Čuli smo završni odlomak Isusove Velikosvećeničke molitve. Usrdna molitva za jedinstvo i učenika, i svih potonjih kršćana. Jedinstvo Crkve temelji se na savršenom jedinstvu između Oca i Sina. Kao što Otac nije zatvorenost u sebe, okrenutost prema sebi, ne živi za sebe, nego sve predaje Sinu, i kao što se Otac prema Sinu definira, za Sina živi, Sina ljubi, njemu predaje svu svoju božansku moć i vlast i šalje ga u svijet, tako moraju biti i učenici upućeni jedni na druge, jedni za druge živjeti i svjedočiti Božju ljubav i jedinstvo u svijetu u kome žive.
Isus baca pogled u daleku budućnost. I moli za jedinstvo svih onih koji će tijekom stoljeća i tisućljeća u njega vjerovati i njegovima se priznavati: Moli da svijet upozna i povjeruje da je Otac poslao upravo njega, svoju završnu riječ u svijet. Tek jedinstvom u vjeri i ljubavi te u Isusovoj istini učenici mogu pred svijetom biti vjerodostojni svjedoci Božje ljubavi i istine Isusa Krista u svijetu.
Župne obavijesti i molitveni program u Međugorju (25.- 31.svibnja)
U najnovijem župnom listiću crkve sv. Jakova u Međugorju za tjedan 25. – 31- svibanj 2020. naznačen je isti raspored liturgijskih slavlja kao i prošli...
Isus se oprašta od svojih. Izriče svoju oporučnu, posljednju želju. Ostavlja svoju oporuku u obliku molitve. Slobodno možemo ustvrditi kako je cjelokupni Isusov život jedna velika simfonija molitve, molitveni izričaj. Gotovo do iznemoglosti naglašava svojima da svi budu jedno. Tu želju i oporuku izriče u obliku usrdne, zaklinjuće molitve.
Tu nam postaje razvidno jasno koliko mu je osobno stalo do jedinstva kakvo ćemo pronaći u Trojstvu. Ono do čega se ne može vinuti nikakvo ljudsko mudroslovlje ili znanost, postalo nam je jasno i očito u Isusovu životu, naime, koliko nam je Bog blizu, tko nosi ovaj svijet, u čijim je rukama te da čovjek nosi na sebi otiske i obrise Božjeg bića.
Ne moli Isus da budemo pošteđeni od ovoga ili onoga u ovome svijetu, mržnje, progona i sl. Prisjetimo se samo primjedbe rimskog povjesničara Tacita koji je potkraj prvoga stoljeća napisao kako su kršćani navukli na sebe “mržnju čitava ljudskog roda”, budući da su prvi vjernici bili u svome ponašanju i životu živi prigovor i prijekor ustaljenim tadašnjim životnim običajima i načelima, pa čak i državnim zakonima. Bili su izazov i spoticaj, upravo kao što to bijaše i Isusov križ.
Isus donosi poruku i istinu o Bogu. Ta poruka o Bogu - nošena Isusovim posvećivanjem i žrtvovanjem za svoje najbliže i za cijeli svijet - jest onaj oganj, ona vatra koju je htio baciti na zemlju te za koju bi htio da već gori poput silna požara. Želi zapaliti cijeli svijet svojom osobom.
I prema svjedočanstvu Novoga zavjeta Isus nije samo donositelj vatre, ognja, donositelj svjetla, nego je on sam vatra, sam je on izlazak ognjenoga sunca nad svijetom koji se nalazi u tami i sjeni smrti. S Isusom prestaje vrijeme robovanja, nastupa epoha slobode i mira.
Danas se stvara jedinstvo na političkom, gospodarskom, globalnom planu. Svijet želi biti jedno. Međutim, to je jedinstvo bez Boga Oca. Gdje nema Oca, djeca se mrznu, nema topline doma, nema ognjišta, nema ljubavi. Sav govor o jedinstvu bez Boga jest ljudska tlapnja i čežnja, jest građenje Babilonske kule.
Krist je ponuda jedinstva svijeta i ljudi. U njemu je sve sadržano. Na nama je nositi i ostvariti Isusovu posljednju želju: Moliti za jedinstvo te biti osobe, ljudi jedinstva. Netko se izrazio kako nikada nije dovoljno podsjećati ljude na to da je na ovoj zemlji živio čovjek imenom Sokrat.
Točno je to, ali je još bitnije i bitnije za nas podsjećati ljude, da je među nama živio i boravio te da djeluje po svome Duhu Bog i čovjek, Isus Krist. Taj lik nikako ne blijedi niti tamni u svijetu i svijesti čovječanstva, napose onih koji mu se predaju.
Isusov je Duh jamcem da ništa od svega onoga što je on onda izrekao i povjerio apostolima nije izgubilo od svojega značenja do današnjeg dana. Kroz dva minula tisućljeća mnoge su istine ili nazoviistine srušene, za idućih dvije tisuće godina također će se zbiti isto s mnogobrojnim drugim povijesnim „istinama“, a dotle će Isusova riječ ostati vjerna sama sebi, neuzdrmljiva, svakom vremenu su-vremena, svakom uhu shvatljiva, i bitno nadvremenska. Kad se čovjek suoči s Isusovim riječima, suočava se s Istinom, s tajnom, čovjeku neistraživom, ali bez koje je čovjek sam sebi još jedan veći upitnik i sam sebi neshvatljiv.
Isus nas poziva na intimno jedinstvo s njime. Na egzistencijalno nasljedovanje. A to nasljedovanje Isusa Krista ne znači imitacija, kopiranje, oponašanje. To znači: Ići s njime i za njim ustopice, hoditi i su-hoditi, biti na njegovu putu. "Ja sam put, istina, život". Dakle, zaputiti se za njim.
To će reći: U ovome vremenu u kome živimo živjeti kako je Isus živio u ono vrijeme. To će reći: Biti službenik, biti znak i apostol Božjeg kraljevstva. Biti znakom, što znači, svoju životnu zadaću učiniti stvarnom, prema mjerilima evanđelja. Biti blago-vjesnikom novoga poretka i novoga kraljevstva. Biti svjedokom praktične istine, a ne samo teoretskih načela.
Isus je uvijek praktičar, nikada teoretičar. Isus ne naviješta neki apstraktni ideal. Kraljevstvo je Božje stvarnost koja se ozbiljuje, konkretizira u praksi, povijesti.
Ne postoji apstraktno, teorijsko kršćanstvo. Ono postoji samo kao utjelovljenje, inkarnacija onoga što je Isus donio svijetu u zanesenim pojedincima, u ljudima. Postoje samo ljudi koji vjeruju u Isusa Krista i kao takvi tvore kršćane, odnosno kršćanstvo.
Dakle, nauk oblikuje, formira ljude, daje im biljeg. U nasljedovanju Isusa Krista riječ je o konkretnome, osobnom, posve personalnom, a ne o općim mjestima i postavkama. Nema kršćanstva u čistoj, izvornoj kulturi, u kemijskom destilatu, nego samo u konkretnoj povijesnoj pojavnosti.
Isus nije bio osoba koja bi bila bezbojna i koješta podnosila, tolerirala. Za njega je glede čovjekova života i odnosa prema Bogu jedno važno: "Prepoznat ćete ih prema njihovim djelima i plodovima". A kakav je plod vjere u čovjekovu životu?
Isus je čak (po)hvalio pogane zbog njihove vjere i suprotstavio ih svojim sunarodnjacima, kod kojih nije pronašao vjeru, onako snažnu kao u pogana koji su se susreli s Isusom.
Fra Tomislav Pervan
Međugorje
