1. Tko je Ivo Jurić kakvog javnost poznaje? Što je Ivo Jurić za sebe unutar četiri zida?
Mogu reći da me javnost poznaje kao mladog glazbenika i autora koji se trudi pronaći svoje mjesto na ovoj današnjoj estradi. A u svoja četiri zida ja sam jedan običan 26-godišnjak koji uživa u krugu najboljih prijatelja i odnedavno sa novim članom obitelji, malom čivavom koji se zove Beni.
2. Kad si „kliknuo“ s glazbom?
Oduvijek sam volio pjevati, međutim ozbiljnije sam se počeo glazbom baviti sa navršenih 14 godina, tj. 2004. godine.
3. Smatraš li da je glazba nešto urođeno u čovjeku, da se uspije samo ogromnim radom i zalaganjem ili možda spojem ovog dvoga?
Definitivno spojem svega toga. Bog nam daje mnoge talente ali je na nama samima da ih razvijamo i trudimo se pronaći način da uspijemo. Nije lako, ali ako se mi ne borimo za sebe, tko će onda?
4. Klapa „Krš“, akademski zbor „Pro Musica“, grupa „Rondo“… Koliko je to sve formiralo tvoj današnji glazbeni profil i postoji li netko za koga možeš reći da je bio uz tebe od početka i najzaslužniji za tvoj rad?
Mogu reći da me je bilo svuda, tako da kažem. U mnogim pravcima glazbe, u dosta glazbenih ekipa, itd. Puno je ljudi sudjelovalo u oblikovanju mene kao glazbenika. Međutim, jedan čovjek zaslužuje posebno prvo mjesto, a to je maestro don Dragan Filipović. Osim glazbenih ugradio mi je i mnoge ljudske vrijednosti jer sam od malena dosta vremena provodio s njim, kako na probama, misama, tako i van njih.
5. Kako trenutno vidiš glazbenu scenu u Mostaru, Hercegovini, a i Bosni i Hercegovini?
Postoji puno mladih ljudi, talentiranih, željnih rada i uspjeha. Plodno je ovo tlo za rađanje talenata. Međutim, isto tako sredina i okruženje su pomalo nezdravi za izgraditi neki veliki uspjeh. Treba dosta truda i odricanja, želje, volje te na kraju i sreće da se u glazbi postigne neki značajniji uspjeh. Potencijala definitivno ima, i ja želim svima iskreno od sveg srca svu sreću da i naprave željeni uspjeh i ostvare svoj cilj.
6. Nije tajna da si praktični vjernik. Kad se spominje fuzija glazbe i vjere često se u javnosti govori o licemjerstvu među pjevačima, da je to jeftino skupljanje bodova, da poruke nisu iskrene. Koje bi tvoje iskustvo vjere bilo u tom području obzirom da si i sam sudjelovao na festivalima duhovnijeg karaktera?
Kažu kad je Bog na prvom mjestu u tvom životu onda je sve ostalo na svom mjestu. Ništa u životu nisam birao, ni mamu, ni tatu, ni sredinu, ni ime ni prezime. Sve mi je dato odozgo, pa sam uvjeren i siguran da On ima za svakog od nas neki plan. Ja se nadam da sam prepoznao barem djelić toga plana. Treba biti vjernik prvenstveno za sebe pa onda za zajednicu, što znači da trebate prvo sebe učiniti boljim da bi tek onda nekome mogli pomoći da to isto napravi. Sve će ovo proći, i nikakva slava, ni novac, ni uspjeh bilo kakav ne znače ništa ako nemate Boga u svome životu. Ja nekako tako živim i vjerujem…
7. Zadnjih godina zaista možemo svjedočiti preporodu duhovne glazbe posebno u Hrvatskoj, ali također i u Bosni i Hercegovini. Smatraš li da duhovna glazba kao takva ima već posebno mjesto u Hercegovini i sviđa li ti se smjer u kojem ide?
Definitivno da! Kad se zajednica okupi, mladi se druže pjevajući Bogu na slavu. Vlada jedna pozitivna energija. To je za mene pravo liječenje i tijela i duha. Drago mi je da se počinje buditi duhovna glazba i da počinje sve više živjeti u ušima i srcima. I ja ću osobno dati svoj doprinos kad god i kako god budem mogao. To je nešto što stvarno vrijedi.
8. Ti ujedno potpisuješ i tekst naše pjesme „Pusti glas“ s ovogodišnjeg Framafesta u Mostaru. Što jedna takva pjesma može donijeti našem gradu, jesi li zadovoljan pjesmom i jesu li ovakvi festivali budućnost duhovne glazbe ili su to pak pojedinačni putevi?
Drago mi je da sam dobio priliku da napišem ujedno i svoju prvu duhovnu pjesmu. Zadovoljan sam, i više nego zadovoljan. Uvijek kad je upalim prođu kroz mene neki lijepi osjećaji. Definitivno ovakvi festivali su budućnost duhovne glazbe i treba ih biti što više, da se preko njih razvijaju i pjesme i autori. Moja je želja jednog dana biti na misi sa svojim sinom/kćerkom i da se ta pjesma bude pjevala, pa da onda mogu reći, e ovo ti je tata pisao…
9. Gdje se Ivo Jurić vidi za 10-20 godina? Kako mladi zaljubljenici u glazbu mogu naći svoj put u ovom društvu?
Ne gledam tako daleko u budućnost, ali mogu reći da mi je želja i cilj biti na velikim binama, puniti arene i ostaviti traga na glazbenoj sceni. Ali ponajviše želim samo biti sretan i ispunjen. Puno je danas pogrešnih puteva i lako je otići i zalutati, ali u dubini sebe mislim da svi znamo ili ćemo saznati koji je pravi put za nas. Stoga bih poručio mladima da se vode ispravnim vrijednostima, moralnim, ljudskim, kršćanskim. Da budu strpljivi i često sebe saslušaju u tišini. Od buke svakodnevnog života teško je čuti vlastito srce, zato nam je svima potrebno malo vremena i za sebe da se preispitamo i saslušamo.
10. Ponekad te vidimo u Gradu na kavi s našim duhovnim asistentom, fra Antoniom. Na Frami te, pak, nismo dosad imali prilike ugostiti. Kad bi te pozvali kao gosta-predavača na jednom našem susretu utorkom, bi li se odazvao? Kada bi se odazvao, o čemu bi pričao mladima u dobi od 15 do 25 godina?
Uvijek mi je drago baciti koju ljudsku sa prijateljem fra Antoniom, i naravno da bih se odazvao. Mislim da nisam kompetentan pričati i držati bilo kakva predavanja, ali bih vam rado ispričao neka svoja iskustva u borbi mladog običnog momka da se malo izdvoji iz sredine i napravi neki uspjeh. Imam dosta zanimljivih priča, možda nekog i potaknem da ne odustaje nakon primljenih udaraca, jer sam ih i sam primio mnogo. Zato „krilima svojih anđela zakloni me od bura i nevera „. Radujem se vašem pozivu a do tada budite mi veselo i zdravo!
