Program otvorenja spomenika vodila je Diana Tikvić, radijska i televizijska voditeljica, a započeo je hrvatskom himnom „Lijepa naša“ koju je otpjevao Juraj Elez uz pratnju prof. Renate Somrak na klavijaturama.
Okupljenima su se emotivnim govorima obratili Lidija Dugan, glavna koordinatorica ovog projekta, koja je ispričala kako je do ideje za podizanje spomenika uopće došlo i što se sve događalo u prethodnih pet godina koliko je prošlo od ideje do ostvarenja ovog velikog projekta; zatim gradonačelnik grada Vukovara, Ivan Penava, te za kraj Ante Čaljkušić, predsjednik udruge „Hrvatska za Život“.
Tijekom programa pročitane su i tri recitacije uz pratnju Ivane Huk na violini. Pjesmu „Mala Gospa Marija“ pročitala je učenica Eva Šibalić, unuka umirovljenoga pukovnika hrvatske vojske Antuna Dugana Samuraja, pjesmu „Utjeha kose“ pročitao je saborski zastupnik Marin Miletić, a pismo nerođenom djetetu trudnice ubijene na Bleiburgu gđa Katarina Seider, župljanka vukovarske župe sv. Filipa i Jakova.
Spomenik su otvorili Ružičina kći Adnana i predsjednik Udruge Ante Čaljkušić, a zanimljivost je i da je on otvoren točno na prvu godišnjicu smrti Ružičina supruga i Antunova oca, vukovarskog branitelja Davora Markobašića.
Prigodna molitva, koju je u zajedništvu sa sisačkim biskupom Vladom Košićem predvodio pomoćni đakovačko-osječki biskup Ivan Ćurić prije samog otkrivanja spomenika, započela je s kratkom psalmodijom s pripadajućim antifonama „Pošalji Duha svojega, Gospodine, i obnovi lice zemlje!“ i „Hvala ti što sam stvoren tako čudesno!“, što su ih pjevajući prihvatili svi nazočni sudionici. Upravo s tim nadahnućem, obraćajući se i pozdravljajući okupljene, započeo je svoj nagovor mons. Ćurić: „Čuli smo i dijelom zajednički izgovarali biblijske riječi iz 104. i 139. psalma. U njima je sadržana mala psalmodija, hvalospjev Bogu Stvoritelju. I kamo god da se okrenemo, u dubinu i visinu, na sve strane našega svijeta i svemira – prepoznajemo i otkrivamo Božja stvorenja. U tom, kako nas upućuje svjetlo vjere i kršćanske duhovnosti, počiva izvorno dostojanstvo svega što postoji. I ne samo na početku, Bog je snagom svoga Duha i obnovitelj života. Sve se njegovom snagom može obnoviti. A na najizvrsniji način, kao odsjaj samog Božjeg postajanja, na Njegovu sliku postoji i živi čovjek. Zato nas i ova prigoda učvršćuje u kršćanskoj pouci da je ljudski život svet „zato što od samog početka zahtijeva Stvoriteljevo djelovanje i trajno ostaje povezan sa Stvoriteljem, svojom jedinom svrhom. Bog je jedini Gospodar života od početka do svršetka: nitko i ni u kakvim okolnostima ne može sebi uzeti pravo da izravno usmrti nevino ljudsko stvorenje“ (KKC, 2258).
Spominjući se ratnih stradanja biskup je istaknuo poruku koju je Crkvi i cijelom svijetu 1994. godine, upravo u vremenu našeg Domovinskoga rata, uputio papa sv. Ivan Pavao II.: „Svi smo pozvani činiti sve što je moguće da bi se od ljudskoga društva udaljila ne samo strahota rata, nego također svako ugrožavanje ljudskih prava, polazeći od onoga neprijepornog prava na život koje ljudska osoba ima od samoga začeća. U gaženju prava na život, makar samo jednoga ljudskog bića, sadržana je klica i krajnjega ratnog nasilja.“ Nastavljajući svoj nagovor biskup je rekao: „Upravo u ljeto 1991. godine, kad su započinjala ratna stradanja u cijeloj našoj domovini, s posebnom žestinom i u ovom vukovarskom kraju, isti će papa, imajući pred sobom mnoštvo tragedija izazvanih ratovima u ovo naše suvremeno doba, ustvrditi: „Ovom groblju žrtava ljudske okrutnosti XX. stoljeća pridodaje se još jedno veliko groblje: groblje nerođenih, groblje bespomoćnih, čije lice nije upoznala čak ni rođena majka, (…) a već su imali život, već su bili začeti, razvijali se pod srcem svojih majki, ne sluteći smrtnu opasnost“ (Sv. Ivan Pavao II., 4. lipanja 1991.). Potom je biskup pokazujući na novopodignuti spomenik istaknuo: „Toliko je toga, braćo i sestre, svetoga i dostojanstvenoga, nježnoga i krhkoga, ali nezaštićenoga, nažalost, često i ugroženoga, uprizoreno u ovom spomeniku trudnici, sjećajući se jedne konkretne žene – okrutno umorene trudnice Ružice Markobašić i njezina još nerođena djeteta Antuna, događaja koji je svojom strahotom još samo nadopunio čašu tragičnih stradanja i patnji podnesenih prije 30 godina ovdje u gradu Vukovaru, na Ovčari i diljem Hrvatske. Ovaj je spomenik, ujedno i spomen na sve u ratu stradale trudnice, žene u blagoslovljenom stanju u čijim patnjama uvijek čujemo dvostruki krik – i majke, i nerođena djeteta. Zato danas ovdje molimo, zahvalni udruzi „Hrvatska za Život“ što nas na to želi podsjećati i ovim spomenikom“.
„Od danas ćemo na ovom mjestu božanskoj ljubavi i providnosti na poseban način preporučivati svaki ljudski život – u ratu i miru, a osobito život još nerođene djece, u našoj domovini i diljem svijeta, jer svaki život ima neponovljivo dostojanstvo, tim više što je svaki čovjek pozvan biti dionikom Božjeg života, uvijek oslonjen na snagu, utjehu i radost one istine koju nam nosi Kristova Radosna vijest: ”Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo” (1 Iv 3, 1), naglasio je biskup Ivan uvodeći u Molitvu Gospodnju i zaključnu molitvu blagoslova koju je izrekao sisački biskup Vlado Košić. Na kraju molitvenog dijela slavlja, mons. Ćurić svim je nazočnima preporučio i izmolio Molitvu za nerođene upravljenu presvetoj Majci, Bogorodici Djevici Mariji.
Organizatori su od srca zahvalni svim prisutnima koji su uveličali ovaj veliki događaj – članovima inicijative „40 dana za život“ iz mnogih gradova, svećenicima, časnim sestrama, članovima grada Vukovara i gradskih institucija, prisutnim saborskim zastupnicima te svim drugim ljubiteljima života koji su jučer bili ispred vukovarske bolnice na ovome nesvakidašnjem i velikom događaju.
