Tako i priroda oko nas odražava okrutnu bitku između smrti i života, između uništenja i stvaranja. Ipak, život, stvaranje i rast ne daju se 'pojesti' ledom, niskim temperaturama i jakim vjetrom. Oni ipak nalaze put do cvijeta i ploda. Šarenilo boja na livadama, rascvjetale grane u krošnjama, let ptica među naletima bure poručuju jasno i glasno kako uvijek Život ima zadnju riječ. Tako nam i priroda pjeva o Uskrsu! O snazi Onoga koji jedini ima moć sve učiniti novim! Iz smrti učiniti da se rodi život, iz poraza da se kroz poniznost i samootkrivanje dođe do pobjede, iz straha da se uči živjeti u vjeri i povjerenju. Događaj Uskrsa priča je o tome kako nas ništa što je bilo ne treba uvjetovati, niti nas spriječiti u tome da idemo naprijed ka nečem novom, jer „Je li tko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta!“ (2Kor 5, 18).
Mi koji živimo na selu, postajemo nervozni ovih dana, jer počinje sezona rada na poljima. Sve ono što je tokom zime zaraslo, zapetljalo se, osušilo i smrznulo, treba odstraniti i urediti, a izniknule stabljike okopati i osloboditi korova. Svaki se put iznova čudim snazi kaosa koji tako brzo zavlada zemljom čim je se malo zapusti. Baš kao što je Bog najavio u Knjizi Postanka „Zemlja neka je zbog tebe prokleta: s trudom ćeš se od nje hraniti svega vijeka svog! Rađat će ti trnjem i korovom, a hranit ćeš se poljskim raslinjem. U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti dokle se u zemlju ne vratiš: ta iz zemlje uzet si bio, prah si, u prah ćeš se i vratiti.« (Post 3, 17-19) Zemlja je doista prokleta neredom, i ako je se imalo želi urediti, obraditi i kultivirati, treba se dobro s njom boriti, otkidati od divljine i uvijek se iznova boriti protiv zarastanja. Zašto o ovome pišem? Jer mi je ova slika borbe s prirodom opet tako dobra slika za onu bitku koja se odvija u duši čovječjoj. U njoj caruje prokletstvo grijeha koji rađa kaos i nered, koji čini da manama i pohotama tako brzo zarastaju sve vrline i dobre nakane čim ih imalo zapustiš. I svaki dan iznova, kao što i zemlju čupaš od divljine, tako i dušu treba čupati od grijeha. U trudu i znoju lica, uz molitve, patnje i suze koje dovode do obraćenja vlastitog srca i srca drugih.
U zadnjoj poruci Gospa nas poziva na ovu borbu za red u dušama: „…U ovom milosnom vremenu kad ste pozvani na obraćenje potičem vas, dječice, prikažite mi vaše molitve, patnje i suze za obraćenje srca koja su daleko od srca mog Sina Isusa.“ (poruka 25. 3. 2025.)
Na poseban način poziva nas da odrastemo, da preuzmemo svoje obaveze i odgovornosti, onako kako to čine zrele osobe i zreli kršćani. Zato kaže da molimo s Njom i kaže kako nam Ona želi pomoći, ali nam ne može pomoći bez nas. (usp. „Molite sa mnom, dječice, jer bez Boga nemate budućnosti ni života vječnoga. Ljubim vas, ali vam ne mogu pomoći bez vas. Zato recite Bogu da.“)
Cilj svake funkcionalne obitelji jest odgojiti dijete koje će postati zrela odrasla osoba. Poticaje za ostvarenje jedne dublje osobne zrelosti pronalazimo već u samom Svetom pismu: „Crkva, uvjerena u istinu da milost gradi na naravi ('gratia perficit naturam'), u mnogim dokumentima poziva svoje vjernike da se založe kako bi postigli onu zrelost kršćanskog života na koju Sv. Pavao potiče Efežane kad im piše da ne budu više 'malodobni, igračka valova, okolo tjerani svakim vjetrom nauke u ljudskoj prijevarnoj igri, usred prepredenosti koja lukavo krči put zabludi', nego da postanu zrele osobe da se što više približe 'k savršenom čovjeku, k mjeri punine veličine Kristove' (Ef 4,13-14).
Osoba Isusa Krista ostaje jedini ideal koji se može i treba u svemu slijediti kako bi se postigla zrelost 'savršenog čovjeka' o kojoj govori Pavao u poslanici Efežanima. Afektivna zrelost, može se definirati kao 'stanje osobe koja je nadvladala infantilnu ovisnost sigurnosti od roditelja ili od pripadnosti nekoj skupini (rodbinskoj ili školskoj), i koja je stoga sposobna uložiti (investirati) afektivne energije u stvarnost, prihvaćajući samoću u kojoj može biti ono što jest i uspostavljajući društvene odnose na planu afektivne jednakosti.' Ova malo komplicirana definicija želi reći da afektivnu zrelost posjeduje ona osoba koja može sama ići kroz život, koja ne treba pomoć 'štaka' da bi se mogla održati na svojim nogama.“ – piše p. Mijo Nikić SJ, poznati katolički svećenik i psiholog.
Biblija govori o raznim vrstama ljubavi. Grčka riječ phileo znači prijateljska ili nježna ljubav; eros je strastvena ljubav koju osjećamo prema ljubavniku; a agape je uzvišena vrsta ljubavi – ljubav koju Bog ima prema svome Sinu i prema čovjeku. To je ljubav koja se žrtvuje i koju vidimo u Ivanu 3,16: „Jer Bog je tako ljubio svijet da je dao svog jedinorođenog Sina…“ Bog nije samo nešto osjećao, Bog je iz ljubavi djelovao, On je dao!!! „Agape“ je dakle voljna posvećenost drugomu koja nas motivira na djelovanje. Djelovanje koje odgovara konceptu „agape“ uvijek je davanje.
Gospa nas ovdje u Međugorju želi naučiti konceptu „agape“, ovoj uzvišenoj ljubavi koja je sva u davanju. Zato je iz Međugorja poteklo tako puno različitih humanitarnih organizacija po cijelom svijetu. Jer kad jednom srce osjeti da je ljubljeno i darovano, ono zauzvrat želi ljubiti i dati. To je znak zrelosti. One zrele ljubavi koja se utjelovila u osobi Isusa Krista. A Gospa nas ovdje uvijek vodi k Isusu. Jer je Isus naš model ponašanja i naš cilj kakvi trebamo postati. Isus je ispunjenje zrelosti, osobe koja je samostalno preuzimala rizike, terete, odgovornosti i odluke. Osobe koja je bila sposobna zaboraviti na sebe, darivati se drugima do točke da je za druge dala i svoj život. I Isus nam kaže da je samo to bezuvjetno davanje života za druge jedina prava ljubav (agape). I samo ova ljubav dovodi do Uskrsa!
Kao Majka, Gospa nas opet poziva da ne prestanemo rasti, da se ne zaustavljamo na nezrelim ljubavima koje nam svijet reklamira. Teška vremena traže jake, zrele ljude. Zato Gospa u teškim vremenima u kojima živimo i prema kojima idemo traži od nas zrelost življenja. Unu zrelost koja će se provjeriti na način koliko smo spremni darivati se i surađivati s Njom u Božjem planu spasenja.
Paula Tomić/Glasnik Mira 4/2025.
