Vjera je predmet podsmjeha, a bezumnici koji propovjedaju nevjeru su najpopularniji.
Čovjek se opravdava vjerom, rekao je apostol Pavao u Poslanici Rimljanima. Bila je to epohalna misao: vjera koja ne obeskrepljuje stari zakon nego ga utvrđuje ali i nadilazi. Pavao je promijenio tijek religijske povijesti. Svojim tumačenjima Isusove osobe i spasenjske uloge unio je nešto novo u ljudsku svijest o Bogu. Vjera je i u Starom Zavjetu bila ključ djelovanja ljudi poput Abrahama, Mojsija, Davida i ostalih. No ona je bila sudbinski vezana uz židovski zakon, izvan njega, za pogane i nežidove, nije bilo opravdanja. Pavao im sada poručuje: vjerom u Isusa Krista se opravdavate, a ne po starom zakonu! Stari zakon se ne odbacuje, on dobija novu dimenziju, ispunjen je u Isusu po kome primamo milost spasenja.
Sv. Pavao posebno naglašava Abrahamovu vjernost Bogu. „Doista, obećanje da će biti baštinik svijeta nije Abrahamu ili njegovu potomstvu dano na temelju nekog zakona, nego na temelju pravednosti vjere." (Rim,4,13) U ono vrijeme, trebalo je biti iznimno lucidan da bi se reklo kako je Abraham po svojoj čistoj vjeri postao praotac svih naroda ne samo Židova. I sv. Petar je u početku vjerovao da je Objava dana samo za Židove. Abrahamova vjera je bila na neki način nadnaravna po svojoj paradoksalnosti, apsurdnosti i neshvatljivosti ljudskom umu i logici, ona je prkosila svakoj nadi, a opet je bila utemeljena na čistoj nadi i povjerenju. Teško je razumjeti i riječima objasniti tu snažnu, nevjerojatnu vjeru koju je imao Abraham. „U nadi protiv svake nade, povjerova Abraham da postane ocem naroda mnogih...."(Rim4,18)
U Poslanici Galaćanima Pavao govori da nam je „Zakon bio nadzirateljem sve do Krista, da se po vjeri opravdamo. A otkako je nadošla vjera, nismo više pod nadzirateljem." (Gal,3,24) On izričito tvrdi: „svi ste sinovi Božji, po vjeri, u Kristu Isusu." (Gal,3,26) Kršćani bi trebali dublje promišljati ove riječi unutar vlastite egzistencije i sudbine. Nikada nismo do kraja svjesni njihova značenja i snage. One proizlaze iz Isusove poruke: „Vjera te tvoja spasila!" Kad pozorno čitamo Evanđelja, Djela apostolska i Poslanice, onda nalazimo njihovu unutarnju povezanost do te mjere koja ne može biti vođena isključivo redaktorskom ljudskom rukom. U svojoj unutarnjoj, duhovno-teološkoj, semantičkoj i svjedočkoj dimenziji, radi se o toliko kompaktnom materijalu da je bilo nemoguće postići njegovo jedinstvo u duljem vremenskom rasponu, od različitih osoba a da nije sve bilo vođeno i nevidljivom Božjom rukom, uplivom Duha Svetoga. U kronološkom smislu, i smislu svjedočenja o pojedinim događajima postoje neke razlike kod evanđelista, ali te razlike samo naglašavaju kompaktnost jer je logično da više osoba neke stvari vidi drukčije. Evanđelja su i u svojim nesavršenostima savršena. Kad se po vjeri uđe u taj svijet, on isprva pruža otpor ljudskoj logici, no vjera je ključ da bismo s vremenom sastavljali taj jedinstveni mozaik, nikad dovršen po ljudskom zoru, po ljudskim očima, ali duhovno u sebi logičan, dinamičan i neobično čvrste konstrukcije.
Kojim god putem udarimo, naći ćemo poveznice od prvog Evanđelja do posljednje poslanice. Naći ćemo kockice smisla koje se uklapaju. Otkrivenje je priča za sebe jer je najtajanstvenije. Puno je mističnih slika i znakova koje do kraja ne razumijemo. Otvoreni su tumačenjima i promišljanjima. No cijeli Novi Zavjet je takav: nikad ga do kraja ne možemo promisliti. Njegovim stazama možemo hoditi samo po vjeri, a da ne zalutamo. Vjera u Isusa uvijek je bila na kušnji, u nekim epohama izraženije i dramatičnije. Naša epoha je epoha najvećih varki Zloga. Tko nije oprezan i budan, tko ne gleda očima vjere, bit će sigurno prevaren. Gledat će i misliti da vidi i zna sve, iako neće znati ni vidjeti ništa. Vidjet će ono što želi, što mu njegova oholost prikazuje. Što je očito, bit će varljivo, a što je zatamnjeno, bit će istinito. Bez vjere je i najumniji čovjek slijepac. Bez vjere nema ni kajanja, ni savjesti, ni ljubavi. Gdje je danas savjest ako se ljudi ne kaju zbog zla koje čine, nego ga prikazuju kao dobro jer u zlo vjeruju da je dobro i istinito, toliko su opijeni, ludi, mahniti. Smiju se i rugaju dobru, a opravdavaju zlo. Vjera je predmet podsmjeha, a bezumnici koji propovjedaju nevjeru su najpopularniji. Sve više je ljudi koji su poput luda, koji žive kao pogani, iako su kršteni, iako su upoznali nauk Isusa Krista.
Kliknite OVDJE za čitati više dobrih kolumni
