„Dok naši misionari idu u misije ad gentes, među narode koji još nisu čuli Božju riječ – navode – mi koji ostajemo u svojim sredinama pratimo ih svojim molitvama i konkretnom pomoći te tako svjedočimo svoju međusobnu ljubav i univerzalnost Crkve onima koji su oko nas. Tako dajemo primjer, svjedočimo, jer osim navještaja ljudi trebaju i primjere, i to one koji potkrepljuju što propovijedamo i koji ih potiču da onda i sami djeluju”, rekao je papa Franjo u ovogodišnjoj poruci za Svjetski dan misija, pod geslom „Bit ćete mi svjedoci“.
Kao primjer djelovanja unutar vlastitog okruženja istaknut je lik blažene Pauline Jaricot, utemeljiteljice Djela za širenje vjere, koju je papa Franjo proglasio blaženom u svibnju ove godine.
Papinska misijska djela u Republici Hrvatskoj objavila su nekoliko poruka svojih misionara, a mi smo izdvojili prilog fra Ivice Perića koji služi u Zambiji. Njegove dojmove pročitajte u nastavku…
Nedavno sam promijenio mjesto svog misijskog djelovanja. Poslan sam iz Ruande u Zambiju gdje treba pokrenuti novu misiju i započeti još jednom sve iz početka. Pripremajući se za preuzimanje misije, nekoliko sam mjeseci odlazio u Zambiju iz Ruande kako bih se upoznao sa svim novim izazovima koji me čekaju: nova zemlja, novi ljudi, novi običaji, novi zakoni…
Dolazeći u Zambiju, primijetio sam veliku razliku između ove dvije države. U Zambiji se osjećam kao kod “kuće” jer me vraća u moju mladost i djetinjstvo koje sam proveo u BiH. Lokalno stanovništvo radi na isti način na svojim imanjima kao što smo mi radili u mladosti – sve se radi ručno, volovi se koriste za oranje i prijevoz tereta, sadnja usjeva, berba dozrelog povrća, sadi se motikama, usjevi se nose na leđima ili na volovskim kolima tko ima.
Djeca u Zambiji trebaju pješačiti kilometrima do škole kao što smo i mi. Život na selu je sličan kao što je bio u moje vrijeme djetinjstva u BiH. Rade zajedno kako bi pomogli jedni drugima, da se što prije obavi sadnja ili berba. Sretni su kada rade i rado pomažu jedni drugima. Vraća me to u moju prošlost kada smo svi zajedno radili kako bismo osigurali barem ono najbitnije za budućnost.
Nitko u selu ne odskače od drugih, svi su u sličnoj financijskoj situaciji, svi moraju raditi, pa nema nekih prevelikih razlika – svi se poštuju. Ima toga dosta za raditi kako bi se osigurala što bolja berba. Najviše sade sojin grah, kukuruz i suncokret. Od toga se nešto melje za hranu, a sojin grah i suncokret koriste se i za ulje.
Zambijci su otvoreni i uvijek izražavaju srdačnu dobrodošlicu svima koji im dođu i to vrlo otvorena srca. U Zambiji postoji 288 šefova ili glavnih za određeni teritorij. Na njegovom području svi ga poštuju kao njegovi podčinjeni, a on se brine o njima s dužnim poštovanjem. Kada sam došao u Zambiju, prvo sam išao pozdraviti Šefa. Kada dođete kod njega, prva stvar je da ga se pozdravi; klekne se pred njega i treba zapljeskati dva puta odjednom i tako tri puta. Prilikom moga posjeta to sam isto učinio i on mi je odao poštovanje i dobrodošlicu u njegovo poglavarstvo.
Mi kršćani smo pozvani na otvorenost, poštivanje i prihvaćanje drugih. Kako kaže papa Franjo, mi smo „pozvani da gradimo mostove, a ne zidove“. Kako smo primili velike mogućnosti od Isusa, trebamo biti otvoreni za Boga i drugoga čovjeka. Naš je poziv voljeti i poštovati drugoga što nam je Isus ostavio u nasljedstvo.
