Možda bismo htjeli radije preskočiti taj dio. Pokušajmo ipak pogledati kakav je uistinu Isus dok izgovara oštre riječi o odsijecanju svega što sablažnjava, pa bile to i vlastite ruke ili noge. Čak i oko kao najdragocjenije osjetilo - ako sablažnjava – bolje je iskopati. Isus se u prvome redu obraća svojim apostolima, nikome drugome nego dvanaestorici. U prethodnom odlomku apostoli su se djetinjasto posvađali tko je od njih najveći (Mk 9,30-37), a sada slijedi nastavak: Ivan dolazi Isusu s velikom ljubomorom u srcu. Dok oni nisu mogli ozdraviti epileptika, neki je čovjek koji ne pripada njihovom krugu izgonio zloduhe u Isusovo Ime.
Apostoli okupljeni oko Isusa slika su Crkve. To su svi oni koji vjeruju da je Isus Krist i koji pripadaju istoj Crkvi. To je također slika svih onih koji sami sebe smatraju najboljim katolicima. Zato se Isus obraća dvanaestorici, a ne farizejima ili mnoštvu. Isus također zacrtava krugove ljudi koje prima u svoju Crkvu. On nikome ne brani biti njezinim članom. Tu su oni koji čine čudesa u njegovo ime, kao i oni koji jednostavno ništa loše o njemu ne govore. U Crkvi Isusa Krista ima mjesta i za onog najmanjeg koji pruži svom bližnjem najbanalniju stvar na svijetu – čašu vode u njegovo ime. Time Isus pokazuje svojim apostolima da njegova Crkva nije onakva kako ju oni zamišljaju, nego da je to zajednica u koju svatko ima pravo ući. Time Isus pokazuje koliko ljubi svakoga i zapravo ne pristaje na Ivanov zahtjev: isključiti nepoznatog čovjeka iz svoje Crkve.
Mladi apostol Ivan podsjeća na mladog Jošuu koji je bio stalno uz Mojsija. Mislio je da je savršen i pobožan želio je isključiti one koji su imali duha proroštva. Smatrao se boljim od njih. No, Mojsije mu je pokazao da nije dobro uspoređivati se s drugima isključujući ih iz zajednice (Br 11,25-29). Tu situaciju još više objašnjava značenje grčkog glagola skandalidze, koji označava skandalozno ponašanje i grijeh koji sablažnjava, ali također i sumnju ( primjerice kod Lk 4,21-30 sumnja građana Nazareta u Isusovo mesijanstvo, zbog koje Isus nije mogao učiniti znamenje). Prema tome, za one koji sumnjaju tko smije biti u Isusovoj Crkvi, a tko ne smije bilo bi bolje da se bace u more s mlinskim kamenom oko vrata. Isusova radikalnost se nastavlja: Odrubi ruku koja možda sprječava da netko priđe k meni! Odrubi si također nogu (doslovce stopalo) ako je ona razlogom mišljenja da si bolji od drugih, koji nisu prikladni za Božje kraljevstvo! Noga je simbolom snage. Kad čovjek ima obje noge može hodati, a kada postane invalid smanjuje se njegova snaga. Iskopaj svoje oko, ako sumnjaš da netko nije prikladan za moju Crkvu! To se može dogoditi u samo jednom pogledu u trenutku kada odmjeriš nekoga i zaključiš da za njega nema mjesta u Kristovoj Crkvi.
Isusove riječi su oštre i zahtjevne, ali ne smijemo sumnjati da je imao dobar razlog da ih uputi najužem krugu učenika. Iste riječi Isus upućuje i danas u konkretnoj situaciji tebi i meni. On želi da njegove riječi imaju učinak u tvom i mom životu. Isus želi da stvarno budemo njegovi učenici i pravi kršćani. Pitajmo se stoga postoji li netko koga odbacujemo i otpisujemo i ne želimo ga vidjeti u Crkvi. Čuvajmo se da svojim ponašanjem i svojim pogledom ne sablaznimo nikoga, pa bio on i najmanji i najslabiji među nama. Isus je imao poseban razlog da tako oštro ukori natjecanje i uzdizanje jednih nad drugima. Vrata Isusove Crkve nemamo pravo zatvoriti: Tko nije protiv nas, za nas je!
