U čuđenju je Dijete promatralo sve te novotarije u starome gradu, u gradu velikih proroka, u gradu slavnih židovskih kraljeva. Ali čitav sjaj i svo blještavilo Jeruzalema nisu zasjenili kreposni sjaj poočima Josipa, dvanaestogodišnjeg Sina Božjega i njegove Majke. Došli su u Hram da proslave pashu. „Da, anđeoski zborovi zacijelo utihnuše, kad su se molitve Sina Božjega sa zemlje vinule Njegovu Ocu, koji je na Nebesima!... – Marija i Josip zacijelo prestadoše promatrati zastor, iza kojeg stajaše svetinja nad svetinjama; oni upriješe pogled u Dijete, (…) koje je upiralo svoje oči u Nebo, što ga je ostavilo, da bi uredilo svijet. Velika je tajna, što hramsko kamenje nije uskliktalo, što sunce nije stalo, i što se libanski cedri nisu poklonili Bogu, čije su stope hodajući zemljom, donijele Vječnost – vremenu.“
Veliko je čudo što su ljudi nastavili živjeti uobičajenim grešnim životom, tek poneki tračak svjetlosti izbijao je iz društva tih starih dana, ali čekali su, očekivali su oni novu zoru i evo je, tu je, već sviće. Marija ju je donijela svijetu, ona je na svijet donijela nadu, ona je donijela radost, ona je odabrana prije vjekova da u punini vremena svijetu pokloni Spasitelja, zato „ništa nečisto ne pada na nju, jer je sjaj svetosti, ogledalo bez ljage Božjeg veličanstva i slika njegove dobrote; ljepša od Sunca i od svega zviježđa, uspoređena sa svjetlošću ona je nadmašuje (Usp. Mudr 7, 25-26, 29).“ Ona nam je ideal kojem stremimo, mi moramo ići prema njemu, stremimo zvijezdama, stremimo svetosti, stremimo Nebu, ne plašimo se visokih ideala jer premalo traži tko samo pod nebom očekuje radost, ta tek iznad oblaka, gore gdje se duh u slobodi i ljepoti Rajskih prostranstava može u radosti klanjati Bogu i gledati Ga licem u lice, bez suza, bez boli, bez patnje, to je život koji očekujemo, to je pravi, istinski život, tko ga želi zaslužiti mora to učiniti ovdje, pod ovim nebom.
U graji trenutka, tog popodneva kad je već bio prošao blagdan, Marija i Josip krenuše nazad svom domu, no kad pade večer uvidješe da nema Isusa. Izgubili su Sina, a u istom trenutku izgubili su i Boga. Koliki ljudi u današnjem svijetu lutaju, izgubljeni, bez nade, daleko su od Boga, On je za njih izgubljen, misle da ne postoji ili još gore, svjesni da postoji bježe od Njega. Ali jedan veliki i najvažniji primjer dali su nam Josip i Marija baš u ovom trenutku beznađa kada je njihovo ljubljeno Dijete samo, tamo negdje u velikom Jeruzalemu, a noć pada, dali su nam primjer jer su se bez razmišljanja okrenuli i krenuli nazad tražiti Sina, tražiti Boga, „potreba tražiti Boga, da bi se s njime susreli, jest jedna od glavnih tema Biblije i crkvenih Otaca,“ a trebala bi biti i glavna tema naših života. To je, ustvari, ono što bi svaki čovjek morao učiniti, kad se tama spušta, idi traži Sina Božjega, kad si u očaju idi traži Sina Božjega, kad se bojiš idi traži Sina Božjega, ali i kad se raduješ idi traži Sina Božjega, kad sve prividno ide u dobrom smjeru i tada idi traži Sina Božjega. Uvijek ga traži, čezni za njim, sanjaj i teži ka višem, teži da ga nađeš, da ga spoznaš, jer samo onaj koji traži nalazi, samo onaj tko istinski teži nečem i sanja o nečem taj to i ostvari, bez tih ideala život se trne i gasi, bez njih se ne može živjeti puninu života.
Dakle, tri dana su ga tražili i konačno ga našli u Hramu, u domu Oca Svojega, kako naučava učene ljude. Gdje je on bio ta tri dana, gdje je bio za vrijeme noći? „O tome možemo samo nagađati, ali ja rado pomišljam – veli Fulton J. Sheen – da je vjerojatno posjetio buduća mjesta svoje Muke zaustavio se pred Antonijevom tvrđavom, gdje će Pilat jednom pokušati oprati Njegovu krv sa svojih ruku; gledao je Aninu kuću, gdje će ga kasnije obasuti hulama; pošao je izvan gradskih zidina malenom brežuljku, gdje će svijet podići Križ i nazvati Ga Njegovim prijestoljem; i napokon je proveo jednu noć u Getsemanskom Vrtu na punoj Pashalnoj mjesečini, gdje će dvadeset i jednu godinu kasnije Njegovi Apostoli spavati, dok on bude pio talog iz Kaleža čovječjih grijeha.“ Lijepo je to zamišljao J. Sheen no gdje god On bio ta tri dana i noći sada je u sigurnim rukama svoje Majke, i ti se baci u njeno sigurno naručje jer „ako te ona drži, ne padaš; štiti li te, nemaš straha; vodi li te, ne osjećaš umora; jeli ti naklona, sretno stižeš k cilju.“ Ona je „vrata milosti koja ljudima otvara nebeska vrata.“ Ona je „nada naših života.“ Samo jedno Marija traži od tebe: „Vjeruj onomu kojemu sam i ja vjerovala.“
Fra Nikola Dominis
