture. Ja, ipak? Zapravo ne želim ništa raditi. S našom obitelji, umjesto da se izgaramo na aktivnostima, svatko se čini najsretnijim ako se malo pomaknemo iz naših tipičnih, običnih okolnosti (tako da ne radimo samo ono što radimo kod kuće) i provodimo puno kvalitetnog, sporog, slobodnog vremena zajedno.
Pretpostavljam da želim reći da, bez obzira na to kako idete na odmor ovog ljeta, pobrinite se da provodite vrijeme s obitelji i prijateljima upravo onako kako želite. Odmor ne mora izgledati na određeni način niti mora označiti određeni okvir. Odmor nije toliko iskustvo koje treba stjecati koliko posebni trenuci koje treba živjeti.
