Sestre iz Provincije slavljenici su uručile blagoslov pape Franje, a svoju joj je čestitku uputio i splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić, dok je samu svečanost proslave, među ostalima uveličao i triljski gradonačelnik Ivan Bugarin, koji je tom je prigodom svojoj sugrađanki uručio cvijeće i Povelju grada Trilja za njezin 100. rođendan i 80. godina službe, javlja portal Splitsko-makarske nadbiskupije.
Uz časnu Majku sestru Mariju Banić i vrhovnu poglavaricu Družbe sestara Služavki Malog Isusa, provincijalnu poglavaricu splitske provincije "Sv. Josipa" sestru M. Tereziju Pervan, te predstojnicu samostana u Košutama sestru Zorku Radan veliki dan sestri Rozamundi pomogli su obilježili su i triljski dekan don Stipe Ljubas, te don Marinko Duvnjak; nekadašnji župnik sv. Josipa na Plovaniji, gdje je ova bila na župi kao kuharica.
Rođena kao treće od osmero djece u triljskoj obitelji, prema riječima sestre Manete Mioč, koja je s okupljenima podijelila detalje iz života vremešne slavljenice, Rozamunda se Crkvi pridružila već kao šesnaestogodišnjakinja kad je počela raditi sa sestrama Služavkama Malog Isusa u franjevačkom samostanu na Poljudu u Splitu. Nakon položenih privremenih redovničkih zavjeta 1942. bolesna od tuberkuloze iz ubožnice u Sarajevu gdje je pomagala u kuhinji, odlazi u tuberkulozno vojno lječilište na Ilidžu, da bi, radi bolje ishrane i rada na zraku naposljetku bila premještena je u zajednicu u Vitez. Ratne godine prema ovoj su mladoj sestri nisu bile milostive pa se ju Partizani tako poslali u zatvoru u Travnik, gdje je, u samici ostala puna tri mjeseca, a potom završila u koloni za Bleiburg iz koje se, kako je navela sestra Mioč, čudom Božjim izvukla.
Služeći Bogu ljudima sestra Rozamunda radila je od Boke Kotorske do Pariza, pa tako i na splitskim Šinama, uglavnom kao predstojnica i kuharica, ali i kao turistički vodič na Škrpjelu.
„Jaka tijelom, duhom, vjerom, snagom, izdržljivošću, pristupačna svima. Jednostavna, otvorena, iskrena, okretna i bistra uma. Odolijeva napastima i teškoćama svake vrste, izdržljiva u samici, u progonu, u koloni smrti na križnom putu, na Gospinu otočiću, u njezi bolesnika, u kuhinji, na polju, u vrtu, u tumačenju, u vođenju zajednice, gdje god ju je Providnost postavila. Sve s vjerom i pouzdanjem u Boga, molitvom, životnim optimizmom i požrtvovnom ljubavlju prema bratu čovjeku“ - riječi su kojima su slavljenicu opisale njezine sestre, zahvalne što pokraj sebe imaju takav primjer vjere, ljudskosti i redovničkog života.
