I upravo zato mnogi, promatrajući fotografije nastale toga dana, nisu vidjeli samo dva događaja niti dvije skupine građana. Vidjeli su dvije Hrvatske. Hrvatsku koja sve više nalikuje Europi koja se odriče svojih korijena i Hrvatsku koja ih još uvijek čuva. Hrvatsku koja traži nove identitete i Hrvatsku koja se ne stidi onoga što jest.

FOTO: Antunovski hod mladih
Jer koliko god to nekome smetalo priznati, samo je jedna od te dvije kolone u sebi nosila ono što je generacijama bilo razlog hrvatskog ponosa – vjeru u Boga, ljubav prema domovini, poštovanje prema obitelji, zahvalnost prema precima i svijest da narod bez korijena ne može imati budućnost.
Zato prizori s Antunovskog hoda mladih nisu izazvali emocije samo među vjernicima. Oni su kod mnogih probudili osjećaj nade da Hrvatska, unatoč svim pritiscima vremena, još uvijek nije izgubila svoju dušu.
Dok su sudionici Povorke ponosa prolazili zagrebačkim ulicama noseći zastave pokreta koji danas uživaju snažnu političku, medijsku i institucionalnu potporu diljem Europe, tisuće mladih ljudi sudjelovale su u Antunovskom hodu mladih noseći križeve, moleći krunicu i pjevajući pjesme Bogu. Ta slika nije bila samo vjerski događaj. Bila je snažna poruka da postoji generacija mladih koja odbija prihvatiti tvrdnju da su vjera, domoljublje, obitelj i tradicija relikti prošlosti koje treba spremiti u muzeje.

FOTO: Antunovski hod mladih
Ono što posebno upada u oči jest činjenica da se posljednjih godina u Hrvatskoj sve češće primjenjuju dvostruka mjerila kada je riječ o simbolima i vrijednostima koje smiju biti prisutne u javnom prostoru. Mnogi se još uvijek sjećaju polemika oko Hoda za život, oko zastava i simbola koji promiču zaštitu nerođenog života, dostojanstvo majčinstva i vrijednost obitelji. Upravo su ti simboli nerijetko proglašavani kontroverznima, nepoželjnima ili problematičnima za javni prostor. Istodobno, simboli rodne i identitetske ideologije ne samo da su prihvaćeni, nego se predstavljaju kao gotovo obvezni znakovi naprednosti i društvene osviještenosti.
Takva dvostruka mjerila kod mnogih građana stvaraju opravdan osjećaj nepravde. Jer ako je različitost doista vrijednost, onda bi trebala vrijediti za sve. Ako je javni prostor mjesto slobodnog izražavanja uvjerenja, onda bi u njemu jednako mjesto trebali imati i oni koji promiču kulturu života i oni koji zastupaju drugačije svjetonazore. Međutim, sve je više ljudi koji imaju dojam da problem nije u zastavama, nego u vrijednostima koje te zastave predstavljaju.
Upravo zato prizori s Antunovskog hoda mladih imaju težinu koja nadilazi jedan običan vjerski događaj. Na tim ulicama nisu bili politički aktivisti ni profesionalni zagovornici određenih ideologija. Na tim ulicama bili su mladi ljudi koji su bez srama pokazivali da vjeruju u Boga, da vole svoju domovinu i da smatraju kako je moguće istodobno biti moderan čovjek i ostati vjeran vrijednostima svojih predaka.
Dok dio europskih političkih elita posljednjih godina sustavno pokušava izgraditi identitet kontinenta bez njegovih kršćanskih korijena, upravo su ti mladi pokazali da čovjek bez korijena postaje lako podložan svakom novom trendu, svakoj novoj ideologiji i svakom novom društvenom eksperimentu. Povijest nas uči da nijedna civilizacija nije propala zato što je bila previše vjerna svojim temeljima. Propadala je onda kada ih se počela stidjeti.
Nije slučajno ni to da se posljednjih mjeseci među hrvatskom mladeži spontano pjevaju i Thompsonove pjesme i pjesme slavljenja. To nije pitanje glazbenog ukusa. To je pitanje identiteta. U vremenu kada se mladima nudi kultura bez korijena, povijest bez ponosa i sloboda bez odgovornosti, oni traže nešto dublje. Traže pripadnost. Traže smisao. Traže povezanost s narodom kojem pripadaju i s Bogom u kojeg vjeruju.
Zbog toga je pogrešno ove dvije kolone promatrati samo kroz političku prizmu. Njihova razlika mnogo je dublja. Jedna vizija čovjeka polazi od pretpostavke da pojedinac sam određuje svoju istinu i da društvo mora neprestano prilagođavati svoje vrijednosti osobnim osjećajima. Druga polazi od uvjerenja da postoje trajne vrijednosti koje ne ovise o trendovima, anketama ili političkim kampanjama te da upravo one čovjeku daju stabilnost, smisao i unutarnju slobodu.
Možda upravo zato fotografije iz Zagreba nisu izazvale samo komentare nego i snažne emocije. Ljudi u njima nisu promatrali samo dvije skupine građana okupljene na dva različita događaja. U njima su prepoznavali mnogo dublji društveni i duhovni prijepor koji već godinama prolazi kroz Hrvatsku i Europu. Prepoznavali su sukob između kulture koja vjeruje da se budućnost može graditi odbacivanjem naslijeđenih vrijednosti i kulture koja vjeruje da se budućnost može graditi samo na temeljima koji su izdržali kušnje vremena.
Zato mnogi, gledajući te dvije kolone koje su istoga dana prolazile Zagrebom, nisu vidjeli samo dvije skupine ljudi. Vidjeli su dvije Hrvatske.
Jednu koja se sve više prilagođava duhu vremena, čak i onda kada taj duh vremena od nje traži da zaboravi tko je, odakle dolazi i na kojim je vrijednostima nastala.
I drugu koja se ne stidi svojih korijena, svojih svetaca, svojih crkava, svojih branitelja, svoje kulture i svoje vjere, jer razumije da narod koji izgubi svoje temelje prije ili kasnije izgubi i sebe.
Dok su jedni nosili zastave ideologije koja od čovjeka traži da neprestano iznova definira samoga sebe, drugi su nosili križ, simbol žrtve, ljubavi i nade koji je stoljećima oblikovao hrvatski identitet. Dok su jedni slavili identitete koji se mijenjaju s vremenom, drugi su pjevali Bogu. Dok su jedni tražili potvrdu u svijetu, drugi su smisao tražili iznad svijeta.
Zato pitanje koje su otvorile dvije zagrebačke kolone nije pitanje tko je bio glasniji, medijski zanimljiviji ili politički podobniji. Pitanje je koja od tih dviju vizija ima snagu sačuvati dušu naroda, obnoviti obitelj, vratiti nadu mladima i ostaviti generacijama koje dolaze nešto više od zbunjenosti, podjela i ideoloških eksperimenata.
Jer Hrvatska nije nastala na prolaznim trendovima, nego na vjeri, žrtvi, obitelji i ljubavi prema domovini.
A budućnost, kao i uvijek kroz povijest, pripast će onima koji imaju hrabrosti ostati vjerni onome što jesu.
Medjugorje-info.com
