Možda smo sada sretni, ali nitko ne zna što će biti sutra. Kad smo u krizi onda ne želimo da nam se itko približava, ali kad smo radosni možemo zagrliti cijeli svijet. Moguće da ne osjećaju svi isti intenzitet napetosti osjećaja, ali tako se događa u većini slučajeva.
Evanđelje nam govori o znakovima na kraju vremena. Osjećamo da je taj odlomak tako daleko od nas. Postavljamo mnoštvo hipoteza gledajući događaje u svijetu iz perspektive da će uskoro biti kraj svega. Čini se da nas takvo razmišljanje nikamo ne vodi, ali samo Otac zna kada će biti kraj. Možda bi bilo najbolje da ovaj odlomak pogledamo u svijetlu vlastitog života. Moguće da se u tebi odigravaju ratovi. Dolazi kriza, a potom prijelom. Ili, u tebi se bore dva kraljevstva – dva svijeta koja se utrkuju. Ponekad pobjeđuje dobro, ponekad zlo. Možda u tebi postoji glad. To je posebna glad besmisla. Tražiš nekoga jer ne možeš sam. Moguće da u tebi postoji neka pošast. To je neki grijeh koji ti ne želiš, a on u tebi raste i umnožava se. Ili se događa da sam nastupaš protiv sebe. Isus kaže da će najbliži ustati protiv onih koji vjeruju u Krista. Možda sam sebe prezireš i govoriš da ništa ne vrijediš. Moguće da je tvoj život nalik razvaljenom hramu gdje, kako ti se čini, nema ni kamena na kamenu. Pokušajmo pogledati taj tekst malo drugačije jer se sigurno u njemu skriva naš život.
Moguće da se osjećaš kao da si u peći kako govori prorok Malhija (Mal 3,19-20). Gori sa svih strana. Ali ta peć ima jedno posebno značenje. Postoji jedan midraš, tekst koji tumači na židovski način Stari zavjet. To je priča o peći u koju je otac želio ubaciti svojega sina Abrahama. Teško nam je prihvatiti takvu relacije između oca i sina, ali možda one stvarno postoje? Svi koji su vodili Abrahama u peć nisu ga mogli ubaciti jer je peć bila tolika ražarena da su se oni spaljivali. Na to je sotona dao prijedlog da se izgradi katapult. Kada je Abraham izbačen iz katapulta pao u peć tada se ona pretvorila u prelijepi vrt. I tada se Abraham sjetio da su ga kada je bio malo dijete roditelji ostavili u spilji. Tada je dolazi anđeo i hranio ga je. Što Abraham vidi u peći? Iako osjeća užas s očeve strane on ipak vidi prelijepi vrt i anđela koji ga hrani.
Iako se ta priča ne nalazi u Svetom pismu ipak je za nas poticajna. Moguće da se mnogi osjećaju kao ruševina o kojoj je riječ u današnjem evanđeoskim odlomku ili kao da su u užarenoj peći, ali ipak postoji jedna stvar koja može promijeni njihovo stanje. Abraham je povjerovao Bogu! Jesi li si ikad postavio pitanje: Vjerujem li Bogu. Nije stvar vjerujem li ja u Boga, nego vjerujem li njemu. Vjerovati Bogu znači učiniti tako kako se Bogu sviđa. Pogledaj svoja prijateljstva, stvari koje radiš, vidi svoj odnos s drugim ljudima i na poslu i na fakultetu – misliš li da se to sve sviđa Bogu? Možda u tisuću ideja koje nosiš u svojoj glavi jednostavno nema mjesta za Boga. I zato se osjećaš kao u peći ili kao razbijena posuda ili kao da te je pojela neka zaraza. On želi samo jedno, da se potpuno pouzdaš u njega.
O, samo da se u njega pouzdamo! Isus kaže ako se pouzdamo u Boga neće nam ni vlas s glave pasti. Zanimljivo, jer Isus te sve riječi o ruševinama, o potresima govori na kosini Maslinskog brda. Pretpostavlja se da je te riječi izgovorio u proljeće. Tu je jedan predivan vrt gdje je u to vrijeme sve moralo biti u cvatu i u cvijeću. On zna da će na mjestu gdje se sve ruši nastati predivan vrt. Tako gleda i naše živote. Dobro zna da kad se čovjek pouzda u njega, iako se trenutačno nalazi u ražarenoj peći, tu će se uskoro dogoditi vrt. Jesi li se potpuno pouzdao u Isusa u svemu što radiš? Imaš li dosta ruševina u svom životu? Kreni. Vjeruj!
