Piše don Josip Mužić za Svjetlo riječi:
U Crkvi je, uslijed ljudske slabosti i utjecaja Zloga, nažalost uvijek bilo, većih ili manjih ali uvijek bolnih, raskola. Povod su uglavnom bili vjerski ili moralni razlozi, a sada smo prvi put u situaciji da do toga može doći zbog zdravstvenih razloga. I to je zoran pokazatelj sekularizacije jer se tjelesno zdravlje izjednačuje pa čak i stavlja iznad duhovnoga zdravlja. Naime, oko bolesti COVID-19 izrodila se među vjernicima duboka podjela koja je zasjenila sve druge. Dijelimo se oko „mjera” koje se umnažaju, oko COVID potvrda a posebno oko cjepiva. To bi po sebi ostalo u granicama legitimnoga razilaženja i pluralizma poželjnih za iznalaženje najboljega rješenja. No problem nastaje kada se, po sebi kontroverzne, civilne „preporuke” proglašavaju obvezujućima unutar Crkve uzdižući ih tako na razinu kanonskoga zakona, pa čak i iznad njega. Tada se ozakonjuje netolerancija, diskriminacija i nepravda te stvaraju pretpostavke koje mogu prerasti u raskol.
Ucjene savjesti
U nama susjednim državama (Italiji, Sloveniji, Austriji i Srbiji) već su na snazi „mjere” koje ograničavaju, ugrožavaju i ukidaju vjerske slobode. Istočni ili zrenjaninski scenarij je oduzimanje po kratkom postupku smještaja, posla i prihoda svećenicima koji nemaju COVID potvrdu. Drugi zapadni scenarij je onemogućavanje vjernicima da ulaze u crkvu i dobivaju sakramente ako nemaju istu potvrdu što se svodi na vjersku segregaciju. U oba slučaja, na različite načine, provodi se isti cilj: prisiljavanje na cijepljenje. Resi ih i isti stav krute nemilosrdnosti, bez ikakve mogućnosti odgode ili utoka, koji se ne koristi ni kod najvećih hereza ili moralnih zastranjenja, poput pedofilije, koja danas nemilice razaraju Crkvu.
U isto vrijeme političare koji podržavaju i uvode bezbožne i protunaravne zakone u ime milosrđa pripušta se pričesti, kao u slučaju američkoga predsjednika Bidena. Iza ovakvoga proturječnog postupanja nije teško prepoznati kao zajednički nazivnik licemjerje odnosno podilaženje vlastima. Kardinal G. Müller stoga je nedavno upozorio: „Kristovi sluge u apostolskoj službi ne smiju se nuditi kao dvorjani vladarima ovoga svijeta i odigrati ulogu njihovih propagandista. Prema našoj katoličkoj vjeri, papa je, osim što je prvi svjedok nadnaravne Božje objave u Isusu Kristu, također i vrhovni čuvar prirodnoga moralnog zakona. Crkveno učiteljstvo stoga ima pravo i obvezu ukazati na granice vremenite moći, koja završava na slobodi vjere i savjesti.”[1]
Suočen s represijom svećenik se može u pravilu lako snaći za sebe osobno i raditi ako treba nešto drugo čime će se prehraniti, a u najgorem slučaju misu može slaviti privatno. No on je odabran i pozvan da služi drugima i njegov sakrament svetoga reda je neizbrisiv. Dobar pastir je svjestan da je, iako može napustiti svoju zemlju i otići u misije negdje gdje nema „mjera”, savršenije ostati uz svoje stado onda kada je najteže. Zato se ne može oglušiti na potrebe onih vjernika kojima je u ovom „novom normalnom” stanju u ime upitne brige za zdravlje zabranjeno pristupati sakramentima. Božji zakon dolazi iznad ljudskoga pa će stoga principijelan svećenik odbiti poslušnost takvoj nepravdi i naći se u srazu sa svojim biskupom koji mu tada, potpomognut građanskim vlastima, može zabraniti ikakvo djelovanje i lišiti ga svake materijalne potpore. Istočni i zapadni scenarij ucjene imaju tako isti ishod.
Vjernici pak koji su u svojoj savjesti donijeli dobro argumentiranu odluku – ne cijepiti se ni po koju cijenu – neće pristati sada ni na ucjenu bogoslužjem i sakramentima. Oni će stoga, praktično izopćeni iz svojih župa, biti prisiljeni da se samoorganiziraju i traže druga rješenja za vlastiti opstanak u vjeri. Povijest pokazuje da je, uz pomoć Božju, to ostvarivo pa su tako u Japanu i Koreji, tijekom dugih progona, laici, ostavši bez svećenika, sami uspjeli sačuvati i prenijeti vjeru.
Podvojena Crkva
Na početku će mnogi zatečeni izvanrednim okolnostima živjeti poput urbanih pustinjaka bez kontakata s drugima iznalazeći protumjere potrebne za preživljavanje. Istina, to su samo privremena rješenja jer se koronaporedak tijekom toga vremena ne zaustavlja na postignutom nego ide sve dalje. No ona ne samo da su potrebna nego su i neophodna. Gospodinova je zadnja i On može u svakom trenutku pomrsiti planove moćnika, ali zato traži i ovakvu suradnju. Stoga su katolici dužni koristiti i proširivati preostale prostore slobode, i boriti se zdušno, ne dopuštajući skrupulima da ih ometu.
No neće dugo potrajati i odbačena manjina svećenika i vjernika, prirodno upućenih jedni na druge, nego će se početi međusobno povezivati i pomagati. Njima će se pridružiti i mnogi koji će odustati od daljnjega docjepljivanja. Spontano i iz potrebe doći će do stvaranja učinkovite alternative. Oni će biti podzemna Crkva koja neće oplakivati izgubljeno nego će graditi novo okupljajući se u kućama i prirodi poglavito oko sakramenata. Tako će de facto diskriminacija i segregacija unutar Crkve poroditi jednu novu kvalitetu: umrežene male zajednice prekaljane u progonstvima koje se, rasterećene od balasta kukolja, svesrdno trude da im Bog bude prva ljubav. Na koncu će se postupno stvoriti istinski pokret otpora i iz defenzive će se prijeći u ofenzivu obnove svega u Kristu.
Nasuprot progonjenom ostatku javna Crkva će sve više biti u službi, u pravilu bezbožnih, državnih vlasti. S jedne strane imat će svakovrsne materijalne beneficije i dobivat će dio medijskih pohvala, no u isto vrijeme od nje će se tražiti sve veći ustupci u obliku stalno novih „mjera” koje će sve više paralizirati vjerski život. Svjetski moćnici doista ne kriju da će mnoge mjere kontrole ljudskih sloboda ostati na snazi i kada se proglasi prestanak ove bolesti kao dio novoga svjetskoga poretka. Tako će biskupi, i ne htijući, postati suradnici ubrzane apostazije kao što se to sada događa u Kini.
Ovakav podvojeni vjerski život ako potraje duže vremena dovest će do sve većega međusobnog udaljavanja i nepovjerenja unutar Crkve. Uza svu dobru volju, razlike će sve više rasti pa će jedinstvo postati upitno. Na kraju lako može doći i do formalnoga raskola koji će biti priželjkivan, potpomognut a možda i uvjetovan od građanskih vlasti. Od toga će najviše koristi imati neprijatelji Crkve koji na raskolu i otpadu žele izgraditi neku svoju nadreligiju bez Krista.
Odgovornost
Tko je odgovoran za takav možebitni, pogubni rasplet COVID krize u Crkvi? Državne vlasti snose svoj dio odgovornosti, no u Crkvi su odgovorni biskupi koji se nisu do kraja borili za slobodu vjeroispovijesti i bogoslužja. Štoviše često su, otuđeni od puka i zapleteni u mreže „visoke politike”, lako podlegli uvjeravanjima, obećanjima i pritiscima vlastodržaca. U konačnici tako su pokazali da im je, makar u ovom pitanju, važniji od posluha Bogu posluh svjetskim moćnicima koji onda njima manipuliraju. Štoviše, nerijetko su biskupi znali i samoinicijativno donositi mjere diskriminacije za crkvene prostore i prije nego što je to itko od njih zatražio dodvoravajući se tako državnim vlastima. Kardinal Müller to komentira: „Nadasve, protivno je božanskom zakonu ako državni organi ometaju ili čak zabranjuju pristup sredstvima milosti Crkve, tj. Kristovim sakramentima. To što su čak i biskupi zatvorili svoje crkve ili uskratili sakramente osobama koje traže pomoć, težak je grijeh protiv njihova od Boga danog autoriteta. Ovo je šokantan dokaz koliko je sekularizacija i dekristijanizacija misli već stigla do pastira Kristova stada… Zadaća biskupa je vjernicima dijeliti Euharistiju, a ne udaljavati ih od nje.”[2] Paradoks je da je do ovoga raskola došlo od vrha preko odgovornih za jedinstvo Crkve.
Katolici pak koji se samoorganiziraju da bi sačuvali vjeru upadaju u neposluh prema ljudima ali slušaju Boga i uz to, kao većinom obični vjernici, nemaju zapovjednu odgovornost u Crkvi. Da su na ispravnom putu potvrđuje istina da je u Crkvi vrhovni zakon spasenje duša. S pravom katolički publicist Eric Sammons zaključuje: „Katolička Crkva danas trpi krizu autoriteta, ne zato što nema legitiman autoritet, već zato što je previše njezinih vođa opijeno moći. Umjesto da koriste svoj Bogom dani autoritet za opće dobro – naše spasenje – oni provode svoju volju koristeći sirovu moć. Katolici trebaju prihvatiti autoritet hijerarhije, a istovremeno odbaciti njezinu zlouporabu moći. Tek tada će se današnja klerikalistička neravnoteža vratiti na nešto što je više u skladu sa željom našega Gospodina da naši vođe budu sluge koji nas nadahnjuju i vode, a ne diktatori koji uživaju u vlastitoj moći.”[3]
Zaključak
Koronakriza nam je dramatično pokazala, naravnu i nadnaravnu, slabost i dezorijentiranost današnjih katolika, skupa s hijerarhijom, pred moćnicima ovoga svijeta. COVID raskol je zlosutna mogućnost koja se može otkloniti obraćenjem i povratkom na normalno stanje prije „mjera”. Poželjno je da nam ova prijeteća pogibelj svima otvori oči i potrese srca kako bi u njima kraljevao samo Krist i nitko više.
[1] Edward Pentin, „Cardinal Gerhard Müller Calls COVID-Related Sacrament Restrictions ‘Grave Sin’”, National Catholic Register, 2. prosinca 2021., na: https://www.ncregister.com/interview/cardinal-gerhard-mueller-calls-covid-related-sacrament-restrictions-grave-sin, (18. siječnja 2022.).
[2]Ibidem.
[3] Eric Sammons, „Power vs. Authority in the Church”, Crisis Magazine, 30. prosinca 2021., na: https://www.crisismagazine.com/2021/power-vs-authority-in-the-church, (18. siječnja 2022.).
Tekst preuzet uz dozvolu s portala Svjetlo Riječi
