Sličan izvještaj o slijepcu u Jerihonu pronaći ćemo i u evanđelista Marka. U Marka događaj iscjeljenja odvija se na izlazu iz Jerihona, kad se Isus zaputio strminom prema Jeruzalemu, i na tome putu - prema Golgoti - prati ga, zapućuje se i ovaj slijepac komu je Isus podario vid. Zapravo, njegova vjera mu je podarila vid. U Luke događaj se zbio na ulazu u Jerihon, da bi nam nakon toga podario nezaboravnu zgodu sa Zakejem, carinikom. U Mateja imamo dva jerihonska slijepca. Zgoda je dovoljno dojmljiva da je donose sva trojica evanđelista, dok u Ivana imamo slijepca od rođenja koga Isus ozdravlja, vraća mu vid na neobičan način – uzima zemaljsku tvar i pljuvačku (na čime bi se danas higijeničari zgrozili), maže mu oči i čovjek je progledao.
A znamo da u pljuvački ima nešto ljekovito. Pas i mačka ližu svoje rane i tako zacjeljuju. Životinje znaju za ljekovitost te izlučevine.
Čovjek mora vidjeti da bi vjerovao, da bi mogao vjerovati, vele naši suvremenici koji ne žele niti vidjeti niti (po)vjerovati. Čovjek mora vjerovati da bi mogao progledati i vidjeti veli nam ova zgoda o iscjeljenju slijepca; prema Markovu Evanđelju ime mu je Bartimej. Ovo je posljednje čudo koje Isus čini prema Lukinu Evanđelju prije samoga ulaska u Jeruzalem. Slijepac uporno viče: “Sine Davidov, Isuse, smiluj se!” Čovjek slijepac koji je ‘slijepo’ vjerovao Isusu zadobio je ponovno vid. “Vjera te tvoja spasila!” - Ne govori to Isus samo njemu, poručuje on to svemu mnoštvu koje se zaputilo za njim u Jeruzalem. Vjera je bitna i odlučna.
Isus pita, što želiš da ti učinim? Prethodno je Isus pitao dvojicu sinova Zebedejevih, što bi oni htjeli da im učini. Njima dvojici odgovara Isus kako ne znaju što hoće! Hoće prva mjesta, zdesna i slijeva, što je za Isusa suludo pitanje! Pitati jest uobičajena Isusova praksa. On uvijek pojedinca pita spram njegove želje. Čovjek se mora izraziti, mora očitovati. Ne ostati pred njim nijem. Oni žele prva mjesta, biti njemu zdesna i slijeva. Potom Isus naviješta svoju muku i smrt u Jeruzalemu, ali Jakov i Ivan ostaju za to slijepi. Ne vide, nemaju osjetila za ono što im Isus govori. Imaju tjelesne oči, ali još uvijek ne vide Božji plan s Isusom. Isus, dakle, u pravilu pojedince oslovljava, svatko se osobno mora izjasniti, jasno izreći svoje želje pred tom osobom, i onda očekivati odgovor, ili u obliku iscjeljenja, ili ozbiljna prijekora ili ohrabrenja.
Slijepac pored puta znamen je sklupčane ljudske bijede i odbačenosti, upućenosti na druge. Kao slijepac isključen je iz hramskog bogoštovlja, mora sebi za životno uzdržavanje prositi od drugih. Čuje mnoštvo koje je u mimohodu i prolazi te se radoznalo raspituje. Vele mu kako mimoilazi pashalna povorka - svi idu slaviti Pashu u Jeruzalemu - s Isusom iz Nazareta. Vjerojatno je za Isusa otprije čuo kao o čudotvornu iscjelitelju – naime, slijepci imaju veoma istančano osjetio sluha - pa stoga iz petnih žila viče za pomoć: „Smiluj se! Sine Davidov, Isuse, smiluj se!“ I ne da se nikim i ničim zaustaviti niti omesti u svojoj vapijućoj molitvi, u svome vapaju.
Sine, Davidov, smiluj se meni! Meni u mojoj nevolji! Slijepi prosjak doživljava u sebi moć nemoćnoga. Ali u vjeri vidi svoga Boga. U vjeri se prisjeća proročkoga obećanja: Kad dođe Mesija, Sin Davidov, tad će se otvoriti oči slijepcima, tad će utamničenici biti pušteni, tad će izići na svjetlo dana oni koji tavore dane i čame u kazamatima (usp. Iz 42,7). U to vjeruje siromašni prosjak, prionuo, prilijepio se uz tu riječ kao čičak za vunu. Odvažnošću očajnika on sve glasnije viče, ne da se smesti povicima: 'Ušuti, začepi usta! Što vičeš kao luđak!' Njegova mu nevolja otvara oči, srce, usta. I još snažnije viče: 'Sine, Davidov, smiluj se'. Naučio je on vještinu kako prositi. Zna što mu nedostaje da bi bio zdrav: Vid. Ljudi nemaju za nj razumijevanja, njemu je toga dosta cijela života. Svi su mu uvijek govorili kako mora šutjeti, kako mora paziti što govori; ne da se ušutkati, nego štoviše, iz svega glasa viče Sinu Davidovu za smilovanje, za milost. Što mu više govore da ušuti, on se više dokazuje svojom nezaustavljivom vikom. Dokazuje sebe, kao da želi reći: „Postojim i ja na ovome svijetu, ja, bijedni Bartimej, slijepac“! Želi biti uočen, želi da ga netko konačno vidi i pogleda. Ide na sve ili ništa. Domalo će to isto mnoštvo Isusovih pratitelja promijeniti svoje raspoloženje i stav kad se Isus zaustavi i poruči da mu ga dovedu. Sokole ga da se ne boji, jer je poželjan pred Isusom. Zašto? Odgovor je jasan: Sin je čovječji došao da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge. Isusova ‘veličina’ sastoji se upravo u tome da mu je svatko vrijedan, svatko mu je bitan, i ona siromašna udovica, i ona Kananejka, i ovaj slijepi prosjak pored puta.
Pripija se uz Isusa, želi da ga Isus pogleda. Imao je slijepac tu sreću. Isus ga je pogledao i samo mu rekao: „Tvoja te vjera spasila, vjera te je tvoja ozdravila“. Spas i zdravlje imaju u grčkom isti rječnički korijen! Božja sila djeluje u njemu i njemu se ponovno otvaraju oči. Odsada vidi i sunce i nebo i ljude, VIDI IDUSA! Isusu je ovaj slijepac značajniji od svega onoga mnoštva što ga prati na putu u Jeruzalem, koji idu slaviti ondje pashu. Značajniji mu je slijepac od onih koji ga veličaju i kliču njemu i njegovu mesijanskom dostojanstvu ‘Hosana Sinu Davidovu’. Čovjek na rubu, pored puta, prosjak, slijepac, patnik: taj je u Isusovim očima vrjedniji od svega mnoštva drugih koji mu plješću. Više cijeni nevolju pojedinca od odobravanja i pljeska mnoštva; to je način Isusova djelovanja, to je način ponašanja kojim se on vodi, to znači i za nas nasljedovati Isusa. Ne velike riječi, nego velika djela se i od nas traže. Ne traži Isus velikih hvalisavih, pompoznih riječi, nego jednostavna djela, čvrstu vjeru.
Isus začudo ne čini ništa. Dovoljna je njegova nazočnost i čovjek je ozdravio od svoga sljepila. Dovoljna je samo jedna riječ i čovjek je zdrav. Njegova nazočnost mijenja čovjekovo stanje stubokom. Slijepac oslovljava Isusa s „Gospodine!“ Isus već ima atribut koji mu je dala Crkva nakon Uskrsa i Duhova. To je gotovo uobičajeni način kako sveti Luka oslovljava Isusa u svome Evanđelju
U ovoj zgodi pred jerihonskim dverima i zidinama oslikava se snaga vjere. Snaga slijepe vjere jednoga slijepca. Vjere u snagu i istinu onoga koji ide prema Jeruzalemu, koji će doskora biti izručen poganima, i sam popljuvan, zlostavljan, ismijan, lišen svoga ljudskog dostojanstva. Učenici to ne vide. Ne spoznaju da upravo Bog silazi u Isusu u ljudsku bijedu. Isto tako i ovaj Bartimej. Što će doskora vidjeti? Isusa na križu raspeta, bjednijega od njega, koga je Isus izliječio. Isusa pomoćnika i liječnika bez ikakve pomoći. Na križu obješena. Je li morao slijepac izgubiti svoje sljepilo i progledati na Isusovu riječ, da bi vidio, da bi bio svjedokom toga prizora na križu? I da bi mu se ponovno otvorile oči za Isusovu osobu – osobu Isusa Bogočovjeka? Isus ovdje otvara oči slijepcu, a doskora će Majka pod križem zatvoriti oči svomu mrtvomu Sinu. Koji obrat, kakva ljudska nezahvalnost! Pieta – smiluj nam se!
