I onda kada doživi poraz, kada ga mnogu, osobito mediji budu razapinjali, a kada se dogodi nevjerojatna pobjeda poput ove nad Poljskom onda će na poseban način slaviti Boga. Neće se oholo hvaliti i isticati svoju nadmoć nad protivnikom nego će u slobodi srca bez mržnje prema protivniku biti zahvalan Bogu na takvoj pobjedi.
Ako bi netko "slavio" Boga samo u različitim životnim pobjedama i uspjesima, pa i onim sportskim, a uvijek mu prigovaro u porazima taj nije još niti započeo biti kršćaninom. Makar se tisuća puta zvao i smatrao Hrvatom katolikom zapravo je obični poganin i potreban je obraćenja.
Da se ovako nešto sinoć dogodilo nekoj drugoj reprezentaciji i da je pri tome slavila Gospodina i posvjedočila za njega također bih bio radostan.
Neki će reći, Bog se ne petlja u sport. Novija teologija osobit naglasak stavlja na Božju prisutnost u malenim svakodnevnim stvarima. To može biti i sport, ali često je sport previše uprljan sebičnim interesima i robuje novcu, a time gubi svoju svrhu i ljepotu igre. Zato sam posebno radostan kada vidim da neki sportaš želi slaviti Boga upravo sportom koji je za njega nešto puno više od novca i neke svjetovne karijere.
Našem dragom izborniku Željku Babiću, želim da ga Gospodin svakim danom sve više blagoslivlja i osnažuje u vjeri.
Želim mu da uvijek ostane vjeran Gospodinu, posebno onda kada bude doživljavao neuspjehe i kada ga mnogi budu razapinjali. Neka bude na poseban način vjeran u teškoćama i porazima preko kojih rastre naša vjera, tada će znati da i dalje kroči pravim putem. Kada bude svjedočio o vjernosti Gospodinu u teškoćama i porazima još ću ga više cijeniti i još ću se više radovati zbog njega, zbog njegovog javnog svjedočanstva o vjeri u Isusa Krista koji uistinu preobražava srca svih onih koji mu to ponizno dopuste, bili oni sportaši, poljoprivrednici, fizički radnici, čistači ulica, znanstvenici, svećenici, redovnice, mladi, stari....
Bogu hvala i slava i veliko bravoooo našim igračima :-)
