Skromno, dostojanstveno, snažno. Nama vjernicima je to predivno. Zato jer mi znamo da je Isus – Emanuel, s nama Bog. I da taj Bog je s nama dok igramo košarku, nogomet ili rukomet, dok se igramo s djecom u pijesku, dok jedemo meso (ili salatu, da prostite), dok dišemo, plačemo, smijemo se, dok šetamo ili trčimo, dok osvajamo vrhove planina ili dok se valjamo u kaljuži naših grijeha. On je Bog s nama. On nas nikada ne napušta. A pogotovo ne napušta djecu svoju koja ga zovu Ocem, djecu svoju koja mu se ufaju i koja znaju da će ih Sin uvesti u nebeski Jeruzalem. Mi znamo da nam ne može uvijek sve biti jasno u datom trenutku, kao što se Abrahamovo srce cijepalo od boli vodeći sina na brdo, ali je duboko u sebi znao: moj Bog me neće iznevjeriti, moj Bog mi neće dopustiti ovdje umrijeti u sebi. I znamo, u ludosti svoje vjere da će Bog za nas izgraditi korablje naših života kojima ćemo proći kroz sve oluje i doći do luke spasa.
Završilo je europsko prvenstvo u rukometu. U toj prijateljskoj zemlji Poljskoj, među prijateljskim narodom Poljaka – Hrvatska je osvojila veliku broncu. Nevjerojatna je snaga osvojiti treće mjesto među toliko velikim zemljama u kojima bi cijelo naše stanovništvo moglo stati u neki njihov prosječni grad.
Hrvatska je iznimna zemlja. Predivna u svim svojim ljepotama. Moru, jezerima, rijekama, planinama, brežuljcima i ravnicama. Hrvatska je naprosto od stoljeća sedmog primamljiva mnogim ideologijama, osvajačima, ovima i onima. I eto, mnogi su našom zemljom prošli, ali na posljetku ovdje smo samo mi – ostali. Mi Hrvati i svi oni koji vole i ljube našu zemlju. U većem dijelu, jelte. Hrvatska je predivna zemlja koja i danas trpi posljedice rigidnog komunizma. Komunizam je ostavio toliko traga u našem narodu da će trebati još jako mnogo godina dok se on ako ne posve, ono barem donekle razvodni do svoje neprepoznatljivosti. Blaženi Stepinac je imao pravo kada je rekao kako se komunizam od laži rodio, od laži živi i kako će od laži i umrijeti. Komunizam u glavama današnjih pojedinaca je učinio da mi u 2016. godini raspravljamo o ustašama i partizanima namjesto o silnim teškoćama kroz koje prolazi naše društvo i o nizu zahtjevnih zadaća koje su pred nama.
Naprosto, zar vam se ne ledi krv u žilama od difamacije određenog dijela ateista koji se ne libe grubo ismijavati nas vjernike? Zar se ne smrznete s mišlju što bi se dogodilo da takvi ridikuli u nekom paralernom univerzumu dobiju žezlo vlasti? U kojim bi sve Bezdanima, Hudim jamama i na kojim stratištima bili poslani svi mi koje oni ne mogu smisliti samo zato i jedino zato jer volimo Isusa, Mariju i Crkvu?
Poznajem mnogo predobrih ateista agnostika. Duboko sam uvjeren da je najveća većina tih ljudi dobra srca, otvorena tražiti istinu i da će Učitelj pronaći načina kako ih uvesti u nebeski Jeruzalem. No, ako ateista ima u našem društvu vrlo mali postotak (3,81%) i ako je više od 80% ateista dobronamjerno, koliko onda to ljudi ustvari siluje ogromno većinsku populaciju svojom dnevnom mržnjom? Koliko je to osoba? Dvije stotine? Tri stotine? Jedna tisuća? Dvije tisuće? Je li to ona famozna platforma 112 koja okuplja valjda toliko članova?
Ta notorna omanja skupina rigidnih nametača propale ideologije ne libi se pljuckati po svemu što ima veze s Isusom, Crkvom, a ako se kojim slučajem tu pojavi i Gospa – e to se majci ne oprašta.
Tako su oni tolerantni, ali su tolerantni samo prema sebi samima, poplavljenih prsa od busanja u ime svete krave tolerancije, a pritom mrtvi-hladni spominju gulage današnjice, psuju nam vjerničke majke, šire mržnju, preko svojih index i sličnih platformi za razvodnjavanje trajnih vrednota.
Svi ti heroji dnevnog boravka ustvari su promašili ‘ceo fudbal’, budući nikako da shvate. Crkva nije tu opstala radi ovog ili onog, radi tajne crkvene organizacije, masona, Bin Ladena, Crkva je opstala i opstat će zato jer je Isus Krist dao to obećanje, da Njegova Crkva iako ranjena, iako može katkada pasti – nikada neće propasti. Nikada.
Budući da oni pripadaju drugoj duhovnoj dimenziji, njih ova istina izluđuje, uznemiruje, oni se s njom ne mogu pomiriti, kao i tisuće onih koji su tijekom povijesti izgubili Boga, a tako posljedično izgubili sebe.
Čestitam Vam rukometaši. Osvjetlali ste obraz hrvatskog sporta uopće i rukometa kao takvog. Pokazali da zalaganje, naporni rad, timski duh i – vjera, mogu donijeti velike rezultate. Gledam objavu na fejsu hrvatskog reprezentativca Krešimira Kozine. Poznajem tog momka. Tijekom ljeta zajedno haklamo, igramo košarku. Nije on samo velik momak, nego i velik sportaš. No, njegova objava brončane medalje, a uz tu medalju desetica Gospine krunice iz Međugorja pokazuje i njegovu vjeru. I snagu vjere tih momaka. Predivno
Čestitam vam Izborniče što ste svjedočili vjeru. I niste ste se bojali. Skromno, dostojanstveno, snažno. Nama vjernicima je to predivno. Zato jer mi znamo da je Isus – Emanuel, s nama Bog. I da taj Bog je s nama dok igramo košarku, nogomet ili rukomet, dok se igramo s djecom u pijesku, dok jedemo meso (ili salatu, da prostite), dok dišemo, plačemo, smijemo se, dok šetamo ili trčimo, dok osvajamo vrhove planina ili dok se valjamo u kaljuži naših grijeha. On je Bog s nama. On nas nikada ne napušta. A pogotovo ne napušta djecu svoju koja ga zovu Ocem, djecu svoju koja mu se ufaju i koja znaju da će ih Sin uvesti u nebeski Jeruzalem. Mi znamo da nam ne može uvijek sve biti jasno u datom trenutku, kao što se Abrahamovo srce cijepalo od boli vodeći sina na brdo, ali je duboko u sebi znao: moj Bog me neće iznevjeriti, moj Bog mi neće dopustiti ovdje umrijeti u sebi. I znamo, u ludosti svoje vjere da će Bog za nas izgraditi korablje naših života kojima ćemo proći kroz sve oluje i doći do luke spasa.
Vjernici, ne posustajte.
Zapamtite, Biblija je jasna: mudrije je svidjeti se Bogu nego li ljudima.
Vjerni stoga budite.
