Iako se obljetnice njihovih stradavanja obilježavaju, a spomenik njihovoj žrtvi u čast je podignut, o sudbini većine ove djece ne postoje pisani tragovi, niti su izvršitelji zločina nad njima kažnjeni.
Što se djece ubijene u Vukovaru tiče, o njima se najmanje zna. Točnije, najmanje se znalo. Jer sada o njihovim nesretnim sudbinama pojedinačno možemo pročitati u knjizi “Mama, ne vidim nebo”, autorice Ani Galović iz Ivanić-Grada.
Kako je jedna teologinja koja se nastavno obrazovala na području logoterapije, pedagogije i dječje psihologije osjetila potrebu progovoriti o najmlađim Vukovarcima čije je djetinjstvo i odrastanje prekinuto na najsuroviji način?
“Moj interes za djecu nije novost. Knjigu “Dječak koji je volio prozore” posvetila sam djeci oboljeloj od karcinoma, a do zaključka da je priča o vukovarskoj djeci neistražena i neispričana došla sam sasvim spontano, uz druženje s vukovarskim braniteljima do kojih sam pak došla istražujući problem dijagnoze PTSP-a”, kazala nam je Ani.
Sve je krenulo s pričom o četverogodišnjoj Martini
Prve rezultate svog istraživanja, Galović je 2018. godine objavila na svojoj stranici Žute čizme kada je otvorila do tada Hrvatskoj posve nepoznatu priču o Martini Štefančić (4) ubijenoj zajedno sa svojom bakom u Borovu Selu.
“Sudbinu male Martine doznala sam slučajno, kroz razgovor s jednim svojim poznanikom iz Borova Sela. Na moje pitanje o tome ima li saznanja da su u njegovom mjestu stradavala djeca, spomenuo mi je Martinu. Bila sam šokirana činjenicom da nakon gotovo tri desetljeća nitko nikada nije čuo za tu ubijenu djevojčicu. Ja sam jednostavno morala progovoriti o tome, a onda sam doznala da Martina nije jedina i da su vukovarska djeca ubijena u ratu iz nekog čudnog razloga stavljena na marginu. Onda sam se primila posla”.
Lavovskim poslom do rezultata
Ani Galović, mlada žena na koju bi se mogli ugledati mnogi djelatnici DORH-a, zahvaljujući svojoj upornosti i želji da istina o ovoj djeci ispliva na površinu, zasukala je rukave i u maniri prave istražiteljice razgovarala s roditeljima i obiteljima ubijene djece, odlazila na lokacije zločina, putovala u Srbiju kako bi od tamošnjih ratnih izvjestitelja dobila informacije, na sudu u Novom Sadu tražila i dobila potrebnu dokumentaciju, provjeravala maticu umrlih, kontaktirala hrvatsku policiju i slično. Rezultat njezine istrage jest knjiga “Mama, ne vidim nebo” koja progovara o 34 djece ubijene u Vukovaru.
Mučne priče
“Knjiga je koncipirana po datumima stradanja. Priče su uistine mučne i teške… Neka djeca su umrla od posljedica ranjavanja, no neka su mučki ubijena. Najmlađa žrtva je beba stara samo dan i pol, postoje dječaci koji su strijeljani, neki i zaklani, no svima je zajednički tragičan kraj. Gotovo jednako tragična činjenica jest da su ta djeca na neki način prešućena”, zaključuje Ani Galović.
Knjiga “Mama, ne vidim nebo” za sada se može kupiti u knjižari “Nova” ili naručiti na njihovoj web stranici, ali se uskoro može očekivati u široj prodaji. Grad Vukovar otkupio je određeni broj primjeraka koje je poklonio obiteljima ubijene djece, a Općina Bizovac financijski je potpomogla pripremu ove vrijedne knjige. Povijesni presjek o ovom djelu napisao je povjesničar Borna Marinić, književnica Tanja Belobrajdić autor je predgovora, a Nenad Barinić napisao je pogovor.
Izvor: vukovar2020.dnevno.hr
