Hodočašće dragih svetaca događa se u vrijeme izvanrednog jubileja Godine milosrđa. Od same najave pape Franje da će na pedesetu obljetnicu završetka Drugog vatikanskog sabora otvoriti Jubilejsku godinu osjećao se ushit Božjega naroda da se u naše vrijeme uistinu i događa nešto izvanredno. Prve riječi bule najave izvanrednog jubileja: Lice milosrđa nebeskoga Oca je Isus Krist, već nam progovaraju o ljubavi Nebeskoga Oca koja se očitovala u životu njegova Sina Isusa Krista.
Nedugo nakon najave godine izvanrednog Jubileja, papa Franjo izjavljuje kapucinima u Padovi i San Givanni Rotondu da su upravo sveti Leopold i sveti Pijo kao ispovjednici na svoj način divno svjedočili Lice Očeva milosrđa u sakramentu Pomirenja. Nakon toga iz Vatikana dolazi vijest da papa Franjo želi da tijela ovih dvojice svetaca na određeno vrijeme budu donesena u baziliku svetoga Petra, te budu vidljivi znakovi Očeve ljubavi, na poseban način svećenicima kojima će papa Franjo na Pepelnicu predati mandat da budu misionari milosrđa.
Od trenutka objave papine želje u svetištima ove dvojice svetaca tekle su pripreme za sami događaj prijenosa relikvija. Kada govorim o relikvijama onda ne govorim o djeliću tijela svetaca koji bi bili položeni u voštanu figuru, nego govorim o cijelim neraspadnutim tijelima sv. Leopolda i sv. Pija. Tijelo svetoga Pija nije moralo proći posebne pripreme jer se već nalazilo u staklenom sarkofagu u koji je bilo položeno u lipnju 2013. godine, te izloženo na štovanje vjernicima u kripti crkve sv. Pija u San Giovanni Rotondu. Naime, prvi puta nakon 40 godina od ukopa sv. Pija njegov grob je bio otvoren u ožujku 2008. godine. Tom prilikom je utvrđeno da je tijelo svetoga Pija, premda sahranjeno u tri lijesa (željeznom, drvenom i limenom), bilo pod utjecajem vlage koja je nastala zbog brzine pripremnih radova oko njegova ukopa u kripti crkve Gospe od Milosti. No, unatoč vlazi, njegovo tijelo dobro je očuvano. Prije samoga izlaganja vjernicima za štovanje, na lice sv. Pija stavljena je voštana maska napravljena prema posmrtnom otisku lica i fotografijama samoga tijela u vrijeme ukopa. Ono što je ostalo svima vidljivo jesu prsti njegovih ruku, koji su svjedoci ne samo muke i stigmi, nego Očevih ruku koje su kroz sakramenat pomirenja primale tolike grešnike u svoje milosrđe. Dlanovi ruku prekriveni su poznatim rukavicama Padra Pija, ne kako bi sakrili rane stigmi budući su one nestale prije same smrti, nego kako bi i na mrtvome tijelu bile znak njegove posebne obilježenosti Kristom.
Padre Pijo nije proglašen blaženim i svetim poradi stigmi, nego zato što je svojim životom vjerno svjedočio obilježenost Kristom i bio vidljivi znak Očeva milosrđa. Sam Pijo piše u jednom svojem pismu: Dragi Oče, umirem od bola zbog rana i stida koji osjećam u svojoj duši. Bojim se da ću iskrvariti do smrti ako Gospodin ne čuje moju iskrenu molbu da me izbavi iz ovoga stanja. Hoće li mi Isus, koji je dobar, udijeliti ovu milost? Hoće li me On konačno osloboditi od ovoga stida koji su u meni prouzročili ovi vanjski znakovi? Uzdignut ću svoj glas i neću prestati moliti dok On u svome milosrđu ne uzme, ne rane ili boli, što je nemoguće jer ja želim biti opijen boli, nego ove vanjske znakove koji mi stvaraju takvu sramotu i nepodnošljivo poniženje. Gospodin mu je u potpunosti do kraja ispunio ovu molbu tek u trenutku smrti, jer je zadnja krasta lijeve ruke otpala na dan preminuća, dok su rane Na nogama i boku nestale otprilike dvije godine prije smrti.
Za vrijeme jednog od hodočašća u svetište sv. Pija, imao sam priliku s drugom braćom franjevcima, a zatim i sa časnim sestrama i rodbinom svetoga Pija stajati pred njegovim tijelom bez ikakve “prepreke”, tj. staklenog poklopca. Sam trenutak kada smo mi fratri ušli u prostoriju u kojoj je na stolu ležalo tijelo svetoga Pija za mene je ostao nezaboravan. Gledao sam svojim očima i jedan mistični događaj koji su mi kasnije potvrdili i drugi sudionici ovog milosnog događaja. Premda već 45 godina mrtav, prsni koš svetoga Pija micao se kao da je živ i da diše. Što drugo reći nego da sveci ne umiru, nego pred Bogom još “dišu za nas” i zagovaraju nas. U tom trenutku ne možete na redovit način niti moliti niti misliti jer je srce prožeto do vrhunca i počiva u jednom izvanrednom blagostanju. Pitao sam se poslije, ako se čovjek osjeća tako ispunjenim pored jednog sveca, što li će tek biti u Raju! Dotaknuo sam njegove prste onim što sam imao - papirnatim maramicama, jer prije dolaska nisam ni slutio da ću imati priliku na tako neposredan način dotaknuti njegovo tijelo. Te maramice postale su za mene draga i milosna relikvija.
S druge strane, tijelo našega svetog Leopolda Bogdana Mandića, nakon ukopa počivalo je na padovanskom gradskom groblju do 1963. godine, a zatim je preneseno u kapucinski samostan, u kojem je svetac proveo većinu svoga života. U listopadu 2015. godine, nakon gotovo 40 godina od zadnjeg otvaranja kamenog sarkofaga, u kojem je počivalo tijelo svetog Leopolda, svetac je opet bio vidljiv oku vjernika. Za vrijeme posljednjeg prepoznavanja tijela svetog Leopolda, utvrđeno je da je njegovo tijelo u neočekivano dobrom stanju, s napomenom da je na poseban način sačuvano njegovo srce. A nije ni čudo da je srce ostalo sačuvano, kada je toliko ljubilo sve ljude Božjom ljubavlju. Kao i u slučaju svetoga Pija, prije izlaganja vjernicima za štovanje na lice svetoga Leopolda stavljena je voštana maska. Tijelu nedostaje desna šaka koja je već godinama izložena u padovanskom svetištu u zasebnom relikvijaru. Šaka lijeve ruke također je obučena u voštanu rukavicu.
Ovih dana svjedoci smo brojnih nagađanja oko onih vidljivih znakova tijela te dvojice velikih svetaca koji su svojim životom u svoje vrijeme toliko snažno svjedočili Lice Očeva milosrđa. Nažalost, često puta ostanemo zagledani u vanjske znakove, a ne uviđamo ono bitno. Zar se ne sjećamo evanđeoskog izvještaja o Isusovu uskrsnuću kada apostoli Petar i Ivan trče na grob. Kada su stigli, obojica gledaju znakove praznog groba, ali na drugačiji način. Petar gleda povoje i kako ubrus nije uz povoje nego je napose savijen na jednom mjestu, a Ivan vidje i povjerova bez da se zaustavljao na detaljima. Papa Franjo nas poziva da svoj pogled usmjerimo na Gospodina čije milosrđe na poseban način kušamo u sakramentu pomirenja čiji su služitelji na poseban način bili sv. Leopold i Sv. Pijo. Papa želi vjernicima staviti pred oči da je Bog uistinu Ljubav. Naš Bog je Bog koji neizmjerno ljubi i koji ide ususret svakom čovjeku koji se kaje za svoje lutanje i potiče ga na put pravog smisla i sreće, na put svetosti. Nažalost i danas postoje neki vjernici koji će prikazati Boga kao da jedva čeka da nesrećom i bolešću kažnjava ljudski grijeh. No, najveća kazna čovjeku je on sam sebi kad bježi od Boga koji je Put, Istina i Život. Bogdan Mandić postao je svećenik nakon što je kao dijete prošao kroz jedno ružno iskustvo svoga života na svetoj ispovijedi. U dobi od 8 godina izrekao je jednu ružnu riječ pred sestrom koja ga je prekorila i odmah poslala na ispovijed, napominjući svećeniku da ga zbog grijeha kazni što je on i učinio. Svećenik ga je ispovjedio i kao kaznu rekao da klekne u sredini crkve i javno se pokaje za svoj grijeh. Kad je Bogdan izvršio svoju pokoru, u srcu je donio odluku da će postati svećenik - svjedok Boga milosrđa a ne kazne.
Godina Milosrđa želi i u nama probuditi na poseban način dvije stvarnosti. Prva je da ne kažnjavamo sebe time što smo upali u zamku grijeha, nego da idemo Ocu milosrđa koji nas od grijeha liječi i izbavlja. Druga stvarnost jest ta da poput svetih Leopolda i Pija i mi u svome životu budemo bezbroj puta milosrdni jedni prema drugima, jer Onaj koji nas je oslobodio od krivice grijeha želi da naše lice odsjeva njegovim milosrđem. Nije nepoznato da su i Leopold i Pijo prolazili kroz različite kušnje i poniženja, na poseban način od onih s kojima su i za koje su živjeli. To im nije dalo opravdanje da budu nemilosrdni, nego upravo da jedino Božjom ljubavlju i milosrđem mogu u životu pobijediti svako zlo. Jedan dio molitve pape Franje za Godinu milosrđa na poseban način izražava ono što su ovi sveci proživljavali svojim. Papa Franjo moli: Htio si da i tvoji službenici budu zaogrnuti slabošću kako bi gajili istinsko suosjećanje prema svima koji su u neznanju i zabludi. Učini da svatko tko pristupi tvojim službenicima osjeti da ga Bog iščekuje, ljubi i da mu oprašta. Sveti Leopold ohrabruje pokornike koji su u sramu dolazili na sakramenat pomirenja da hrabro pristupe, jer i on je grešnik, i da ga Gospodin nije toliko puta držao svojim uzdama potonuo bi u gore grijehe. Dok u molitvi budemo gledali prizore ovih dvojice svetaca, molimo njihov zagovor da i mi budemo misionari milosrđa u svome domu, na svome poslu, u svome susjedstvu, u svojoj župnoj ili redovničkoj zajednici… i tako ispunimo do kraja ono što u molitvi Gospodnjoj molimo otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim.
