Mogao se nastaniti u nekom mjestu gdje čovjek ima razne mogućnosti – bilo u bajkovitome selu bilo u futurističkome gradu, mogao se nastaniti negdje gdje je priroda omamljujuće lijepa, gdje su građevine ispunjene bojama, mogao se nastaniti negdje gdje je kreativna dinamika na visokoj razini… Također, mogao je biti rođen u toplini kliničke ustanove, položen na mekane jastuke. I to se ne odnosi samo na njega, već i na njegovu Majku, pa i poočima Josipa. Gospodin se mogao, našom ljudskom logikom i trebao, dostojno pobrinuti za njih troje. No što se dogodilo? Gospa pred porod mora tri dana jahati na magarcu do Betlehema. Pristala je biti Božjom Majkom. Nije li joj Bog mogao dati toliko zaštite da barem u miru i sigurnosti proživi fizički najbolnije trenutke svoga života? Koliko malo mi vidimo. Koliko malo razumijemo. Isus je odrastao, djelovao i umro na pustinjskome mjestu gdje je sve, od kuća, prirode, životinja do odjeće bilo tonirano jednoličnim, pustinjskim bojama. Stanje je u društvu deprimirajuće, a Isus je dobio samo „jedan život“ na raspolaganje. Bog, a da tako jadno proživi taj dragocjeni život koji mu je dan? Ljudi često mnogo toga u svome životu opravdavaju riječima: „jednom se živi“. Što je Isus iskoristio od toga života? Iz Evanđelja crpimo tek djeliće – vidimo da je učio, poznavao je Pisma, družio se s odbačenima, marginaliziranima koji mu na dobročinstva nisu imali kako uzvratiti, borio se za spas onih od kojih je društvo diglo ruke… Vratimo li se još više u prošlost – rodio se u hladnoj štalici, Bogomajci nije mogla biti pružena adekvatna postporođajna skrb, bili su siromašni, zbog velike mudrosti koju je Isus posjedovao, vjerojatno je bio „prezrelo dijete“, pa su ga možda i prijatelji odbacivali – jer je bio drukčiji. Možda je bio odbacivan i prije nego ga je vlastiti narod predao Muci kojoj je on pak pristupio u slobodi. Tu je paletu turobnih i bolnih događaja Marija strpljivo podnosila. Jer njezin Sin nije došao na svijet da „bude služen – već da služi“ (Mt 20, 28). Kralj je došao posluživati svoj narod. Dobio je, uz ono lijepo ljudsko, i ono najgore i najnezanimljivije od ljudskoga života. Zašto?
Isusov je način života na zemlji jasan pokazatelj toga koliko je naš ljudski život prolazan, gotovo da i nema onu vrijednost koju mu mi znamo pripisivati, pa samo tražimo gdje ćemo imati kakvu ulogu, težimo za lijepim i ugodnim, dozvoljavamo da nas društvo pritisne obvezama – da moramo nešto napraviti od sebe i svoga života, da nismo dovoljni, uspoređivani smo međusobno, to nam stvara komplekse, stalno nešto želimo mijenjati i na sebi i na drugima, uvijek želimo više, ni s čime nismo zadovoljni… a važno je tek voljeti. Isus u svome zemaljskome životu nije imao probleme kakve si mi stvaramo, jer je on došao otamo gdje se sve zna. Znao je koliko je važno jedino ono što nam je svojim životom i pokazao – ljubav. Ljubav koja će nas odvesti tamo gdje je vječna sreća. Nemojmo pokušavati zamisliti tu nebesku sreću, jer nam to neće uspjeti – „Nego, kako je pisano: Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube.“ (1 Kor 2, 9) A ljubiti Gospodina znači izvršavati Njegovu volju. Isus nam je došao pripraviti ono što mi iz svoje trenutne perspektive ne možemo ni zamisliti. No ne treba se naprezati u zamišljanju – treba samo vjerovati da Bog zna najbolje, pa makar se činilo da smo najnebitnija stvorenja na svijetu. Svijet je to mislio i za Isusa. Mislili su da ne živi život, dok ga je on zapravo proživio u punini toga značenja-
