Njeguj svoje misli jer su odraz tvoje molitve, njeguj svoje osjećaje jer su odraz tvoga bića.
Njeguj svoje vrijeme jer vrijeme je beskrajno. Bog ti je darovao vrijeme, ti si ga uokvirio u sat i podjelio, zato ti je dan kratak da ga podijeliš sa drugima. Vrati Bogu svoje vrijeme i On će ti vratiti sate i sekunde koje si poklonio drugome. Čovjek velike duše posjeduje puno vremena, njegova duša nadilazi vrijeme i prostor, proteže se u vječnost i vraća oslobođena, sposobna dati i pružiti najbolje od sebe. I ne treba puno, često je potrebno onoliko da se i ne osjeti a da napravi poplavu milosti, jer kada daješ stostruko primaš. Zato primaj zahvalno, daruj velikodušno. Velikodušnost je plod srca, a škrtost plod uma-Dajte i dat će vam se: mjera dobra, nabijena, natresena, preobilna, dat će se u krilo vaše jer mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti." - Isus (Luka 6:38). Ne želimo se osjećati iskorištenima, pa ne dajemo koliko bismo mogli. Kad shvatimo da su drugi ljudi dio nas samih i da izražavanjem velikodušnosti prema drugima izražavamo velikodušnost prema sebi, onda nema tko koga iskorištavati.
Osvijesti i shvati da je velikodušnost najpreči put do blagostanja, jer u skladu s prirodnim i Božjim zakonima žanjemo ono što sijemo. Daruj bez razmišljanja i kalkuliranja - daruj svoje vrijeme, novac, poklone, pažnju, ljubav. Što više dajemo, to više primamo. Strah od neimaštine, da nećeš imati dovoljno - proizlazi iz neznanja da davanjem ne gubimo nego dobivamo. Kao što svijeća ne gubi svoj sjaj ako pali drugu svijeću, tako ni mi ne gubimo ništa svoje ako dajemo. Život nam uvijek vraća ono što dajemo. Ako smo velikodušni jer očekujemo nešto zauzvrat, onda to nije velikodušnost nego proračunatost.
Ako smo velikodušni samo prema svojim bližnjima, onda to nije širokogrudnost nego uskogrudnost. Ako smo velikodušni samo prema drugima, onda to nije velikodušnost nego samopromocija, praviti se važan. Ako smo velikodušni samo ponekad, onda to nije velikodušnost nego grižnja savjesti ili površnost. Ako dajemo zbog osjećaja obveze, onda to nije istinska velikodušnost nego savjesnost Neka ti ova priča pomogne da preispitaš sebe i svoj život i pomogne shvatiti da dug život često znači kratak u odnosu na njegovu pravu vrijednost.
Usnih san:
Anđeo me povede na neko, tihom svjetlošću obasjano groblje. Bijaše tjeskobno. Vodio me između grobova i pokretom ruke nukao me da čitam natpise na njima. Imena mi nisu ništa kazivala. No, odjednom postah svjestan bilježaka pod njima. Bili su sve ovakvi zapisi:
• živio tri godine i šest mjeseci,
• živio sedamnaest dana,
• živio četiri mjeseca i dva dana,
• živio dvanaest godina,
• živio pedeset i dvije minute.
- Zašto si me doveo na ovo dječje groblje?
- upitah ga zgranuto. A groblje bijaše nepregledno.
- Ovo nije dječje groblje – reče mi.
- Ovdje počivaju odrasli ljudi.
- Pogledaj što piše
- upozorih ga na natpise. On se bolno osmjehnu.
- Znam – reče.
- Piše koliko su vremena posvetili drugima, koliko su voljeli. Jer samo su toliko živjeli.
